Ne možete živjeti od starih hitova i ostati na onom što ste već napravili ako želite biti dugovječni i uspješni. Hus se ne prilagođava vremenu kako ono dolazi, već jednostavno sazrijeva kroz protok vremena
Aki Rahimovski je kao vokal zaštitni znak grupe Parni valjak koja će zajedno s riječkim bendovima Jonathan i The Beatles Revival Band koncertom na riječkom Korzu uvesti Riječane u 2015. godinu. Aki na svakom koncertu još od samih početaka naprosto izgara na sceni. Pjeva uživljeno i proživljeno kao da mu je taj koncert prvi i posljednji u životu. Kaže se da jabuka ne pada daleko od stabla – Akijev otac bio je profesor glazbe, Akiju je glazba život, a njegovim stopama krenuo je i sin Kristijan. Ne bi se nimalo začudili kad bi glazbenu tradiciju ove raspjevane obitelji nastavili i Akijevi unuci David i Filip.
Ljubavna tematika
Nakon dugo, dugo godina Parni valjak se pred neku godinu vratio akustici. Zašto? – Mi smo pred neku godinu imali tu seriju velikih akustičnih koncerata ali ne bih rekao baš da smo se vratili. Povremeno smo u svih tih skoro dvadeset godina od koncerta »Live in ZKM« 1995. godine radili poneki akustični koncert. Na neki način ovi novi akustični koncerti bili su svojevrsni »ZKM broj dva«. Od ZKM-a su u međuvremenu nastale mnoge naše pjesme koje su bile pogodne za akustičnu obradu i takvi nas koncerti jako vesele jer akustika ima svoj posebni čar. Akustični koncert ima svoju intimu i osjećamo se kao da smo u tom trenutku na jednom velikom tulumu.
U mnogim ljubavnim pjesmama Parnog valjka osjeća se sjeta, nostalgija za nekim prošlim ljubavima, svojevrsni žal za mladošću… – Hus je kao autor jedinstven. On je čovjek od krvi i mesa, čovjek iz naroda i sve što se događa ljudima, događa se i njemu tako da je ta neka ljubavna nota koja se provlači kroz sve njegove pjesme i tekstove definitivno odraz života. Svi se na neki način prepoznaju u tim pjesmama jer to su stvari koje se svima događaju. Točno ste rekli. Uvijek je tu ljubav na prvom mjestu, nostalgija za starim ljubavima, za starim vremenima. Ali taj žal za mladošću nije neko kukanje. Jednostavno svatko od nas kad razmišlja o svojoj prošlosti, o lijepim vremenima u mladosti, žali za tim vremenima, što je posve normalno.
Parni valjak ima svoj prepoznatljiv, jako prepoznatljiv zvuk. Neki kažu čak da ste uvijek isti. Međutim, kad se bolje poslušaju ploče iz svih vaših razdoblja vidi se koliko ste se s vremenom mijenjali. Koliko ste toga bili svijesni ili je do toga došlo malo po malo, skoro pa »neprimjetno«? – Kako starite tako i sazrijevate i u životnom i u glazbenom i u tekstualnom smislu tako da su promjene normalne a i u neku ruku neophodne za bend. Jer, ne možete živjeti vječno na staroj slavi, živjeti od starih hitova i ostati na onom što ste već napravili ako želite biti dugovječni i uspješni. Hus se ne prilagođava vremenu kako ono dolazi već jednostavno sazrijeva kroz protok vremena.
CD ili MP3?
Govorimo o starom i novom. Vjerujete li još u format CD-a koji malo pomalo izumire pred digitalnom distribucijom glazbe? – Mi smo prvi u regiji izdali album na našim internetskim stranicama na besplatni download i doživjeli zanimljivo i začuđujuće iskustvo. Iako su ga mogli skinuti besplatno ljudi su više kupovali CD nego što su free downloadirali taj album. Izgleda mi da vrijeme CD-a nije još prošlo jer ljudi naprosto vole imati album koji im se sviđa u fizičkom obliku.
Što možemo očekivati od Valjka na dočeku Nove godine na Korzu? – Brži, življi, blagdanski, veseli repertoar s obzirom na jako hladno vrijeme koje se očekuje (smijeh). Trebamo ljude potaknuti da se rasplešu, da se zagriju. No, hladnoća nije problem. I prošli put kad smo na Korzu imali nastup za doček Nove godine bilo je užasno hladno, puhala je vrlo jaka bura, svi su bili dobro zabundani, a ipak je zabava bila odlična…
Otišli ste 2005. godine kao bend »zauvijek« i vratili se četiri godine kasnije. Da se niste vratili tada, koliko bi izdržali još bez publike, koncerata, snimanja i putovanja? – Jako malo! Jer i onog trenutka kad smo odlučili stati, nitko nije izrekao riječ zauvijek. Iza nas je bila zavidna cifra od trideset godina kontinuiranog rada i uspjeha. Došlo je do svojevrsne »iscrpljenosti«, ne bih rekao i zasićenja, i trebalo nam je malo odmora, da malo stanemo na loptu, da napunimo baterije jer mi nikad nismo bili mašinerija, nismo radili automatski. Nismo htjeli da se izgubi duša u pjesmi. Jer, kad se izgubi duša u pjesmi, u izvođenju, kad se pređe u rutinu, automatizam, onda to nema smisla. Jer može biti sve tehnički perfektno, da sve super zvuči, ali ako nema energije i duše nije to to. Mislim da u svakom poslu kad nestane neki žar to više nije to. Želimo raditi kao bend sve dok nas naš rad veseli, dok uživamo u njemu i dok god možemo dati nešto publici – Valjak će postojati. Želimo da svaki naš koncert bude jako kvalitetan, da bude blagdan za uši i oči. S obzirom na naše godine, više će biti blagdan za uši nego za oči (smijeh). Ponosan sam i na to što Valjak nikad nije gradio karijeru na skandalima i žutilu u medijima.
Nema predaje!
U toj pauzi u radu benda vi ste izdali i solo album… – Da. Ali i Hus je radio neke svoje stvari, Marijan (Marijan Brkić – Brk, op.a.) je radio solo album, tako da nismo posve stali već smo nastavili van benda svoj život glazbenika. Moj život je glazba i ja ne mogu bez nje. Ali nismo se razdvojili ni u tom periodu. Surađivali smo. Hus, Marijan i Bero (Berislav Blažević, op.a.) su mi recimo bili gosti na velikom koncertu u »Stella Marisu« u Umagu. Kad smo ponovo odlučili nastupati kao Parni valjak nije to bilo radi novca nego radi užitka. Nismo se htjeli vratiti i živjeti na staroj slavi već dati publici još novih pjesama koje je Hus u međuvremenu napravio. Publika je povratak jako dobro primila i to nam je dalo dodatni vjetar u leđa da nastavimo.
Dakle definitivno »Nema predaje«? – Nema! Ali naslov te pjesme ne treba vezati samo za djelatnost benda. Nema predaje je jednostavno stav prema životu. Što god da se događa treba ići dalje! Bez obzira na teškoće koje imate u životu ne smijete se predavati, trebate izdržati i ići dalje. Jer sve se da prevladati i nadvladati jer kad se predate onda je stvarno gotovo.
Jeste li ikad u bendu radili kompromise? – Ne. Nikada nije bilo kompromisa. Kad bi Hus napravio pjesmu poslušali bi je i vidjeli koliko tonalitet odgovara mom vokalu, razgovarali bi i o tekstu jer ja sam Husov »glasnogovornik« na pozornici (smijeh) i prenositelj publici emocija koje je on napisao glazbeno i tekstualno u pjesmi. Razgovarali bi o pjesmi i radili izvjesne korekcije ako su bile potrebne. To nije bio kompromis nego usklađivanje. Dok god nismo u potpunosti svi u bendu zadovoljni s pjesmom i izvedbom ne idemo s njom van u javnost.
Što je još važno istaknuti kod benda? – Mi nismo samo bend. Družimo se i kad nema snimanja i koncerata. Mi smo jedna velika obitelj…
