Nevjerojatna karijera

Glazbena diva Meri Cetinić: ‘U radu i životu uvijek mi je bila najvažnija sloboda’

Danijela Bauk

Meri Cetinić / Foto: DAVORIN VISNJIC/PIXSELL

Meri Cetinić / Foto: DAVORIN VISNJIC/PIXSELL



Hrvatska glazbena diva Meri Cetinić se prvi put predstavila javnosti 1968. godine kada je pobijedila na natjecanju mladih pjevača Raspjevano proljeće u Splitu s pjesmom »Warm and tender love«» Percie Sledgea. Nakon toga gradi karijeru čijih četrdeset godina obilježava velikim slavljeničkim koncertom.


U koncertnoj dvorani Lisinski 17. listopada će proslaviti četrdeset godina od albuma prvijenca »Meri«, ali i četrdeset godina od velikog hita »Čet’ri stađuna« te nastupiti u Zagrebu nakon dugih i predugih 15 godina.


U svojoj bogatoj karijeri, Meri Cetinić se može pohvaliti da je izdala 23 albuma i 18 singlova. Kao skladatelj ili izvođač je surađivala i stvarala s jako puno velikana domaće, ali i inozemne glazbene scene.


Lijepa obljetnica




U koncertnoj dvorani Lisinski 17. listopada proslavit ćete četrdeset godina od albuma prvijenca ‘Meri’, te nastupiti u Zagrebu nakon 15 godina izbivanja? Vjerujem da uzbuđenje raste iz dana u dan?


– Radujem se tom koncertu, zaista je prošlo puno godina od mog zadnjeg koncerta u dvorani Lisinski, poklopila se lijepa obljetnica od mog prvog solo albuma…


Četrdeset godina prošlo je i od velikog hita »Čet’ri stađuna«. Sjećate se kad se prvi put čuli, odnosno izveli tu skladbu? Jeste li pomislili da će biti veliki hit?


– Naravno da nisam znala da će postati veliki hit, pjesma mi je od početka bila veoma lijepa i otpjevala sam je s guštom… Zdenko Runjić je te 1979. godine imao dvije pjesme na Splitskom festivalu, odlučio je »Vjeruj u ljubav« dati Oliveru, a meni je ponudio »Čet’ri stađuna« za koju je stihove napisao Tomislav Zuppa. Dobila sam prvu nagradu stručnog žirija!


Rijetki su oni koji su opstali toliko dugo na sceni. Koja je vaša tajna?


– Nema tajne, treba raditi i voljeti glazbu, ulagati u svaki nastup ili skladbu najbolje od sebe… Biti iskren prema publici i prema svom radu… Imati talent, predanost…


Brat Ante


U glazbi ste od malih nogu? I vaš brat Ante je glazbenik, a u vaš dom često su navraćala poznata imena iz glazbenog života Splita tog vremena?


– Ante je bio basist u tada veoma poznatoj i odličnoj grupi Delfini iz Splita. Radio im je sve aranžmane, sjećam se da je za svaki instrument skidao i ispisivao svaku notu tada svih velikih svjetskih hitova. Bio je veoma cijenjen u Splitu i svi su glazbenici svakodnevno dolazili u nas doma po njegovo mišljenje, razgovor ili neku suradnju. Neko vrijeme je nešto skladao s tada još nepoznatim Tomislavom Ivčićem, pa je jedno vrijeme radio s Tomom Bebićem, dolazio je Mišo s velikim budućim planovima i mnogi drugi. Ante je svakodnevno snimao glazbu na magnetofonu Nagri, tu se isprobavala snaga velikih bas kutija, ja sam tada bila veoma mlada i samo sam sve to promatrala i upijala.


Kao vrlo mladi zavoljeli ste blues i gospel? Neobičan izbor za mladu djevojku iz Splita? Tko su vam tada bili uzori?


– Imala sam samo gramofon, nekoliko ploča i radio. Sviđala mi se Mahalia Jackson. Super mi je bila longplejka od Animalsa i Erica Burtona, slušala sam je na 45’, jer bi tako dobila ženski glas uz kojeg sam pjevala. Skidala sam Ellu Fitzgerald. Još kao dijete sam pjevala »La Noviu« od Tony Dallare i gdje god bi se pojavila tražili su da je otpjevam.


S 15 godina priključujete se skupini Che i to kao orguljašica. Svirali ste prve Hammond orgulje u Splitu?


– Da, momci iz grupa Che su danima molili mog oca da me pusti da sviram s njima. Moj brat i otac su već bili nabavili Hammond orgulje, koje su tada bila revolucija. Na kraju me otac pustio i ja sam ispočetka samo svirala te orgulje u grupi, a onda sam sve više i pjevala. Bili smo odlična grupa, imali smo svoje autorske pjesme, nažalost nemam snimke, a nismo tada još ništa izdali.


Sa 17 godina bili ste na prvoj turneji, i to s Delfinima po tadašnjem SSSR-u? Kakvo je to bilo iskustvo?


– Neobično… Sjećam se velikih dvorana, puno publike, obišli smo puno gradova, sve do Sibira. Sjećam se da je i svaki najmanji grad imao krasnu koncertnu dvoranu i nekoliko najboljih koncertnih klavira iza pozornice. Sjećam se divnih dućana gdje sam nabavljala prekrasno notno uvezena djela velikih klasika…. Bila sam tada s Delfinima, ali još i nekoliko puta kasnije kao solist. Bila sam u svim Baltičkim zemljama i glavnim gradovima, na Jalti, Čečeniji, Ukrajini, Volgogradu… Nisam puno vidjela, jer sam uglavnom boravila u hotelima, aerodromima i koncertnim dvoranama, ali dovoljno da upoznate i osjetite duh i različitost tih golemih prostora i zemalja.


Nakon toga osnivate grupu More. Kakva vas sjećanja vežu uz taj period?


– Nakon Delfina, napravila sam pauzu i krenula kod prof. Brane Ristić malo školovati glas, disanje, impostaciju. Nakon dvije godine sam stala, jer nisam imala ambiciju krenuti putem klasičnog pjevanja, ali mi je to koristilo. Također sam upisala i završila Pedagošku akademiju u Splitu, na kojoj je studirao i Slobodan Kovačević i čuvši me gdje stalno tamo sviram i pjevam između satova, pala mu je ideja da osnujemo novu grupu. Pridružila nam se Mare Kuzmić kao prateći vokal i još jedan gitarista i tako smo počeli. Ubrzo smo dobili prvu ljetnu gažu u Supetru na Braču, došao je Vjeko Benzon kao bubnjar i Dalibor Jurašin, gitarista, a usred ljeta i Oliver Dragojević. Na kraju ljeta 1973. smo otišli u Zagreb snimiti prvi singl na kojem sam ja pjevala »More« i postao je hit, a mi jedna od najpopularnijih grupa. Oliver je uskoro otišao svojim putem, a ja sam ostala još par godina i s njima snimila još šest singlica i jedan album.


Platinaste tiraže


Nakon pet godina odlučili ste krenuti u solo karijeru? Što je presudilo toj odluci?


– Već sam tada pisala pjesme i željela raditi nešto po svom. Rad u grupi me više nije zadovoljavao i odlučila sam krenuti dalje nekim svojim putem. Imala sam sreću što mi je brat Ante već tada živio u Nizozemskoj i radio u jednom studiju, pa sam otišla do njega snimiti neke svoje skladbe, a uskoro je onda počela suradnja s Runjićem.


U bogatoj karijeri, objavili ste čak 23 albuma i 18 singlova. Riječ je o impresivnoj brojci jer se nekad albumi nisu objavljivali tek tako?


– Od prvog solo albuma, slijedećih godina sam svake godine snimila i objavila novi album. Bila sam puna novih ideja, a imala i odličnu suradnju s Antom kao aranžerom i producentom. Sve smo snimali sami u njegovom studiju, Jugoton je izdavao, prodavali su se u zlatnim, platinastim tiražama…


Meri Cetinić / Foto: DAVORIN VISNJIC/PIXSELL


Meri Cetinić / Foto: DAVORIN VISNJIC/PIXSELL



Prvi album, solo album »Meri«, ali i druge ploče snimili ste u Nizozemskoj i to u stanu kod brata?


– Prvi album »Meri« sam snimila u Zagrebu, Ante je došao i napravio sve aranžmane, a svirali su najbolji studijski glazbenici. Ante je odlučio da drugi moj album »Ja sam žena« snimamo u njegovom stanu u Nizozemskoj, nabavio je magnetofon, instrumente, klavir i sve prilagodio tom snimanju. Bilo je tijesno, čisti entuzijazam, ali vrlo uspješno, jer je album postao dijamantni. Tako smo nastavili slijedeći desetak godina, ali u novom prostoru.


Kao skladatelj ili izvođač surađivali ste i stvarali s jako puno velikana domaće, ali i inozemne glazbene scene. Tko vam je ostao u posebnom sjećanju, odnosno koje su vas se suradnje posebno dojmile?


– Moji najznačajniji suradnici su bili Slobodan Kovačević iz grupe More, kasnije Zdenko Runjić, Jakša Fiamengo, Krste Juras i svakako moj brat Ante Cetinić s kojim sam snimila svoje prve albume, na kojima su sudjelovali i neki nizozemski glazbenici. Snimala sam i s Oliverom, Ivčićem, Spalatom, skladala sam za Josipu Lisac, Gaby, a najuspješnija suradnja je s belgijskim izvođačima Sanne un Eric van Neygen koji su mi 1990. snimili i prepjevali moju skladbu »Dome moj« koja je u naslovu »Veel te mooi« postala jedna od najpoznatijih pjesama u Belgiji svih vremena.


Rado i često surađujete i s klapama, no i tu dajete svoj pečat spajajući soul, dalmatinsku tradicionalnu melodiju, jazz?


– Volim raditi s klapama, jer su odlični i neke moje pjesme u suradnji s njima dobiju novu dimenziju. Također volim spajati razne stilove na osnovi tradicionalne glazbe, jer je za mene sve to glazba s kojom se ponekad igram i eksperimentiram.


Amerika i Nizozemska


Osim uspješne karijere na domaćem tlu, čitavu karijeru održavate i solističke koncerte i turneje po Kanadi, SAD i Australiji. Koliko se ta publika razlikuje od one u Hrvatskoj?


– Prije sam puno više i češće išla na turneje preko oceana, sad već dugo nisam bila. Publika je svugdje ista, razdragana i zadovoljna ako im pružite ljepotu i radost glazbe.


Jeste li ikad razmišljali o inozemnoj karijeri?


– Imala sam priliku u Americi, a i u Nizozemskoj su htjeli izdati moj album »Ja sam žena«. Za ovu drugu priliku sam saznala sa zakašnjenjem, a Ameriku sam odbila, jer nisam tada bila toliko ambiciozna za još jedan početak, nisam htjela tamo ostati, a bilo je i drugih privatnih razloga. Nije me puno zanimala inozemna karijera, znala sam da to traži velike promjene i ogromno zalaganje. Neki inozemni uspjesi su se ipak dogodili i to s pjesmom »Veel te mooi«, a i s »Čet’ri stađuna« koju je snimila i pjeva japanska pjevačica Izumi Yamaguchi.


Glazba je očito u genima vaše obitelji, s kćerkom Ivanom ste snimili zajednički album?


– Snimile smo zajednički album 2014. godine – »Dozvoli mi«. Na njemu svaka pjeva svoje autorske pjesme. Ivana je moderniji skladatelj, piše izvrsne tekstove i u zadnje vrijeme surađujemo na koncertima. Ona me vokalno prati, ali to je više od toga. I prije je sudjelovala na mojim zadnjim albumima kao prateći vokal. Nekad sam to sve radila sama, a sada taj dio prepuštam njoj.



Iza vas su brojni koncerti, turneje, albumi, ali i mnogobrojna priznanja i nagrade, Porin…


– Imala sam tisuće koncerata, dobila sam mnoge nagrade, naročito me raduje ovogodišnja nagrada Dubrovačko-neretvanske županije za životno djelo. Imam samo jedan Porin i to za najbolji album zabavne glazbe 2002., snimak mog koncerta u splitskom HNK-u.


Koliko vam ta priznanja znače? Jesu li ona, uz naravno vjernu publiku, potvrda da ste ispravno odlučili da je glazba vaš život?


– Ne radim radi nagrada, ali divno ih je dobiti, pogotovo što su sve došle na osnovi mog rada i svega što sam cijeli život ulagala u to. Glazba bi bila moj život i bez njih, ali sam zahvalna svima za svaku nagradu koju su mi dali.


Današnja glazbena industrija potpuno je drugačija nego kad ste vi počinjali. Što vam danas nedostaje iz tih vremena?


– Mislim da je moje nekadašnje vrijeme bilo nevinije, puno se više ulagalo ljubavi i duše u to što smo radili. Glazbena industrija je možda i tada bila slična današnjoj, ali tada nisam marila, najvažnija mi je bila sloboda u mom radu i životu.


Što biste savjetovali mladim glazbenicima koji tek ulaze u taj svijet?


– Neka rade, razvijaju svoj talent, uče od najboljih, ne odustaju od svojih snova. Da pokušaju otkriti ono najbolje u sebi i što oni vole i žele raditi. Da oni budu inicijatori svojih ideja i ne pristaju na osrednjost ako su svjesni da mogu više i bolje.


Rad s Oliverom? Čisti užitak


Posebna suradnja, odnosno veliko prijateljstvo veže vas i za Olivera Dragojevića. Kako je bilo raditi i prijateljevati s Oliverom? Što bi vam on rekao za veliki koncert kojeg pripremate u Zagrebu?


– Znali smo se cijeli život, od djetinjstva i putovi su nam se često susretali. Uvijek smo imali prisan i prijateljski odnos, razumijeli smo se i uvažavali. Surađivati s njim u glazbi je bio veliki i čisti užitak. Za moj koncert bi mu svakako bilo drago, kao što sam i ja uživala u njegovim vrhunskim koncertima.


Prošlo je već više od godinu dana od njegove smrti. Danas kad vam netko spomene njegovo ime, čega se prvo sjetite?


– Uvijek se prvo sjetim njegovih interpretacija i klavira, duhovitosti i neizmjerne energije.