Surova drama

“Tiranosaur”: film o akterima bez sreće

Aldo Paquola



    Britanski film »Tiranosaur« scenarista i redatelja Paddyja Considinea surova je drama bez ublažavanja humorom, sretnim likovima ili vizualnom ljepotom. Nema mračnog ozračja, jednostavno u ogoljenoj, trpkoj i hladnoj zbiljnosti akteri nemaju sreće.   


Nijemi prizor


Josephov stari prijatelj je na samrti, Joseph je zbog opasnog i krvoločnoga psa u stalnom sukobu s bezobzirnim susjedom, Hannah ima masnice na licu. Mali predah nalaze u pivnicama i noćnim barovima, pa opet natrag u mučnu uhodanost. Nju pak možemo razabrati u gotovo jednakim kućama i stanovima, pa imamo dojam da svi žive u istim zdanjima i sobama. 


    Joseph stalno pije pivo, Hannah trpi batine, divlji pas grize. Joseph će palicom umlatiti psa, Hannah će nakon što je pretrpljela novo Jamesovo mrcvarenje ubiti supruga. I tu će na kraju Considine naći izlaz, tamo gdje formalno vlada bezizlanost. Joseph posjećuje Hannah u zatvoru. Prizor je nijem. Njihovi osmijesi i pogledi jamče da zlo i patnja neće imati završnu riječ. 




    Ljudsko zbližavanje u neljudskim uvjetima kao što je tamnica, nije na filmu rijetkost. Robert Bresson je u filmu »Pickpocket« posjet u zatvoru (likove razdvaja stakleni zid) pretvorio u apoteozu ljubavi i nade. Kod Considinea prevladava realizam i neposrednost, pa mu simboli nisu potrebni. 


   Uvjerljive uloge


Poznati britanski glumac i redatelj Petar Mullan glumi Jospeha. Tom ulogom nije pobudio sućut prema grubom i agresivnom čovjeku, ali je omogućio razumijevanje ne tražeći jake glumačke poteze i geste. Olivia Colmman je izvrsna kao Hannah. Žrtva, patnica, mukotrpno nasmijana, u jednom trenutku je eksplodirala u pobuni i sve je to uvjerljivo pokazala. 


    Lica u »Tiranosauru« izgledaju istodobno privlačno i neprivlačno, obično i neobično, poput starog dugokosog Kelta iz pivnice. A Tiranosaur? Je to neka zakučasta metafora? Ne, to je šala. Tako je Joseph nazvao pokojnu ženu, a poticaj je dobio gledajući film »Jurski park«. I tako svaki film poziva neki drugi, pa u kinu nikada ne gledamo samo jedno. Tko bi rekao da »Tiranosaur« krije toliko osjećaja, što će nam Considine dati osjetiti i u zvuku gitare.