S ljudima i za ljude

Pogledali smo dokumentarce “Minatomachi” i “The Big House” japanskog sineasta Kazuhira Sode

Dragan Rubeša

Soda u svari ne konstruira priče, već sastavlja odnose i ogoljuje nostalgičnu krhkost pogleda. Kao da oko nikad nije u stanju vidjeti sve. Na kraju, ostalo je tek dovoljno prostora za oproštaj i obećanja koja možda neće nikad biti ispunjena (»Pogledat ćemo film svi zajedno«)



Veliki japanski sineast s newyorškom adresom Kazuhiro Soda, voli sebe opisiavati kao baštinika »opservacijskog dokumentarizma»«. Doduše svaki doks bi trebao biti opservacijski ako drži do sebe. Autor je taj koji promatra. Bilo kako bilo, Soda sve radi sam, čak i kad mu se u projektu pridruži supruga Kiyoko Kashiwagi. Sam odabire aktere, slijedi ih, snima zvuk i montira.


Nema tu nikakvih prethodnih istraživanja. Soda nikad ne želi upoznati aktere svog budućeg filma prije no što započne snimanje. Nikad ne koristi naratora ni glazbu. U prvom planu ostaje čistoća pogleda. Bilo da u svom opusu slijedi japansku predizbornu kampanju, uranja u japansku psihijatrijsku bolnicu ili promatra svakodnevnicu japanskog lovca na oštrige, metoda uvijek ostaje ista. Sati i sati snimljenog materijala, fokus na »čistom« stilu, formalnoj kontroli i repetitivnosti dugog kadra. Zato Sodu često vole nazivati japanskim Wisemanom.


Nedavno je na Berlinaleu predstavio dva najnovija projekta čiji su prosedei krajnje dijametralni – u parelelni Forum uvršten smireni »Minatomachi« (Unutarnje more), te eksplozivni »The Big House«, prikazan na festivalskim marginama u selekciji »Die Woche der Kritik«, za koju u Berlinu gotovo nitko ne zna da postoji (za razliku od canneske razvikanije Semmaine de la Critique i venecijanske Settimane della Critica, njihov berlinski pandan odbačen je u off off prostor šatora Cabuwazi lociranog na prostoru bivšeg aerodroma Tempelhof, miljama udaljenog od centralnih festivalskih lokacija Potsdamer Platza).


Uspavana luka




No u »Minatomaciju«, autorova sveprisutnost je ponešto invazivnija u odnosu na njegove ranije komade. To već postaje evidentno u prvoj sceni u kojoj se njegova kamera približava starom paru koji sjedi na klupi ribarskog sela Ushimando, dok se žena direktno obraća redatelju. Soda ubrzo napušta taj par i slijedi neke druge žitelje te uspavane luke u kojoj je veliki Shohei Imamura ambijentirao dva svoja filma, fokusiran na starog ribara Muratu. Svaki dan, Murata odlazi svojom brodicom ribariti u unutarnje more koje razdvaja Honshu od Shikokua. Kad se vrati na obalu, najveći dio ulova otići će vlasnici ribarnice gospođici Koso, dok će ostatak prodati sam na lokalnoj tržnici. Tu je i lokalni mačak uličar, te starica koja se brine o starom groblju na brežuljku. Ali ti protagonisti ne žele biti predmet pripovijedanja, već i sami ispituju autora, kao da žele razbiti distancu između onog tko se nalazi ispred i iza objektiva kamere.


Tako će bakica Komiyama s početka filma kojoj je film posvećen i koja je preminula 2015. godine, ponekad oteti autoru kameru kako bi mu ispričala dirljive priče koje nijedan autsajder nije htio čuti. Ona ponekad preuzima ulogu režisera, kako oku njegove kamere ne bi promaknuo neki važni detalj (»snimi Bodhisattvu, snimi bolnicu, idemo u kafić…«). No Sodin kadar postaje neizmjerno propustan, ali i kontemplativan u vječnoj tišini. Jer, Soda u svari ne konstruira priče već sastavlja odnose i ogoljuje nostalgičnu krhkost pogleda. Kao da oko nikad nije u stanju vidjeti sve. Na kraju, ostalo je tek dovoljno prostora za oproštaj i obećanja koja možda neće nikad biti ispunjena (»Pogledat ćemo film svi zajedno«). Jer, filmovi se snimaju s ljudima i za ljude.


Divlja plemena


Ali Soda je svjestan da on više ne pripada njihovu svijetu i njegov »newyorški« pogled praktički dolazi s neke druge planete. U New York se doselio ranih devedesetih kao 22-godišnji mladac. Kao da mu se učinilo da više ne pripada Japanu, iako mu se redovito vraćao s kamerom u ruci. U svom drugom projektu »The Big House«, inače prvom snimljenom u Americi, ponešto je odstupio od svojih »opservacijskih« pravila i kao suradnike angažirao 17 svojih studenata, dok se na odjavnoj špici potpisuje kao koautor, koproducent i glavni montažer. Projekt je nastao kao dio njegova profesorskog angažmana na Michiganskom univerzitetu. Jer, »The Big House« u isti mah funkcionira i kao wisemanovska opservacijska studija o jednom stadionu, konkretnije, Michigan Stadiumu u Ann Arboru, ali i kao antropološka kronika njegovih febrilnih tjedana koji su prethodili predsjedničkim izborima 2016. Pritom autori promatraju manifestacije nabildanog patriotizma i mačizma, frenetične mase Trumpovih obožavatelja u deliriju, spektakularno spuštanje padobranca na travnjak.


Predmet Sodine »opservacije« su problemi rase, klase, militarizma i nacionalizma u Trumpovoj Americi. Zanimljivo, na konferenciji za novinare održanoj nakon berlinske premijere filma, Soda je izjavio da je odlučio iz završnice filma izbaciti scenu anti-Trump prosvjeda koji su se događali ispred stadiona, iako je on bio za to da ona ostane. No tako su odlučili njegovi suradnici koji su htjeli pokazati upravo onu divlju nacionalističku stranu njegovih pristaša. On odbija intervenirati u problematične realnosti i ludilo koje se događa na tom istom stadionu. On samo promatra divlja plemena i njihove uniforme u euforiji. I nakon što gledatelj provede dva sata u toj euforičnoj masi, jedina relevantna terapija je povratak u njegovo ribarsko selo Ushimado u kojem se stari ribar priprema za još jedno isplovljavanje u svoje unutarnje more. More tišine.