Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
15. studenoga 2019.
Gonzalesov film

Nož u srcu retro estetike: U Cannesu smo vidjeli film koji zaslužuje Zlatnu palmu

Reuters
Reuters
Autor:
Objavljeno: 19. svibanj 2018. u 9:02 2018-05-19T09:02:40+02:00

Film Yanna Gonzalesa »Un couteau dans le coeur« (Nož u srcu) je o vlasnici filmske kuće specijalizirane za produkciju gej pornića (Vanessa Paradis), čiji glumci postaju žrtve serijskog ubojice, lica skrivena iza crne maske

Miljenik Subversive Film Festivala, francuski luđak Yann Gonzalez, predstavio je u konkurenciji najnoviji komad »Un couteau dans le coeur« (Nož u srcu). Nakon što nas je zabavljao protetičnim penisom Erica Cantonaa i njegovom dominom iz gulaga Beatrice Dalle (»Susreti poslije ponoći«) te oralnim seksom s kreaturom deformirana penisa koja priziva Freddyja Kruegera (kratkiš »Otoci« prikazan u sklopu ovogodišnjeg Subversivea), taj ekscentricni glazbenik iz Nice i baštinik francuskog kvirovskog kiča na izmaku sedamdesetih sada ispisuje sumanutu posvetu porno »šesnajstici«, kojom u uvodnim kadrovima barata lezbijska montažerka, njegova muza Kate Moran, ali i zaboravljenom 35mm formatu koji koristi autorov snimatelj Simon Beaufils.

Opet Whitney 

Priča je to o vlasnici filmske kuće specijalizirane za produkciju gej pornića (Vanessa Paradis), čiji glumci postaju žrtve serijskog ubojice, lica skrivena iza crne maske. Reference kojima se napaja Gonzalez sežu od »gialla« s Edwige Fenech, u kojima smo uživali na TV Capodistria, do Friedkinova »Cruisinga«, Darija Argenta, Briana de Palme, Lucia Fulcija i Giorgia Morodera. Jer autorov retro nož ubada direktno u srce filmova koje smo voljeli. Ubojstva će čak inspirirati vlasnicu za novi porno projekt »Homocidan«. Jedan od njenih glumaca ima umjetničko ime Bouche d’or (Zlatna usta). Po nama zaslužuje Palme d’or.

U konkurenciji je prikazan i mučni komad velikog srca i biblijskog naziva (»Kafarnaum«) u režiji Libanonke Nadine Labaki, kojim je autorica učinila snažni odmak od lepršavih filmova poput »Caramela«. Iako i dalje koristi neimirnu i krajnje furioznu kameru, prateći kaotičnu i pauperiziranu svakodnevnicu 12-godišnjeg dječaka koji odlučuje prijaviti vlastite roditelje zbog nemara. »Za što ih optužujes?« upita ga sudac. »Za to što su me rodili!« odgovara im on. Nakon što mu maloljetna sestra s prvom mjesečnicom biva prisiljena na brak iz interesa s nasilnim alfa mužjakom, prodana za nekoliko kokoši, on bježi od roditelja i završava u oronulom lunaparku. Tamo upoznaje ilegalnu imigranticu iz Etiopije, kojoj bejbisitira malog sina, preuzevši očinsku ulogu. Sudbina tog dječaka ulice koji je prerano stasao (genijalni Zain Al Rafija) natjerala je dobar dio publike na novinarskoj projekciji da izvadi maramice.

Nakon Nicka Broomfielda (»Whitney: Biti svoja«), najnoviji doks Kevina Macdonalda »Witney«, prikazan izvan kanske konurencije, drugi je komad o toj glazbenoj ikoni snimljen u jako kratkom razmaku. Iako autorov fokus na njenu autodestruktivnost, kokainsku ovisnost, navodnu lezbijsku vezu s nerazdvojnom Robyn Crawford, brak sa zlim Bobbyjem Brownom i nasilni odnos s tetom Dee Dee Warwick priziva tabloidni trač, Macdonaldov primarni cilj je demaskirati precizno organizirani obiteljski sistem kojem je bila podvrgnuta, njenu svjetlost i tamu.

Motiv odrastanja 

Film istražuje i gotovo religijski globalni fenomen njena megahita »I Will Always love You«, koji je priglio i Saddam Hussein, koristeći svoju verziju u predsjedničkoj kampanji. Frustracije su se nagomilale i činjenicom da joj je afroamerička komuna zamjerala da njene pjesme nisu »dovoljno crne«. A njen »Star Spangled Banner« otpjevan na Superbowlu 1991. (»Od svih njenih stvari, ova mi je najomiljenija«, kaže jedan od intervjuiranih fanova) postao je svojevrsna soul himna Zaljevskog rata. No ključno pitanje koje progranja autora ovog doku-noira ostaje – Tko je ubio Whitney? Macdonald prvenstveno upire prst u Bobbyja Browna, koji odbija odgovarati na pitanja vezana za drogu i Whitney. A finalni klimaks dogodit će se njenim priznanjem kako je u djetinjstvu bila žrtva seksualnog zlostavljanja.

Motivom odrastanja bavi se i definitivni vrhunac ovogodišnjeg Izvjesnog pogleda. Riječ je o debiju belgijskog sineasta Lukasa Dhonta (»Girl«), koji sondira život feminog dječaka s tjelesnim karakteristikama hermafrodita, koji ne može otrpjeti predugi tretman promjene spola na koji se odlučuje pa uzima škare u svoje ruke kako bi se riješio tog veseljka kojeg je u bolnim seansama skrivao iza ljepljive trake uoči odlaska na baletne lekcije na kojima pleše u ženskom dijelu ansambla. Ono začudno u filmu nije samo gluma feminog Victora Polstera, već posvećenost i predanost junakova samohranog oca, koji ga podržava u njegovoj rodnoj borbi.

Ljubav života 

U istom programu prikazan je najnoviji komad Urlicha Kohlera »U mojoj sobi«. Uoči njegove svečane projekcije u dvorani Debussy, autor je s pozornice pozdravio svoju suprugu redateljicu Maren Ade, koja ga je bodrila u publici, opisavši ju kao ljubav svog života. Inače Kohler je izdanak posustale Berlinske škole, čije su se perjanice razišle. Među njima jedino je aktivan Christian Petzold, dok je Kohler nakon dulje pauze snimio ovaj iznenađujuće nenadahnuti komad o TV novinaru koji umoran od izvještavanja s press konferencija SPD-a odlazi u gradić iz djetinjstva posjetiti umiruću majku. No svijet biva pogođen nedefiniranom kataklizmom koja ga je ispraznila od ljudi, pa on kreće u borbu za preživljavanje, nastanivši se na napuštenoj farmi. Ubrzo će mu se pridružiti i jedna dama kao nova Eva.

Uz najnovijeg Nurija Bilgea Ceylana (»Divlje stablo kruške«), završnicu festivalske konkurencije obilježila je i »Ajka« u režiji Rusa Sergeja Dvorcevoja, još jedna mučna kronika o majčinstvu kroz sudbinu djevojke koja je netom rodila dijete, ali nema nikakvih uvjeta za njegovo normalno odrastanje.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.