Ne zna se što je jadnije: još jedan besramni pohod krvožednih huligana koji su u Supetru prebili sezonske radnike samo zato što su u njihovom govoru prepoznali natruhe ekavice ili priopćenje bračkog ogranka Torcide u kojem nikome nije palo na pamet ispričati se ili osuditi gnjusni čin njihovih umobolnih članova. Torcidaši s Brača u svojem se obraćanju ne boje osude i etiketiranja javnosti, nego mogućnosti da im budu uskraćena sredstva gradskog proračuna, što i jest najavila hrabra gradonačelnica Supetra Ivana Marković. Hrabra ne zato što je »torcidašima« uskratila tisuću ili dvije kuna za organizaciju njihovog tradicionalnog malonogometnog turnira, već zato što je danas u Hrvatskoj prilično nezahvalno biti drukčiji. Na svojoj je koži (doslovno!) to najbolje osjetio nesretni vatrogasac Tomo Domančić koji je pokušao zaštititi napadnute »sezonce« pa je izvukao najdeblji kraj. Valjda zato što se usudio nasilnicima uskratiti provođenje zakona ulice i javni linč. Epilog? Fraktura nosne kosti s pomakom na nekoliko mjesta. Pa ti djeluj…

Incident na Braču dogodio se točno četiri mjeseca poslije sramotnog napada splitskih huligana na prepunoj Rivi, koji su teleskopskim palicama mlatili vaterpoliste Crvene zvezde i tjerali ih da traže spas u studenom moru u prvim danima veljače. Pritom nema suštinske razlike između dvaju huliganskih pohoda, osim što se jedan dogodio pod okriljem noći, a drugi usred bijela dana. Motiv i »izvedba« bili su otprilike isti, sretna je okolnost što je hrabra djevojka, koja je pružila ruku spasa beogradskom vaterpolistu, prošla neokrznuto. Barem nešto.

Torcida se tada nije oglasila, iako je sve ukazivalo da je riječ o ekstremnim huliganima koji svojataju svoju pripadnost Hajduku, unatoč tome što što ih nitko normalan ne bi trebao smatrati navijačima ponosnog splitskog nogometnog kluba. To je tako, u bajkovitim legendama o najstarijoj hrvatskoj navijačkoj skupini baš svi su, i pape i dida, bili i jesu Torcida, ali kada njihovi razmetni sinovi i unuci palicama naganjaju sportaše i nedužne sezonske radnike, crtaju svastike i pale automobile, onda to s Torcidom u pravilu nema nikakve veze. Nije slučajno.

Što se Torcide tiče, njezin je kult već izvjesno vrijeme talac posrnulog Hajduka, čelnici kojega niti imaju petlje osmisliti optimalan način vođenja kluba, niti imaju hrabrosti odhrvati se utjecaju navijačke skupine koja gubi kompas pod teretom vlastitih frustracija i ogreza u nacionalizam, šovinizam, nacizam, revanšižam… U dalmatinskim kalama i na poljudskim tribinama zavladali su »jednoumlje« i strah. Strah od različitosti. Strah od slobode. Mišljenja i djelovanja. Zato i jest na Braču nastradao nesretni vatrogasac, a među stotinama očevidaca linča na splitskoj Rivi sramežljivo provirila samo jedna krhka ženska ruka.

Naravno da je nedopustivo kolektivizirati zločin, svatko ponaosob mora odgovarati za svoja nedjela, ali kako očekivati da itko od nasilnika među Hajdukovim navijačima bude kažnjen za zločin iz mržnje kada je u Hrvatskoj postalo sasvim normalno da političari dijele Ustaše na dobre i loše, a ukazom Vlade ploča s natpisom Za dom spremni postane neprihvatljiva u Jasenovcu, ali sasvim prihvatljiva u susjednoj Novskoj!? Dokle god bude tako nemojmo se čuditi što Lijepom našom bukte požari nacionalizma i šovinizma i pitati se tko će ih gasiti. Hrabri brački vatrogasac pokušao je i gadno se opekao…