Ivan Živković Žika

SINJI GALEB Snima se film o Titovom brodu: ‘Taj krš će biti atrakcija, kao Staljinova kuća za odmor’

Siniša Pavić

Postoje mjesta na koja kročiš i imaš osjećaj monumentalnosti. Ogroman je to brod i kad stupiš na njega, vrate se i vrte se slike. Jer, Tito se tu nalazio s Nasserom, Sukarnom, dolazili su Churchill, Hruščov, tu se odvijala velika povijest – priznaje Živković



Brod »Galeb« bio je važan instrument realizacije Titove vanjske politike, od časa kad je s njim pošao na prijelomno putovanje u Veliku Britaniju 1953. godine pa ondje s Churchillovom vladom dogovorio repozicioniranje Jugoslavije u međublokovskim odnosima. Od ožujka 1953. godine i povijesnog posjeta Londonu, kad je s brodom pristao na samom Embankmentu, Tito je »Galebom« putovao 14 puta posjetivši 18 zemalja na tri kontinenta – u Europi, Aziji i Africi, pristavši u 29 luka – u neke i više puta. Na ovim putovanjima je prešao 85.000 nautičkih milja (157.420 kilometara) u trajanju od 478 dana.


Ovako počinje sinopsis dokumentarnog filma o legendarnom Titovom brodu »Galeb«. Filmu je ime »Sinji Galeb«, a producent i redatelj mu je Ivan Živković Žika, novinar po profesiji, filmaš po vokaciji. Kad čita čovjek sve te impresivne statističke brojke, zapravo se pita kako se toga nitko prije nije sjetio!? Živković se dao upecati, dobrom dijelom i zato jer ga je u vodu gurnuo njegov veliki prijatelj, nedavno preminuli novinar Denis Kuljiš. I dok »Galeb« u riječkoj luci čeka obnovu, film o »Galebu« i dobu od pokreta Nesvrstanih, radi se popriličnom brzinom. Trailer je vani, materijal je snimljen, slijedi kopanje po arhivama i montaža, taman da u proljeće film zaplovi malim i velikim ekranom.


Ruzinavi brod


Ma, koliko god izgledalo posve logično da se netko konačno uhvatio filmovanja legendarnog broda oko kojeg se – jer tako se u nas radi – lome koplja, valjalo je Žiku pitati što li je to zadnjih dana radio što u Rijeci, što u Boki kotorskoj.




– U Rijeci sam išao na stari ruzinavi brod – smije se Živković.



U Boki kotorskoj je kamera radila u znatno luksuznijem okruženju. Dolje je, kako kaže Živković, remake »Galeba«, luksuzna jahta »Seagull 2«, ili u prijevodu »Galeb 2«, kojoj je vlasnik Juroslav Buljubašić, onaj koji za sebe voli reći da je poduzetnik u miru.


– Buljubašić je uredio stari brod »Vladimir Nazor«, jedan iz serije brodova koji su, kad su se gradili, imena dobili po pjesnicima. Bio je »Vuk Karadžić«, pa »Ivan Cankar«, »Njegoš«, »Aleksa Šantić«, »Kosta Racin« i »Vladimir Nazor«… »Nazor«, koji je jedini sačuvan, bio je putnički brod, a Buljubašić ga je uredio u ekskluzivnu jahtu pa mu iz respekta prema Titovom »Galebu« dao ime »Seagull 2«. Galeb dva, Galeb drugi dio – priča Živković.


Živkovića je u projekt uvukao, kako rekosmo, Denis Kuljiš, čovjek koji se godinama bavio istraživanjima o Titu zajedno sa svojim kolegom Williamom Klingerom. Njihovo istraživanje po moskovskim i beogradskim arhivima urodilo je s dvije knjige, a ovaj film, kako kaže Živković, trebao je na neki način biti jedan od derivata tog istraživanja. Živkovića je odabrao Kuljiš da napravi izvršnu produkciju i režira film. Na brod se u startu, prema Kuljiševoj zamisli, penje pozvanih četvoro ljudi.


– Posljednji živući Titov diplomat Budimir Lončar. Zatim Tanja Petovar, uspješna odvjetnica i aktivistica, divna žena iz Beograda, kći Titovog generala Rudolfa Petovara koja je odrasla kao prva Titova susjeda na Dedinju i taj svijet promatrala svojim očima. Poslije je, ‘68. s prijateljicom Latinkom Perović stasala u revolucionarnu studenticu, aktivisticu koja polako počinje demistificirati cijeli taj svijet. Tu je i Stanko Crnobrnja, redatelj i profesor vizualnih umjetnosti iz Beograda, inače sin Bogdana Crnobrnje, čovjeka koji je tijekom perioda Nesvrstanih prvi Titov podsekretar, pa sekretar, a onda i ambasador u Indiji. Buljubašić je pozvao i Stjepana Mesića kao posljednjeg predsjednika Jugoslavije. Sva je bilo spremno za snimanja. Taj zadnji dan Denisova života normalno smo se čuli. Dogovorili smo neke zadnje detalje, zezali se, smijali, nekog ogovarali, ‘pljucali’ malo po državi i sistemu. Međutim, njemu je te noći pozlilo i nakon dva dana je preminuo. Ja sam prvo odustao od snimanja jer bez njega to nije imalo smisla. Buljubašić, Tanja Petovar, Nada Mirković rekli su mi da bi bilo dobro da se film napravi. I opet sam u to krenuo – priča Živković.


Titov instrument


Nije za snimanje ukrcavanja na »Seegull 2« Boka kotorska odabrana slučajno.



– Ima to svoju simboliku, jer upravo iz luke Zelenika na ulazu u Bokokotorski zaljev 1953. godine je Tito s Galebom isplovio na svoje prvo veliko, važno putovanje prema Engleskoj. Taj dio smo tamo snimali, a ja onda pridodajem družini Sinjeg Galeba i Tvrtka Jakovinu, eksperta za modernu povijest i s njim dolazim u Rijeku. Njega snimamo na oronulom »Galebu« koji čeka svoju obnovu. Tako imamo dva narativa, dva doživljaja, dvije atmosfere, s jedne strane ekstra luksuzan »Seagull 2« i s druge krš od broda – kazuje Živković.


Krš u ovom trenu da, ali nije li nekada to bio posvemašnji luksuz!?



– Bio je luksuz u dijelu Titovih odaja, njegovog salona s kinoprojektorom, sobe odvojene od Jovankine jer odvojeno su spavali. U sredini je bio salon gdje je primao državnike na razgovore. Kupaonica mu je bila ekstra dizajnirana za to doba. Odaje drugarice Jovanke ipak nisu bile na toj razini. Na još nekoliko paluba bilo je komotno, a dolje, što ste bliže stroju, bilo je jako mizerno. Galeb i nije rađen da bude ekskluzivan. Bio je on teretni brod, vozio banane, pa ratni brod, pa potopljen i izvučen iz mora te »prokuhan« da se očisti od soli i obnovljen tek 50-tih kada ulazi u funkciju rezidencionalnog broda koji je bio glavni instrument u tom velikom Titovom projektu stvaranja trećeg svjetskog bloka – pojašnjava Živković.


Teatralnost


Brod, a glavni instrument. Logično se nekako pitati zašto brod kao temeljni kamen budućeg velikog svjetskog projekta i pokreta kao što su Nesvrstani.



Ivan Živković Žika diplomirani je novinar. Radio je i u tiskanim medijima, pa se prebacio na dokumentaristiku. Prvi film je onaj o Ćiri Blaževiću, no poznatim ga je učinio serijal emitiran na HRT-u »Varoški Amarcord« u kojem se pozabavio najvažnijim kvartom i ljudima rodnog Šibenika, Splita, Zadra i Sinja. Koliko je od Ćire naovamo bolji autor?


– Sada sam siguran što želim postići, što tražim, imam viziju – na to će Živković.


Pomoglo je, i pomaže, kaže, druženje s ljudima iz svijeta filma, od primjerice Lordana Zafranovića do montažera, snimatelja.


– Moja je sreća da sam u svemu što radim praćen jako kvalitetnim, dobrim ljudima u timu. Snimatelj i ovog filma je Lutvo Mekić, montažer je Marko Šuvak Martinović, tu je njih još nekoliko, Tomislav Rupić, recimo, čovjek za sve oko tehnike… Film je timski rad i nije rezultat jednog čovjeka. Ako odnosi među tim ljudima ne štimaju, film neće valjati – veli Živković.



Živković kaže da su i njegovi sugovornici različitog mišljenja zbog čega je tome bilo tako.


– Dio oko kojeg se svi slažu je onaj da je to bilo i zbog teatralnosti, showa što ga sa sobom nosi brod s pratećim brodovima. Nije, naime, samo »Galeb« išao na putovanja, nego je imao obrambene brodove sa strane, pa brod bolnicu s najboljim kirurzima u slučaju da se Titu nešto dogodi. Velika je to bila predstava kad bi uplovljavao u luke netom dekoloniziranih zemalja. Pucali su plutoni, domaćini bi spremili igrokaz, a Tito je u bijeloj odori teatralno silazio s 12-metarskog broda. Neki od sugovornika smatraju da je postojao i Titov strah od atentata, da je mislio da bi mu avion mogli oboriti i da je brod sigurniji način putovanja. Jakovina smatra da mu je brod pružao mogućnost da s njega vodi i normalnu unutarnju politiku. U početku njegove plovidbe nije ni bilo dugih avionskih linija. Jako puno je Tito proveo na moru.


Godina je 1954. a on ide u Burmu i Indiju. Ogroman put, tim više što nije najbolje podnosio more – kazuje Živković.


Titu loše od mora, a admiral mu ne zna plivati, što se doznalo tek kad je slučajno u more upao. Ništa nije smetalo. Stoga pitamo Živkovića kakav je osjećaj stupiti na palubu broda kao što je »Galeb«.