Piše Dragan Rubeša

Više od crnila: Filmska dekada u mraku beskrajne noći

Dragan Rubeša

Riječ je o filmu koji se ne može olako klasificirati, bliskom retorici »Waldenova« izgubljenog raja. Vratiti se tajnama sjećanja i podijeliti ih sa svijetom. Jer postoji prošlost koja se ne zaboravlja, ali i Galicija danas. Jer, kako bi kazao prosjak na početku, »Ovo je najgori svijet koji poznajem«



Teško je pisati o mraku filmskog kadra u danima obasjanim lampicama i adventskim svijećama. Ali kad se sve te lampice i svijeće ugase, ostaje mrak. Mrak korupcije i raketa. Hrpe smeća. Mrak iznajmljivanja adventskih kućica bez natječaja i po najpovoljnijoj cijeni u Europi, kako to i priliči sajmu koji je triput zaredom proglašen najboljim u Europi, jer su to htjeli Hrvati. Sve dok im se glasački mobiteli nisu užarili. Možda nam preostaje tek bliski susret s planetom iz Von Trierove »Melankolije« koji će dan pretvoriti u noć, a kišu i snijeg u pepeo. Jer, znan-fan voli tamu. Prisjetimo se Glazerova aliena kojeg inkarnira Scarlett Johansson (šifra: »Under the Skin«) uronjena u totalno crni prostor koji ne nudi ni prostornu ni zvučnu polazišnu točku. Iako je taj prostor nešto više od crnila. Ili crni triko ekscentričnog Denisa Lavanta u Caraxovim »Svetim motorima«, čije prišivene lampice penetriraju tamu. Tu je i fluorescentnost noći Weerasethakulova »Ujaka Boonmeeja«.


Glasovi revolta


Svi ti komadi uronjeni u tamu beskrajne noći, ujedno su prema etabliranom »Cahiersu« i neki od filmskih vrhunaca protekle dekade. Čak i najbolji kvir filmovi te iste dekade poput Guiraudijeva »Neznanca na jezeru« čiji su kadrovi okupani suncem i svjetlošću, završit će u tami koja združuje žudnju i strast. S mračnom šumom kao prostorom nevidljivosti. Slični efekt postiže i Albert Serra (šifra: »Liberte«) čiji film ne izlazi iz mračne šume transformirane u non-stop jebodrom u eksploziji festivalskih erekcija. U noćnoj orgiji nove slobode u kojoj je filmski set sveden na napaljeni prostor promatranja i deklaraciju konzumacije užitka.


Ipak, najmračniji komad filmske 2019. ostaje »Vitalina Varela« Pedra Coste. I to doslovno a ne samo poetski, jer praktički ne izlazi iz mraka. Totalni mrak mrak film. Crn poput Vitalinine kožne jakne koja priziva look Crnih pantera. Film ispunjen sablasnim sjenama, vlažnim zidovima i labirintima mračnih lisabonskih ulica i trošnih crkava koje su napustili i bog i vjernici, s figurama čiji se unutarnji monolozi doimaju poput molitvi. U potrazi za istinom i sjećanjima. Može li Costin opus biti mračniji? »Možda će jednom postati svjetliji, tko to zna… I westeni Anthonyja Manna su mračni. Snimani su u dnevnim eksterijerima ali i dalje ostaju jako mračni i jako neobični«, kazao je Costa na presici nakon novinarske projekcije »Vitaline Varele« u Locarnu. Da bi paradoks bio veći, Costin direktor fotografije koristio je analognu OSRAM kameru, koja je »osvjetljavala« Olimpijadu, a koju je autor osvojio kao nagradu na Minhenskom filmskom festivalu.




Tama dominira i u filmu »Lunga noite« (»Duga noć«) Eloya Encisa. Samo što orgije zamjenjuju bolne ispovijesti i glasovi revolta. Njegovim junacima nije se dogodio »liberte«, jer je priča fokusirana na tri dekade Francove diktature. Iako uvodni kadrovi s dijalogom dvoje omamljenih prosjaka koji sjede na stepenicama ispred crkve, puno duguju ranom Costi (»Popovi su mi odurni. Potamanio bih ih sve da nisam katolik«, kazat će ironično jedan od njih). Riječ je o komadu koji se naprosto ne može staviti u određenu nišu. Crkvu će ubrzo zamijeniti mračne galicijske šume i krajolici prekriveni snijegom.


Najgori svijet


No ti likovi nisu klasični filmski karakteri već instrumenti koji prenose riječi drugih. Riječi preuzete iz zastrašujućih povijesnih dokumenata iz Francove ere, ali i literaturu napisanu u egzilu, osobne memoare i pisma koja su pisali zatočenici Francovih konclogora u Galiciji. Ideja je vratiti povijesne tekstove na (mračne) lokacije na kojima su nastali i potom im dati novi smisao. Jer, Encisu nisu samo važni ti monolozi, već i krajolici u kojima su oni izgovoreni. Pejsaži kojima protiče povijest, a da ne ostavlja vidljive tragove. Zato se usamljena figura koja se probija kroz njihovu tamu doima poput sablasti (Encisov snimatelj je genijalni Mauro Herce, koji je surađivao s Oliverom Laxeom u »Bit će vatre«).


I sam Encisov prosede puno duguje Laxeovim naracijama, ali i ekstraordinarnom Oscaru Alegriji (šifra: »Zumiriki«) čiji se junak izolirao u osami Baskije nalik pustinjaku. Samo što Alegria odabire svjetlost umjesto tame. Riječ je o još jednom filmu koji se ne može olako klasificirati, bliskom retorici »Waldenova« izgubljenog raja. Vratiti se tajnama vlastitih sjećanja i podijeliti ih sa svijetom. Jer, kako to pokazuje Eloy Enciso, postoji prošlost koja se ne zaboravlja, ali i Galicija danas. Jer, kako bi to kazao prosjak na početku autorova komada, »Ovo je najgori svijet koji poznajem«.