Kelly Macdonald i Ewan McGregor, Foto: REUTERS
Za filmove statusa i utjecaja poput Trainspottinga, nastavci u pravilu ne slute na dobro, no dobre reakcije nakon premijere u Edinburghu osnažile su nadu da je T2 položio ispit kvalitete, ali i vremena
Kad je »izašao« prije 21 godinu, bilo je odmah jasno da će steći kultni status. Trainspotting, ekranizacija istoimenog debitantskog romana škotskog pisca Irvinea Welsha u izvedbi tada također relativno nepoznatog redatelja Dannya Boylea, nije bila samo odskočna daska za karijere mnogih njenih aktera, već je postala jedna od prepoznatljivih odrednica nove struje u filmskoj umjetnosti.
Trainspotting je te 1996. godine smatran svojevrsnim britanskim odgovorom na Tarantinov Pulp Fiction, napravljen po sličnom principu nasilnog, krvavog, ciničnog i humornog portretiranja crnije strane devedesetih, s cool anti-herojima »novog doba« i pripadajućim pažljivo osmišljenim soundtrackom.
Izaberi život
No za razliku od pulp poetike Tarantinovih filmskih crnjaka, Trainspotting je ponudio brutalniji, depresivniji, krajnje soc-realistični portret škotske svakodnevice, čiji pesimistični okus nije mogla sprati ni poveća doza sjajnog britanskog humora. Glavni likovi Trainspottinga, edinburški narkomani Renton (Ewan McGregor), Spud (Ewen Bremner), Sick Boy (Jonny Lee Miller) i Begbie (Robert Carlyle) bili su enciklopedija loših karakternih nusprodukata devedesetih, u društvu koje samo po sebi ne ostavlja puno opcija. Nikad prije scene drogiranja i »overdoza« nisu izgledale toliko vizualno atraktivne, a i dalje dovoljno užasavajuće.
Ništa u Trainspottingu nije bilo žanrovski određeno – tragičnost besmislenih smrti, bilo da se radi o mrtvoj bebi ili mrtvom prijatelju, smjenjivala se s humornim dijalozima, a kroz cijeli paket provlačilo se egzistencijalno pitanje što to zapravo uopće znači danas već kultna krilatica koju na početku i kraju filma izgovara Renton – »izaberi život«. Režiran u brzom, punkerskom, atraktivnom Boyleovom stilu, Trainspotting je bio čudna filmska poslastica – istovremeno vrlo zabavan i brutalno depresivan. Bio je to svakako jedan od filmskih lajt motiva generacije koja je svoje dvadesete punila u devedesetim godinama prošlog stoljeća.
Za filmove takvog statusa i dosega, potencijalni nastavci u pravilu ne slute na dobro. Ideja postaje osobito rizična kad se »nastavak« radi dva desetljeća kasnije, prijeteći da potkopa ionako već pomalo zaboravljeni status kultnog hita. Istini za volju, mnogi su, uključujući i glavne glumce nastavak Trainspottinga priželjkivali neposredno nakon uspjeha originala. Sudeći po svojedobnim izjavama glumačke ekipe, Danny Boyle je bio taj koji nastavak nije htio raditi sve dok glavni protagonisti ne »ostare dovoljno«. Početkom 2009. godine Boyle je očito smatrao da je došlo vrijeme, jer od tada više nije krio da želi snimiti »dvojku«.
Najveća prepreka bio je navodno narušeni odnos između njega i McGregora koji je Boyleu zamjerio što je umjesto njega za adaptaciju »Plaže« odabrao Leonarda di Capria. Što god da se u međuvremenu odvijalo, na dvadesetu godišnjicu filma nastavak je već bio projekt u izvedbi – Ewan McGregor, Johnny Lee Miller, Ewen Bremner i Robert Carlyle pristali su ponoviti uloge, a John Hodge koji je svojedobno Trainspotting uz Welshev blagoslov adaptirao u sjajnu filmsku priču, slično je ponovio i sa svojevrsnim službenim književnim nastavkom Porno.
Omiljeni antiheroji
Iako je Trainspotting 2 tek djelomično temeljen na ovom, također uspješnom Welshevom romanu, priča se vrti oko ujedinjenja Rentona, Spuda, Sick Boya i Begbiea koji se ponovo »uključuju u industriju poroka na vrlo zanimljiv način«. Renton, jedini od četvorke koji se odao »normalnom životu« i ostavio droge, vraća se iz Amsterdama u Edinburgh kako bi se pomirio s duhovima prošlosti, odnosno s prijateljima koje je »pokrao« na kraju originalnog filma.
Na nedjeljnoj premijeri filma u Edinburghu Irvine Welsh priznao je za Reuters da »preferira nastavak nad originalom«.
– Prvi film je bio velika navala energije i pokazao je ljudima svijet za koji mnogi nisu ni znali da postoji. Ovaj film ima puno više slojeva, puno je dublji. I dalje ima tu visceralnu vrstu energije, ali je i neka vrsta razrješenja, kazao je Welsh.
Ewan McGregor potvrdio je pak kako su sva četvorica glavnih glumaca bila oduševljena što mogu ponoviti svoje likove koji su, kako je rekao, tijekom godina za njih postali puno više od uloga.
Dugoočekivani trailer koji se pojavio krajem prošle godine dao je naslutiti da Trainspotting 2 neće razočarati. Već i samo gledanje ove dvominutne najave za mnoge fanove originala mora da je imalo slatko-gorki okus – omiljeni antiheroji sad su u četrdesetima i pomalo se rezignirano trude naći smisao života.
Mahom dobre reakcije nakon svjetske premijere ove nedjelje u Edinburghu dodatno su osnažile nadu da je nastavak položio ispit kvalitete, ali i vremena. I Welsh i Boyle su, uostalom, u intervjuima najavljivali da Trainspotting 2 dobro korespondira s aktualnim prilikama u društvu i odražava Edinburgh kakav je sada. Ili kako bi Renton u referiranju na famozni govor u kojem je odabir života podrazumijevao dosadnu svakodnevicu uz posao, obitelj i kredite, ovaj puta »u offu« rekao: »Odaberi život, odaberi facebook, twitter, instagram i nadaj se da će nekog, negdje biti briga«.
