Pero Kuterovac

Najcjenjeniji stručnjak za fizičku pripremu u Hrvatskoj stigao je u Kastav. Popričali smo s njime

Igor Duvnjak

Foto Marin Aničić

Foto Marin Aničić

Pokreće me samo motivacija, želja za rezultatom, pobjedom, medaljom, a ne za nekom izvanjskom nagradom. To je ono osnovno. Svatko tko to nema, bolje mu je da ne ulazi u sport. Sport je kod nas potplaćen. Nema sustava, da ja sutra nestanem, ne znam tko bi me mogao zamijeniti. Ovo što radim trebalo bi raditi deset ljudi i to doslovno, a njih nema. To baš i nije dobro i nije mi drago što je tako - kaže Kuterovac



RIJEKA – Drevni grad Kastav, koji kao čuvar stoljećima stoji ponosno nad Kvarnerskim zaljevom, stalno ugošćuje mnoga slavna imena koja u njega navraćaju kao dragi gosti. Među inima ovdje je bio i jedan od ključnih čimbenika u uspjesima hrvatskog sporta, Pero Kuterovac, specijalist za fizičku pripremu svjetskoga glasa.


Ovaj glasoviti profesor kineziologije, čovjek vrlo neformalnog pristupa omiljen među vrhunskim hrvatskim sportašima, također nije imun na čari Kastva o kojem rado govori biranim, lijepim riječima prilikom posljednjeg posjeta ovome kraju kada je zainteresiranima održao dva predavanja iz svoje struke. Rado su ga dočekali gradonačelnik Kastav Matej Mostarac, referent za sport Kastva i znano vaterpolsko ime David Burburan, kao i Valter Matošević, najtrofejniji riječki sportaš.


– Uvijek se lijepo vratiti u Kastav. Mislim da je ovo najljepši dio Kvarnera. Kada u Rijeku dođem na pripreme, uvijek dođem u Kastav, bilo na večeru u neki od restorana, popiti kavu ili prošetati. Tu je uvijek lijepo, uvijek je svježi zrak.




Profesor Kuterovac je jedan od onih koji se bave osjetljivim poslom »postavljanja temelja« jer u današnjem vrhunskom sportu bez vrhunske fizičke pripremljenosti se ni u snu ne može pomišljati na bilo kakav relevantniji međunarodni rezultat. Oko toga nema nikakvih iluzija u poslu u kojem je bitan pravi koktel napornog treninga i zadovoljavajuće nadarenosti.


– Današnji vrhunski sport je sto posto talent i sto posto rezultat. Oni koji to imaju i ostvaruju su vrhunski sportaši. Sve ostalo je poluvrhunski, nije zadovoljavajuće, nije na razini da se netko može boriti za medalje na međunarodnim natjecanjima. Danas je to tako. Svi ulažu u sport, svi rade, treniraju, a presudna je selekcija. Mi imamo sreće da su naša djeca genotipski puno bolja za sport, da imamo vještinu, vic.


Imamo ono nešto što drugi nemaju i to nas spašava, ali činjenica je da bi trebalo raditi i ulagati još više. Trebalo bi i napraviti razliku između vrhunskog sporta, školskog sporta, rekreativnog sporta. Svaki od tih segmenata je jako bitan za društvo. U vrhunskom sportu selekcija je jako stroga, od velikog broja djece koja se počnu baviti sportom samo mali postotak njih će postati vrhunski sportaši.


Ego


U sjećanje dolaze riječi neponovljivog mostarskog nogometnog genijalca Blaža Sliškovića koji je rekao da bi možda još igrao samo da nema napornih treninga. Kuterovac je ciklički s vrhunskim sportašima kada im na pripremama »udara ritam«, u najtežim fazama uoči velikih natjecanja kada ih napornim radom mora što bolje spremiti. Jasno je da treba znati uspostaviti zajednički jezik na zajedničkom traženju puta do željenih ciljeva. Sportaši ga cijene i vole što najbolje svjedoči o njegovom radu.


– Jako je teško u svemu tome. Što je sportaš uspješniji ima veći ego, uostalom, ima i više novaca. Ima tu nekih stvari koje jednostavno te ljude čine bahatima, oholima i slično. Srećom, ja imam neku moć da mogu upravljati takvim ljudima zato što sam prilično neovisan, zato što znaju da ih ja treniram zato da napravimo još neki bolji rezultat, a ne radi novaca. Uglavnom, u dobroj sam poziciji koju si možda neki drugi treneri ne mogu priuštiti.



Sportaši to cijene. Sportaš osjeća da li netko radi s njim da mu uzme novac, oni su inteligentni. Zapamtite, nitko ne postaje vrhunski sportaš ako nije inteligentan. On, istina, može biti neobrazovan, može biti neinformiran, ali glup nije. Taj pristup, socijalna inteligencija, ključna je kod vrhunskih sportaša.


Kada već nema adekvatnih novčanih motivacija ljudima poput njega pogonsko gorivo u radu je strast prema sportu, uspjesima, entuzijazam.


– Pokreće me samo motivacija, želja za rezultatom, pobjedom, medaljom, a ne za nekom izvanjskom nagradom. To je ono osnovno. Svatko tko to nema, bolje mu je da ne ulazi u sport. Sport je kod nas potplaćen. Da vam sada ne nabrajam dugove klubova prema meni, onih s kojima sam radio, kada bi vam ih nabrojao rekli biste da sam lud čovjek. Ne želim prozivati te klubove, ali financijsko stanje nije onako baš kako izgleda, nije bajno. Ja sam, međutim, zadovoljan jer radim ono što volim. To je onda moja zadovoljština, ali kada bismo uzeli samo financije, onda je ovo vrlo potplaćen posao. Katastrofa.


I ovaj detalj govori o vrlo varljivoj fasadi hrvatskog sporta iza koje je drugačija slika. Njezin ljepši dio su izuzetni hrvatski sportaši i sportašice koje praktički u svim sportovima bilježe sjajne međunarodne uspjehe, sve iz naroda koji je brojan »kao jedan Milano«. Ukupno stanje sporta, financijske mogućnosti, mogućnosti selekcije su, međutim, klimave noge takve jedne sportske građevine.


– Tu nema sustava. Kod nas se sve događa zahvaljujući jako talentiranoj djeci i jako velikim »luđacima« od trenera ili roditeljima entuzijastima. Uz uvjet da je dijete talentirano, uz uvjet da se sve to poklopi, napravi se vrhunski rezultat.


Hrvatska škola


Kuterovac je među hrvatskim sportskim stručnjacima svjetskoga glasa izuzetno cijenjenima u svijetu. Nije pretjerano govoriti o vrhunskoj hrvatskoj školi fizičke pripreme o kojoj se nadaleko govori biranim riječima, hrvatski specijalisti za fizičku pripremu su zaista vrhunski.


– Apsolutno da su naši stručnjaci za fizičku pripremu međunarodno priznati. Mi u Hrvatskoj imamo ustanovu koja je na svjetskoj razini, to je Kineziološki fakultet u Zagrebu. Tu radi niz priznatih stručnjaka. Tu su neke moje kolege, poput, primjerice, Miljenka Raka i da dalje ne nabrajam da ne bih nekoga preskočio. Imamo niz vrhunskih stručnjaka za kondicijsku pripremu koji su završili taj fakultet, a on nam daje jedno široko obrazovanje, dobar temelj.



Osim obrazovanja, koje je nužno u ovom kao i u svakom poslu u kojem se radi s ljudima, osim znanja nužna je i osobna nadarenost.


– Mi smo se onda, naravno, isprofilirali svojim talentom jer je u trenerskom poslu talent isto tako važan kao i kod sportaša. Naime, samo rijetki od nas postanu vrhunski treneri. Kod nas su to naši stari profesori mogli dobro prepoznati, vrlo dobro su nas usmjeravali, tako da im nije promaknuo niti jedan talentirani trener. Svi su od njih napravili zavidne sportske karijere.


Rad u takvim uvjetima je snalaženje svih onih koji sudjeluju u tome, stoga su svi njihovi uspjesi tim dragocjeniji.


– Tu nema sustava, da ja sutra nestanem, ne znam tko bi me mogao zamijeniti. Ovo što radim trebalo bi raditi deset ljudi i to doslovno, a njih nema. To baš i nije dobro i nije mi drago što je tako. Volio bih da je postoji sustav, da su poznati putevi, da se poznaju načini, da su postavljeni temelji. No, nažalost to nije tako.


Uoči Olimpijskih igara jako se puno priča o sportu u svijetu, tako je i kod nas. Iduće godine su Olimpijske igre u Tokiju od kojih hrvatski navijači, poslovično naviknuti na osvajanje medalja, puno očekuju. Pitanje je što će biti s hrvatskim sportom nakon sportskog summita u Japanu. Na prošlim Igrama u Rio de Janeiru osvojeno je pregršt medalja, slavio ih je i ovaj junak iz sjene u tri različita sporta. S vaterpolistima koji su bili srebrni, kao i njegov veslački pulen Damir Martin, koji je za »treptaj oka« izgubio zlatnu medalju, dok je boksač Filip Hrgović osvojio broncu. Nažalost, ponukan trenutačnim stanjem i on razmišlja o odlasku iz Hrvatske.


Država bez sluha


– O tome što će biti postavio sam i pitanje poslije Rija. Tamo smo osvojili deset olimpijskih medalja, a ima nas četiri milijuna. Znači, po glavi stanovnika smo po osvojenim odličjima bili druga država, što je čudo. To je svjetsko čudo. Kao kondicijski trener sam u Riju osvojio tri medalje u tri različita sporta, u veslanju, boksu i u vaterpolu. CNN me molio da snime reportažu o meni. Amerikanci mi nude pet ugovora. Stanford mi nudi da budem sportski direktor, a nakon Tokija ću i ja morati nešto napraviti. Moramo živjeti, imam dijete, a podstanar sam. Nemam ništa. Morat ću gledati i na tu stranu, iako onda to nisam ja, ali jednostavno ću morati na četiri godine otići negdje izvan Hrvatske jer je ovdje situacija katastrofa.



I ove riječi Pere Kuterovca upućuju na davnu biblijsku poruku da »nitko nije prorok« u svom zavičaju, lako bi se moglo dogoditi da i on, kao i mnogi mladi nadareni hrvatski stručnjaci, ode iz domovine trbuhom za kruhom.


– Nažalost, tako je, iako bih rado ostao samo da se malo popravi situacija. Samo da država ima malo sluha. Imaju toliko praznih stanova pa da vam pomognu, da vam omoguće da nešto otkupite. Samo da se nešto pokrene. Da me se krivo ne shvati, ja ću otići na Stanford, imam ponudu za ugovor od 200.000 dolara, kći će mi dobiti besplatan studij, to je još 80.000 dolara i onda me »boli briga«. Pitam se, međutim, tko će ostati, to ne znam. Sve ovo ne zvuči optimistički, ali to je činjenično stanje.


Ovo je još jedna sportska i životna priča iz Hrvatske, ne završi li se sretno, hrvatski sport, kojim se svi volimo dičiti i čije uspjehe s guštom slavimo, izgubit će jako puno jer bi otišao netko tko je za njih izuzetno zaslužan.


Fitness centri umjesto vrhunskog sporta


Put je otvoren, staza je utabana, čekaju se oni koji će naslijediti sadašnja afirmirana imena u ovome poslu.


– Tu je sada problem zato što se izmijenila struktura profesora. Sve se malo promijenilo, i oni koji su možda talentirani da budu treneri, bježe od toga budući da je trenerski posao kruh sa sedam kora. Nema tu niti subote, niti nedjelje, niti Božića. Tu su stalne pripreme, dvije stotine dana godišnje ode na putovanja i pripreme. Onda se slijedom toga svi prebaciju linijom manjeg otpora na rekreativni sport gdje u fitness centrima treniraju ljude za stotinu kuna.



To im je puno lakše i komfornije, nego baviti se vrhunskim sportom. Tu imamo jedan mali problem, ali, eto, ja sam još relativno mlad. Nadam se da ću u svojoj karijeri uspjeti naći nekoga tko je jednako strastven i jednako motiviran, toliko zainteresiran da postane vrhunski trener i da ću mu bez problema prenijeti sva svoja znanja.


Nije nikome namjera virenje u tuđi džep, ali Kuterovčeve riječi o ljudima iz njegove struke koji odabiru rad s rekreativcima umjesto s velikim izazovima s vrhunskim sportašima dosta govore same za sebe ukazujući da je standard života jednog vrhunskog stručnjaka za fizičku pripremu u Hrvatskoj sve drugo samo ne zadovoljavajući.


– Standard svih onih koji ne rade u nogometu je zapravo jako loš. Jedino je nogomet na zadovoljavajućoj razini, eventualno je tako i ako imate nekoga u tenisu, vrhunskog igrača koji je u top dvadeset svjetske rang liste. S obzirom na znanje, kvalitetu i uloženi rad sve ovo drugo je potplaćeno.


Rijeka ima savršenu infrastrukturu


Pero Kuterovac također je česti riječki gost, pogotovo to vrijedi za bazen na Kantridi, gdje dolazi tijekom priprema poslovično trofejne hrvatske vaterpolske reprezentacije. Cijeni dosege riječkog sporta, oduševljen je bazenom Kantrida, u svojoj percepciji sportske Rijeke svjestan je problema s kojima se ona suočava.


– Rijeka je sportski grad sa savršenom infrastrukturom, sa sigurno najljepšim bazenom na svijetu. Obišao sam cijeli svijet, vidio sam sve bazene i niti jedan nije ni blizu plivališta u Rijeci. Ovdje je hotelski smještaj savršen, uglavnom, Rijeka je savršeno mjesto za pripreme. Još kada bi se sport malo više financirao, Rijeka bi bila konkurentnija. Tu je, nažalost, sada ostao jedino nogomet kao perjanica. Nadam se da će se vratiti vaterpolo, košarka i odbojka, sve ono što je bilo krasilo Rijeku.


Uz to pogotovo individualni sportovi, atletika i plivanje. Međutim, u sportu imate koliko uložite, tako je nažalost u vrhunskom sportu. U ovom slučaju važno je da se u Rijeci i okolici na mikrorazini događaju stvari kao što su ova predavanja, edukacije trenera, učitelja, profesora tjelesnog odgoja. Sve da bismo mi iz zajedničke struke pokušali nešto napraviti za djecu jer su podaci porazni. Sve više djece je pretilo, sve manje djece se bavi sportom. Doći ćemo u situaciju da će nam, nažalost, »država umrijeti«. Doslovno.