Snimalo se ponajviše na Braču, Škrip na platnu izgleda baš kako treba, kao ona mrva netaknute divote koju samo čovjek pokvariti može. Devedeset posto filma je, kako veli Mašković, napravljeno na Braču, a snimalo se i na Hvaru i Zlarinu
ZAGREBEvo ga! Evo ih! Frane Mašković i Borko Perić. Siniša Mesjak i Tonino Smeraldić. Osmi povjerenik i lokalni mu vodič po Trećiću, njegov prevoditelj, njegov prijatelj! Čini se, njih dvojica više i ne mogu jedan bez drugoga, pa ni na svečanoj zagrebačkoj premijeri filma »Osmi povjerenik« što ga je po velikom romanu Renata Baretića režirao Ivan Salaj, filma što je u kinima diljem zemlje evo od danas.
– Žene su nam već ljubomorne – smije se Mašković.Pri tom hvali Perićev styling, veli mu: »Trudio se jesam, ali sam znao da ćeš se ti bolje obuć’.« Jedva su se dogovorili i tko će piće platiti. Povero i Tonino, taman da i prije gledanja filma putniku namjerniku bude jasno kako je Salaj odabrao pravi par glumaca da mu odigraju ova dva ponajvažnija lika.
Malo kasnije, na velikim platnu, činit će se da drugačije i nije moglo biti, poglavito što se uloge Borka Perića tiče. Lako je moguće da ga od sad pa nadalje svijet pamti ponajprije kao Tonina. Jer, maestralno je to kako Tonino otokom hoda, kako govori, kako vjeruje u dobro. A Mesjak, odnosno Mašković!? Ništa manje dojmljiv!
Mrva netaknute divote
Veli Mašković kako je pročitao Baretićev roman odmah kad je tiskan, te davne 2003. godine. – Čitaš i zamišljaš kako bi izgledalo da je knjiga film. Mi glumci smo tu malo specifični, svaku knjigu kad čitaš, pikneš neku ulogu koju bi rado odigrao. Htio sam tada odigrati bilo što i naravno da nisam mislio da će me išta dopasti. Ali, igrom slučaja film je odgađan jedno 14 godina i naraslo je dijete za odigrat Sinišu Mesjaka – kazuje Mašković.
Snimalo se ponajviše na Braču, Škrip na platnu izgleda baš kako treba, kao ona mrva netaknute divote koju samo čovjek pokvariti može. Devedeset posto filma je, kako veli Mašković, napravljeno na Braču, a snimalo se i na Hvaru i Zlarinu. Bračani su film prihvatili kao svoj.
– Predivno je da u današnjim produkcijskim uvjetima možeš dobiti jedno 40, 50 dana na lokaciji koja je stvarana, na kojoj snimaš bez ikakvih ometanja. Probudiš se ujutro, more, masline, i odmah si u liku otoka. Predivno iskustvo – priča Mašković.I da, smije se, svega je bilo na snimanju, ali se neće baš sve moć’ saznati. Jednom su, tako, nasred mora ostali bez goriva, stajali tako na pučini sat vremena pa to vrijeme iskoristili da uvježbaju scenu za kasnije. A to što je knjiga iz 2003. godine, a još se čini aktualna, poglavito što se politike tiče, to je, kaže Mašković, tužno i istinito.
Priča o predivnom prijateljstvu
– Ma, idemo mi mišjim korakom naprijed, ali to je još uvijek nedovoljno dobro. Politika je politika, takva je kakva je. Da je malo više dubrovačke diplomacije, možda bi neke stvari izgledale bolje. Mislim da se stvari mjenjaju. Moramo misliti, razmišljati pozitivno. Zato smo i napravili ovaj film koji je pozitivan i koji uopće ne priča o politici i stvarima koje se se u politici događaju, već priča o predivnom prijateljstvu, o bezvremenskoj ljubavi, o povratku samome sebi, o ljepoti naših otoka koji su predivni. Mislim da je vrhunac patriotizma danas živjeti cijele godine na otoku – ne dvoji Mašković.Na koncu, a važno je, Mašković rezolutno demantira predaju o škrtosti Bračana.
– Demantiram apsolutno! – poručuje Mašković.Lijepu je ulogu odigrala i Nadia Cvitanović, mlada splitska glumica. Priča kaže da je ulogu Julije dobila tako što je Salaju napisala mail.
– Nisam uopće znala što radi kada sam mu se javila, samo sam mu poslala mail, životopis, fotografije i kratki film koji sam radila za vrijeme studija. On se javio, poslao mi scenarij, rekao da će me zvati na audiciju – prisjeća se. No, u međuvremenu je Sajal tražio lokaciju u Splitu, Nadia je taman u Splitu bila pa su se našli i na kraju završili na piću makar joj je pape davno otprilike rekao da »sve može, samo ne to da s redateljima na piću završi«.
Ma, ispalo je odlično. – Imala sam baš sreću jer sam dobila divne partnere, glumački »zeznute«, ali divne ljude koji su se prema meni odnosili kao prema ravnopravnoj kolegici tako da nijedan trenutak nisam osjetila da imam manje iskustva, ili znanja – ističe Cvitanović.
Mlada je ona. Kad je knjiga bila hit, pogotovo je bila mlada. Knjigu je čitala pred ulogu, kad je dobila scenarij.
Privilegija i čast
– To je prekrasna knjiga. Nisam ni znala da imamo autore koji se bave magičnim realizmom, pogotovo ovako dobro. Oduševila me knjiga – priznaje Cvitanović.
Iva Mihalić glumi Željku, tajnicu premijera, Mesnjakovu sadružnicu dok mu je karijera na visini. Željka je, kaže Iva, zaljubljena oportunistica. Nije da ne voli Mesnjaka, ali ipak više voli neke druge stvari. I koliko god oko nas takvih profila ima, ne čini se lako odglumiti ih. Mihalić na to veli kako je sa Salajem super raditi.
– Ako treba dvadeset repeticija, ide dvadeset. Sam proces snimanja mi zato nije ostao u pamćenju kao nešto teško – kazuje nam Mihalić. A Borko Perić, onaj koji kao da još uvijek hoda naokolo poput Tonina!?– Predivno iskustvo. Odlična je bila ekipa. Svi segmenti su bili čarobni. Uživao sam radeći na ovom filmu. Bila mi je privlegija i čast – veli Perić.
Tri kinodvorane bile su jedva dovoljne da u utorak navečer prime sve koji su htjeli među prvima pogledati »Osmog povjerenika«. Brojni redatelji i glumci, sedma sila, ali i onaj tzv. običan svijet među kojem je bilo podosta poklonika Brača i otoka kao takvih, nastojao je dođi do dragocjene narukvice koja je garantirala mjesto u dvoranama.
I čini se, izišli su iz dvorane zadovoljni poput primjerice Mate Matišića, makar je teško odgonetnuti jesu li dobili ono što su očekivali ili ih je razveslilo nešto što očekivali nisu. Ako je zamjerki bilo, odnosile su se ili na popriličnu duljinu filma, makar se film s lakoćom gleda, ili se tražilo još malo više humora, makar su se lijepo nasmijali.
Zato nikakve dvojbe nije bilo kako je film glumački sjajan i kako je Škrip komadić raja na našoj obali. Otok odavno u nekom domaćem filmu nije bio televizičniji. A trećićanski jezik!? Odavno ništa kompliciranije i melodioznije nije izgovoreno. Zapravo, ako je išta iznenadilo mnoge, onda je to činjenica da se lako zasuzi zbog filma, barem jednom. Možda se suzilo zbog vlastita nam nesavašenstva, možda zbog tužne sudbe najboljih među nama, ma, emocija je proradila, a to hoće reći da film i ne može biti loš.
I da, i on ističe da ovo nije priča o politici. – To je ljubavna knjiga, priča o prijateljstvu, a to što je jedan lik političar je nevažno. Političar je tu kao paradigma likova koji su suhi, bez emocija, koji nemaju ljudskosti u sebi. Kao nekakav prototip hrvatskog političara, iako bi političar trebao biti u suštini netko tko se brine za javni interes, netko tko je empatičan. Ovdje nije taj slučaj. Ali, kroz priču, kroz film, taj lik postaje sve više čovjek i ulazi u ljudske odnose. S te strane treba gledati film, kao priču o prijateljstvu, ljudskosti, ljubavi – pojašanjava Perić.
Znači, pošaljemo li svu našu političku kremu na Trećić, recimo na godinu dana, ima neke šanse za nas i za njih!?– Pa da. Čak i kraće – smije se Perić. Ili, kako bi to lijepo na Trećiću rekli – vengo coj!
