RIJEKA Sa Zameta kao tužni eho, nošen naletima kvarnerske škure bure, odjekuje već dugo SOS rukometašica »Zameta« kojega jednostavno nitko ne čuje. Već i galebovi znaju tužnu priču kluba koji, ironije li sudbine, ove godine slavi 60 godina postojanja. Novaca nema već odavno, nema ni vodstva koluba od kada je predsjednica Sandra Stojković, nasljednica Luke Denone, odselila na Island. Igračice i trenerica Adrijana Prosenjak su prepuštenje same sebi, »kemijaju« kako bi uopće mogle nastupati u prvoligaškim nadmetanjima, putovati i trenirati. Jednostavno je upitati se ima li sve to uopće smisla i hoće li se »samo tako« ugasiti primjerni kolektiv bogate tradicije i velikih rezultata, klub koji je davao istaknuta imena, reprezentativke. Nikome nije do izjava, tako ni trenerici Adrijani Prosenjak nekadašnjoj reprezentativnoj vratarki koja svjedoči dugotrajnoj agoniji.

– Kao trenerica mogu samo konstatirati da je situacija kritična. Žao mi je svih nas. Pod broj jedan žao mi je ŽRK-a »Zamet«, pod broj dva mi je žao igračica, od prve do posljednje, od one namlađe do najstarije – veli kormilarka Zamećanki o najtežem stanju kluba u njegovoj bogatoj povijesti. – Pod broj tri žao mi je nas trenera, koji radimo u klubu.

Kulisa od papira

Klub se, nažalost, svodi samo na igrački i trenerski kadar koji luta od nemila do nedraga u situaciji kada je ŽRK »Zamet« obična kulisa od papira iz koje nema ničega.

– Ostavljeni smo, prepušteni smo sami sebi i to već tri godine. Jednostavno, nikoga nije briga, barem tako ispada. Da je barem netko pokazao malo dobre volje, bilo kakve. Našlo bi nam se onda nekakvo vodstvo koje bi nam pomoglo da prebrodimo ovu situaciju. Istina da je novac uvijek problem, ali u ovom slučaju je najveći problem što mi nemamo nekakvo vodstvo. Da je postojalo nekakve volje, vjerujem da bi se to realiziralo.

Zamećanke jednostavno ne vide izlaza iz ove mišje rupe u kojoj se već dugo koprcaju.

– Ne znamo što ćemo. Jednostavno, pred zidom smo i to zaista. Borimo se, radimo, treniramo. Vježbat ćemo i između Božića i nove godine. Pokušavamo na sve načine držati dobru atmosferu među nama, ali je toliko teško da bih najrađe sjedila i plakala. Nezamislivo je da toliko nema sluha za jedan kolektiv koji slavi 60 godina postojanja, koji je uvijek bio primjer. Nikada se tu nisu vukli nekakvi repovi, tu nikada nije bilo nikakvih ružnih scena, a sada smo u situaciji da posuđujemo kako bismo mogli platiti suce i odigrati utakmicu, da bismo završili polusezonu. Gdje god pokucamo, svi samo viču da su nemoćni, da nam ne mogu pomoći.

Ne treba biti neki veliki mislilac za stvaranje zaključka da je u ovom slučaju »fitilj dogorio«.

Nemoć

– Ovako više dalje ne može. Stvarno ne vidimo kako bismo mogli dalje. Više nas nitko neće htjeti voziti na utakmice, nećemo moći platiti organizaciju utakmice. Ponavljam, pred zidom smo. Molimo za pomoć. Zbilja mi je žao svih u klubu. Kada je riječ o vodstvu, o vođenju kluba, već smo tri godine prepuštene same sebi, a mi to ne znamo raditi. Možemo samo svi sjesti u ured i plakati. Žao nam je ove djece, a nemoćni smo bilo što napraviti – poručila je Adrijana Prosenjak.

Doajen riječkog rukometa, Joško Hrvatin, kao da je bio zloguki prorok kada je po izgradnji dvorane na Zametu govorio. »Imat ćemo dvoranu, u njoj neće imati tko igrati«. Iskreni ljubitelji riječkog sporta ne bi voljeli da se to njegovo proročanstvo ostvari baš na rukometašicama »Zameta« koje i sada imaju niz mladih, nadarenih igračica, ali bez podrške one i stručno vodstvo su samo kao pobacana slama na vjetru.