Bosanski glumac

ARMIN OMEROVIĆ Mi smo othranjeni na čahurama u podrumu. Ali, nikad nismo bili složniji

Siniša Pavić

Foto Nova TV

Foto Nova TV

Na jednom od svjetskih festivala sjedio sam sam kad mi je prišao Branko Schmidt i rekao: »Sad ti cvjetaju ruže, sve je divno i krasno, ali vidjet ćeš što će se u skorije vrijeme desiti.« Taj savjet čuvam i danas



Armin Omerović! Eno ga u »Čistoj ljubavi« Nove TV gdje igra inspektora Hrvoja Bulića. Mladog inspektora, jer Omeroviću je ‘tek’ 27 godina. No, u tih 27 godina svega je stalo! Glumi on od svojih 13 i filma »Put lubenica« Branka Schmidta, da bi do danas nanizao lijepih uloga i suradnji kako kod kuće, odnosno u regiji, tako i sa svjetskim autorima od Turske do Kine. »Armin«, »Halimin put«, »Crno bijeli svijet«, »Mrtve ribe«, »Počivali u miru«….


I inspektor Hrvoje Bulić! Bome sam očekivao da ću se prije razgovora morati legitimirati.


– Haha. Ne treba.




Ne govorim ovo bez vraga, jer ako ste se primjerice za spot Dina Merlina u kojem igrate slijepog čovjeka, spremali mjesecima, onda ne gine nego da je i priprema za ulogu inspektora bila duga i ozbiljna!?


– Stvarno im je jako draga ta uloga slijepog čovjeka u spomenutom spotu upravo zbog priprema koje sam imao u Zavodu za slijepe Kantona Sarajevo, gdje sam se s njima pripremao, čitao njihovo pismo, vježbao kretanje sa štapom, položaj ruku, tijela, fokus pogleda, pa sve do onih priprema iznutra, sve do toga što ti ljudi razmišljaju u svoj toj svojoj tami.


A što se »Čiste ljubavi« tiče, jako mi je drago da sam dobio takvu priliku. Jedna mala glumačka ekipa nosi na leđima teret ove vrlo ozbiljne priče i drago mi je da sam dio nje. Što se pripreme tiče, imao sam i priliku i razgovarati s ocem moje djevojke – Alma Subašić mi je djevojka, interpretatorica sevdaha iz Konjica i studentica arhitekture – koji je načelnik policije. S njim sam dosta razgovarao o tome kakvi su policajci.


Gluma je bolan proces


Svejedno je lijepo čuti da se glumac za svaku ulogu tako temeljiti priprema. Ništa tu nije lako.


– Dobro ste to rekli, skoro nakon svakog projekta ja zaključim da je gluma za mene bolan proces, a da se dođe do tog naturalizma, prirodnosti. Svaki projekt koji sam snimio, pa tako i ovaj zadnji što sam ga snimao u Kini u napuštenoj tvornici na minus 22 stupnja, izuzetno je bolan proces. Nisu baš nas, da tako kažem, džaba izabrali ni za seriju na Novoj TV.


Ekipa koja je tu dobro je pripremljena na velik i dugotrajan proces, na maraton. Nije ovo trka na sto metara, već maraton koji se mora psihički izdržati.




Koja god uloga da je bila, pa i one koje su došle nakon velikog filma Ognjena Sviličića »Armin«, zaslužena je na audiciji. Ništa vam poklonjeno nije.


– Valjda je to tako od mojih početaka. Kad sam izlazio na audiciju za »Put lubenica« te daleke 2004. na 2005. godinu… Bože dragi, sad kad pogledam, pa to je 12 godina! Prije 12 godina sam ušao u svijet profesionalnog filma, kao dječak koji je završavao osnovnu školu, sedmi na osmi razred i pobjegao sa nastave na audiciju. Nisam bio predložen ispred svoje škole, valjda su i tada bili neki lobiji, ali umjetnost nađe put. Kad stupiš na scenu, kad izađeš pred kameru, nema tu lobija. Dobio sam tu ulogu kao dijete iz radničke obitelji. Majka frizerka, otac radnik. Dječak autsajder je došao i ostvario neke velike rezultate.


Taj bijeg iz škole znači da ste oduvijek htjeli biti glumac.


– Pa jesam. Počelo je sve od klasičnih imitacija, volio sam i pjevati i dan danas volim, sviram tri instrumenta, ali počelo je u dječačkim fazama, te predstavice, monolozi. Dogodilo se da se »Put lubenica« radio u Posavini, da su tražili dječaka za jednu od glavnih uloga, a ja u Orašju. Jako važna stvar u ovom poslu je i ona nafaka, sreća. Ima tu i neke sreće, a opet to je nekakav put koji je sudbina.


Što su kazali roditelji? Nije lako pustit dijete zarana u glumce.


– Mi smo obiteljski sve spontano i jednostavno prihvatili, normalno. Na jednom od svjetskih festivala sjedio sam sam kad mi je prišao Branko Schmidt i rekao: »Sad ti cvjetaju ruže, sve je divno i krasno, ali vidjet ćeš što će se u skorije vrijeme desiti.« Taj savjet čuvam i danas. Dugo sam s njim razgovarao na tu temu, ipak sam ja neko dijete koje je odraslo uz film, neko dijete kojeg su s oni odgajali od 13-te godine, pratili me, upućivali gdje da idem i što da radim. Mislim da sam, ajmo to tako reći, othranjen uz film i ljude koji su bili iskreni prema meni.


Poduka Meryl Streep


U »Arminu« je na vašim dječačkim plećima bila je sva tuga ovoga svijeta.


– Jest, 15 godina sam tada imao. Ognjen Sviličić je radio audiciju za »Put lubenica«. Film je imao dobar festivalski put. Nakon tog smo radili na »Arminu« i to je iskustvo nezaboravno, jedinstveno za nekoga tko ulazi u glumački svijet. Te probe sa Sviličićem i s Emirom Hadžihafizbegovićem. Mi smo toliko ušli u te likove da nam je Sviličić rekao; izaberite sami sebe kostime.



Gledam slike iz tog doba, vi u bijelom odijelu i u bijelom svijetu. Dobro vas, štono se kaže, nije ‘uzelo’, ponijelo, prebacilo. Meryl Streep vam je davala sate poduke. Netko bi danas samo na tu sliku pokupio mali milijun lajkova.


– Imam te fotografije s njom, ali ih nikada nisam dao nikome da ih objavi. Ta radionica glumačka je bila 2012. godine. Moja namjera je bila samo da se susretnem s tom ženom i čujem njene savjete o glumi. To je bila jedina moja namjera, a ne da se slikam. Znam, kad smo došli na tu radionicu, ona je rekla; svi koji su se našminkali, naprlitali, sredili, možete gledati ali nećete raditi. Trenirke, oprema, jer gluma je kirurgija.


Kad će te ‘prestati’ biti mlad glumac? Ipak je iza vas skoro 15 godina rada i svega se snimalo. Nedavno i snimanje filma u Kini, »Salvation« se zove. Je li teško prilagoditi se, ja bih rekao, drugim kulturama?


– Sjećam se od toga s kojim sam se sve čudesima od tehnologije susreo, do toga smo snimali napeti psihološku dramu i da sam se susreo s problemom komunikacija. Ne znaju oni engleski, prevoditelj iz Srbije malo prevodi meni, malo njima… Mislim da ono što je u današnje vrijeme jako potrebno nama glumcima i generalno ljudima, da se slušamo. Malo se slušamo! Ne slušamo jedni druge i to je veliki problem.


Je li nakon svih tih svjetskih iskustava, od Japana do Kine, preko recimo Turske i Albanije, je li jedno oko okrenuto i ka Americi? Možda kao Goran Višnjić iz kojeg ste snimali u »Generalu« Antuna Vrdoljaka.


– Imao sam manju ulogu u »Generalu«. Bilo mi je jako drago da sam imao prilike s njim surađivati. Gledao sam kako čovjek radi ispred kamare, kako radi na krupnim kadrovima. Ima on utakmica iza sebe. Par dana smo snimali. Amerika!? Ne znam, ja sam zaista sretan ovdje.


»Armin« u Areni


Rekli ste jednom da više vrijedi gram iskustva nego tona teorije.


– Pored teorije iskustvo je jako bitno. Ono što ja mogu trenutno prenijeti na druge i mlađe, je kompletna enciklopedija iskustva kojeg sam stekao širom svijet radeći nezavisne filmove, velike i male, i prilagođavao se. To iskustvo je i važno i vrijedno. Ali, s druge strane sam opet spreman poništiti se u svakom novim projektu. Poništiti se potpuno i krenuti iz nule. Kad god se vratim na ove naše prostore, mi smo takvi ljudi da se jednostavno moraš poništiti i početi iz početka. Svaki projekt je neko novo dokazivanje.



Sevdah, pjesma, glazba. Velika ljubav i sevdah, i ona koja ga pjeva. 


– Bosna i Hercegovina ima lijepo nasljeđe vezano za muziku, i film naravno. Moja djevojka pjeva sevdah, evo je i jedna od izvođača na večeri sevdaha u Lisinskom. U vezi smo preko dvije i pol godina. Nadograđujemo se, borimo se sami kroz ovaj ludi svijet. Imamo povjerenje jedno u drugo.


Što se sluša osim sevdaha?


– Tu je neizostavna muzika 80–tih koju volim, od Pink Floyda do Queena. Radio sam nedavno opernu predstavu, »Kneginja Čardaša«. Igrao grofa Bonija. Počeo sam otkrivati operno pjevanje, radio s dirigentom i orkestrom i to je bilo za mene snažno iskustvo. Polako sam počeo otkrivati pravilno disanje, scensko pjevanje i to mi je jako zanimljivo.



Teatar. Predstava »Alan Ford« Kokana Mladenovića, »Gledališče Kopar« i »Kamerni teatar 55«, tekst Predraga Lucića.  


– Predrag Lucić je napisao epizodu »Povratak otpisanih«. Dotakli smo se i migrantske krize, žice, fašizma koji se budi. Igrali smo u Novom Mestu, Sarajevu, Beogradu, Kopru, Puli. Draga mi je ta regija, Slovenija i Istra. Pula… To ne mogu zaboraviti, u Areni »Put lubenica« i »Armin«. Ljudi su gledali »Armina« poslije »Harry Pottera«. Gledaju intimni film, 10.000 ljudi šuti i gleda, a onda smo svi zajedno zapjevali pjesmu filma »U meni jesen je« od Halida Bešlića. 10.000 ljudi pjeva refren u Areni. Moj tata je snimao kamerom svojom preko 50 festivala na kojima smo bili. Te snimka rado gledam, naše festivale i naročiti prvi let mog oca u avionu. To je naše privatno obiteljsko blago.



Za rata ste bili dijete, rođeni ste 1990. godine, no ostavio je on traga.


– Ostavio je rat traga. Sjećam se granatiranja. Jednu večer sam išao u WC kad je pala granata blizu škole. Razbila je sva stakla na našoj kući i sjećam se kako me detonacija odbacila. Sjećam se da sam jedan period tih godina mokrio u krevet od tog šoka. Sjećam se da nisam išao u vrtić.


Mi smo othranjeni na čahurama i u podrumu. Sjećam se poklonjenih deka od UN-a i UNICEF-a. Sjećam se podruma dobro. To je bila mala arhitektura bosanskog čovjeka. Sjećam se tranzistora na kojem se slušaju vijesti. Sjećam se kutija humanitarne pomoći, ali se sjećam i da nikad složniji ljudi nisu bili.


Toliko nas je danas malo u ovom svemu, a toliko smo razjedinjeni, a sjećam se da je onda moja mama pod granatama išla šišati ljude. Sjećam se te sloge, pune kuće, ljudi koji su se držali zajedno.



Otac prvi put u avionu s 40, a vi da niste glumac bili bi pilot!?


– Bio bi definitivno pilot. Taj adrenalin me privlači. Tko zna, možda i budem. Ono što je dobro s glumom jest da imam priliku ući u razne svjetove. U ovom inspektorskom poslu u »Čistoj ljubavi« uživam. Evo po ulici policajce pozdravljam.



Bit će budući punac zadovoljan.


– Bit će, gleda, za sada je sve u redu. Jest da Hrvoje Bulić malo upada u probleme, ali to su sve privatni problemi. Inače je dobar policajca.