Loša selekcija

Trijumf najgoreg: Post festum Berlinalea iz pera Dragana Rubeše

Dragan Rubeša

Dodijeliti glavnu nagradu filmu Adine Pintilie »Touch Me Not«, koji govori o erotici bez erosa, intimnosti bez intimnosti i emocijama bez emocija, to može samo najveći mazohist



Samo dva mjeseca uoči početka ovogodišnjeg Berlinalea, skupina njemačkih autora, među kojima se spominju Maren Ade i Andreas Dresen, objavila je u tjedniku Spiegel otvoreno pismo u kojem se traži promjena njegove programske koncepcije, uz bolje selekcijske kriterije. Možda se to trebalo dogoditi ranije, a ne kad njegov umjetnički direktor Dieter Kosslick završava svoj (neslavni) mandat.


Doduše Kosslick nije glavni krivac da je njegova karijera simbolično okrunjena Zlatnim medvjedom koji bismo trebali što prije zaboraviti. Krivnja prvenstveno pada na predsjednika festivalskog žirija Toma Tykwera, tog pretencioznog i dozlaboga precijenjenog autorskog šminkera, koji je glavnu nagradu dodijelio filmu kakav bi, vjerujemo, i sam snimio. Naravno, Berlinale je predoziran komadima koji su ostali raspršeni u brojnim paralelnim selekcijama i uvijek postoji šansa da smo u tom programskom cunamiju propustili neko ultimativno otkriće.


Inače dobro


No ako se fokusiramo na konkurenciju, trijumfirao je definitivno njen najgori film. Dodijeliti glavnu nagradu filmu Adine Pintilie »Touch Me Not«, koji govori o erotici bez erosa, intimnosti bez intimnosti i emocijama bez emocija, to može samo najveći mazohist. Da, dovesti na pozornicu Berlinale Palasta njena glumca, naturščika Christiana Beierleina, koji u filmu pokazuje da i oboljeli od spinalne muskularne atrofije mogu uživati u seksu, jako je »chic«. No što to vrijedi kad ga autorica promatra kao još jednog pokusnog kunića u svom bijelom forenzičnom laboratoriju, posve imuna na emocije.




Da se Tykweru & Co. nije u odabiru berlinskog laureata dogodio takav propust, sve bi proteklo gotovo savršeno. Dodjela Velike nagrade žirija Malgorzati Szumowskoj i njenoj sumanutoj »Šalici« i više je nego opravdana (autoričin prethodni film »Tijelo« nagrađen je u Berlinu 2015. Srebrnim medvjedom). Riječ je o komadu koji se može promatrati kao kruna poljskog antiklerikalnog cunamija, započetog s autorima poput Anne Zamecke (»Prva pričest«) i bračno-autorskim tandemom Anka & Wilhelm Sasnal (»Sunce, sunce koje me zaslijepilo«). U toj katotalibanskoj poljskoj euforiji sada je u prvom planu izgradnja navjeće statue Isusa na svijetu, koja rađa neke nove Ljude slonove, čije majke vjeruju da je egzorcizam za njih jedini spas, te crkvu koja zadire u svaku poru života. Idealni nastavak onog što je na lanjskom Berlinaleu započela Agnieszka Holland s »Tragovima«.


Ispunjene prognoze


I dodjela Srebrnog medvjeda za režiju Wesu Andersonu (»Isle of Dogs«), koji spaja retro estetiku češke lutkarske animacije i japanskog chica, fina je posveta njegovu »političkom« prosedeu. Na isti način dodjela nagrade Alfred Bauer »Nasljednicama« Marcela Martinessija za film koji otvara nove perspektive, i više je nego zaslužena, iako je riječ o filmu koji je trebao osvojiti glavnu festivalsku nagradu, kao jedan od vrhunaca ovogodišnje prilično mlake konkurencije (njegova glumica Ana Brun osvojila je Srebrnog medvjeda i za najbolju žensku ulogu).


Kao što smo prognozirali, najboljim glumcem proglašen je Anthony Bajon iz Kahnove »Molitve« za ulogu momka koji odlazi u alpsku katoličku komunu za liječenje ovisnika. A da bi apsurd bio veći, ekumenski žiri dokazao je da ima više stila od Tykwera, proglasivši najboljim filmom Stuberov »In den Gangen« (Između polica), snimljen prema istoimenoj priči iz zbirke Clemensa Meyera »Noć, svjetla«, koja je prevedena i u nas. Iako Soderberghovo remek-djelo »Unsane«, taj ultimativni vrhunac ovogodišnjeg Berlinalea, ostaje naš definitivni (intimni) festivalski laureat.