Filmske mutacije

“Tramvaj u Jeruzalemu”: Fragmenti svakodnevnog života religioznog grada

Dragan Rubeša

Gitaijev najnoviji film »Tramvaj u Jeruzalemu« pokušava projicirati fragmente svakodnevnog života jednog religioznog grada, njegove konflikte i pomirenja, njegovu inerciju kao protutežu demagogiji koja destilira mržnju. Film u kojem Izraelci i Palestinci simuliraju život, zbijeni poput sardina u klaustrofobičnom mikrokozmosu jednog jeruzalemskog tramvaja koji vozi na simboličnoj relaciji između palestinskih kvartova Shuafat i Beit Hanina na istoku, i židovskog groblja Mount Herzl na zapadu



Kad se vratiš domu, tvom domu, misli na druge (ne zaboravi na ljude u logorima). Dok spavaš i brojiš zvijezde, misli na druge (one koji nemaju gdje spavati). Dok se oslobađaš u metafori, misli na druge (one koji su izgubili pravo da govore). Dok misliš na druge, misli na sebe (Kaži: »Da sam svijeća u tami«). Te stihove velikog palestinskog pjesnika Mahmuda Darviša koristi izraelski sineast Amos Gitai u katalogu venecijanske Mostre umjesto klasičnog sinopsisa za kratkiš »Pismo prijatelju u Gazi«. U filmu se redatelj referira i na izraelsku novinarku Amiru Hass (»Koliki ambis moramo dotaknuti prije no što mladi postanu svjesni onog što su im učinili očevi i djedovi, a nisu ih prestali u tome imitirati«), iako je polazišna točka za film bio Camus (šifra: »Lettres a un ami allemand«). Film je to koji podvlači koncepte suživota između naroda i ljudi, s eksplicitnim referiranjem na trenutnu situaciju u palestinskom pojasu Gaze. U »Pismu« se Gitai možda najviše približio estetici najnovijeg filma Tsai Ming-lianga, fokusiran na lica i promišljenost riječi, ali i sveden na instinktivnu čistoću slike.


U završnici filma, autor izmjenjuje fotografije recentnih okršaja Palestinaca i izraelske vojske, prema kojima se on kao i uvijek odnosi distancirano, igrajući na kompleksnu pacifikaciju. Ali u toj operaciji ispunjenoj svjetlima i sjenama, ne možemo ostati ravnodušni na odvažnost autorove odluke da u film montira originalnu snimku glasova vojnika nakon što su hladnokrvno ubili jednog Palestinca. Inače, »Pismo prijatelju u Gazi« prikazan je na Mostri kao predigra Gitaijeva najnovijeg komada »Tramvaj u Jeruzalemu«, kojeg povezuju slični tematski interesi.


Fragmenti života 


Film je to koji pokušava projicirati fragmente svakodnevnog života jednog religioznog grada, njegove konflikte i pomirenja, njegovu inerciju kao protutežu demagogiji koja destilira mržnju. Film u kojem Izraelci i Palestinci simuliraju život, zbijeni poput sardina u klaustrofobičnom mikrokozmosu jednog jeruzalemskog tramvaja koji vozi na simboličnoj relaciji između palestinskih kvartova Shuafat i Beit Hanina na istoku, i židovskog groblja Mount Herzl na zapadu. Ideja nije nova, jer je sličan motiv koristio Kiarostami (šifra: »Ten«) i Panahi s taksijem umjesto tramvaja, ali i omnibus »Subway Stories« u kojem dotični mikrokozmos inkarnira newyorška podzemna željeznica.




No, Gitaija ne zanimaju krajolici, već ono što se zbiva u tom autorovom metaforičnom tramvaju zvanom čežnja. Čežnja za (su)životom i tolerancijom. Poput »Pisma prijatelju u Gazi«, tako i ovdje autor igra na lica i sofisticirani odnos prema riječima, iako se na trenutke počinje osjećati narativni zamor. Tijekom njegove vožnje od 24 sata, u tramvaju se izmjenjuju različiti putnici, njihove osobne priče, izdaje, religije, žudnje za obitelji i humanosti. Jedna od njegovih putnica izvodi opernu ariju. Tu je i francuski turist Mathieu Amalric koji obilazi grad u društvu sina, dok se lokalni par sprda s njegovom naivnošću, jer mu je Izrael »fantastičan« samo zato jer tamo sunce vječno sja.


U Gitaijev tramvaj ulazi i grupa hasidskih Židova, koji izvode religijsku pjesmu o svijetu kao uskom mostu. Jedan od njegovih putnika je i umorni palestinski radnik kojeg će zaštitar srušiti na pod, nakon što ga je jedna žena ni krivog ni dužnog optužila za zlostavljanje. Upoznat ćemo i jednu sofisticiranu mladu Palestinku, koja se vozi u društvu mlade Židovke. Prva ima nizozemski pasoš, a potonja živi u multietničkoj obitelji.


Težina riječi 


Tragikomičnu notu filmu podario je lik talijanskog katoličkog svećenika (glumi ga Pippo Delbono). A kad mladi par u tramvaju prepozna popularnog radijskog voditelja, on će im ushićen pročitati scenarij svog novog showa u kojem glorificira Lava Davidoviča Bronštajna alias Trockog. Ipak, najbolji segment filma rezerviran je za plavokosu majku i njena 24-godišnjeg sina, dok ona govori putnicima kako joj je on veliki teret jer nije u stanju pronaći sebi životnu družicu. Jer, Gitaiju nisu važne autobusne stanice i lokacije, već lica njegovih putnika koji govore svim mogućim jezicima, od židovskog i arapskog, do francuskog, talijanskog, jidiša, njemačkog i ladina.


Gitaijev film je refleksija o promatranju filma kao ekspresivne forme govornog jezika. Takav pristup već je donekle koristio u doksu »Ana Arabia«, koji se poput »Tramvaja u Jeruzalemu« također referira na utopiju mirnog suživota Izraelaca i Palestinaca. S tom razlikom što se u završnici tog filma njegov kvart otvara u svoj cjelovitosti, kao da ga je zagrlila Gitaijeva kamera. No, u »Tramvaju« težina riječi postaje još snažnija i kompleksnija. Toliko snažna da je praktički usisala čitav film. Zato je mutacija filma koja se dogodila jednom od najvažnijih izraelskih sineasta tek početna točka za neke nove filmove i vizije svijeta. Ostaje tek autorova dilema – mogu li ljudi prihvatiti vlastite egzistencije, razlike i prijepore, a da se pritom ne ubijaju.