Reuters
BERLIN Iako se klaonici kao fimskom prostoru dogodio njen seminalni komad još krajem sedamdesetih s dugom uvodnom sekvencom Fassbinderova »U godini s 13 mjeseci«, recentna produkcija autorskog filma opsesivno nastavlja sondirati taj isti milje, što već nalikuje trendu. Nakon izvrsnog »Gorge, coeur, ventre« u režiji Maud Alpi, koji smo vidjeli na lanjskom Locarnu, ali i iznimnog doksa »Dans ma tete un rond-point« Alžirca Hassena Ferhanija, natjecateljski program ovogodišnjeg 76. Berlinalea otvorio je mađarski film »O tijelu i duši« u režiji Ildiko Enyedi, koji priča o smirenim ritualima upoznavanja autoričine introvertirane junakinje, inače inspektorice za kontrolu kvalitete u jednoj budimpeštanskoj klaonici, te njena šefa, financijskog direktora.
Tužno i hiperaktivno
Nakon misterioznog nestanka praška za parenje, policija angažira psihologinju koja analizom snova radnika pokušava riješiti slučaj. Ispostavlja se da oboje sanjaju i uspoređuju isti san, u kojem je on jelen, a ona košuta. Iako psihologinja pokušava u tim snovima otkriti neko skriveno frojdovsko psihoseksualno znacenje, ti paralelni snovi u početku su posve lišeni erotske komponente (»Nismo se parili«, kaže on), već je jelen tek nježno dodirnuo košutu nosom. No duhovni odnos će na kraju ipak pronaći konačni smisao u nježnosti tjelesnog, nakon što se oslobode strahova i inhibicija.
Snovima u obliku Rentonove mantre, koja ima jedno od ključnih mjesta u genezi pop imaginarija, završava originalna verzija Boyleova kultnog »Trainspottinga«. Tako njegov junak sanja kako će osnovati obitelj, kupiti auto i perilicu za rublje. Je li ostvario te snove i ispunio vlastita obećanja? Uostalom, kako je onda potrošio 16.000 funti zarađenih heroinom ukradenim od prijatelja? Ta ista pitanja proganjaju nas gledajući njegov nepotrebni nastavak snimljen dvadeset godina kasnije, prikazan izvan berlinske festivalske konkurencije, iako za njihov odgovor nemamo dovoljno vremena jer se priča nanovo odvija u eksplozivnom ritmu.
Tužna je to i krajnje hiperaktivna priča o jednom prijateljstvu, odnosno o tome u što se to prijateljstvo pretvorilo. Nekad je mantra Rentonove škvadre bila »Odaberi život« (Choose life). I kao da se u eri novih društvenih medija koje Renton toliko mrzi, u njihovim životima nije ništa izmijenilo, iako ecstasy postaje stvar prošlosti. Vječni sanjar Spud preferira heroin, a Renton je tu da ga spasi od konačnog pada u zaborav. Cinični Sick Boy preorijentirao se na kokain, pokušava otvoriti eskort-agenciju i pozdravlja Rentona snažnim udarcem u facu. Begbie je netom izašao iz zatvora. A Renton se vraća očišćen iz Amsterdama u Edinburgh.
Svi oni pretvorili su se u sredovječne olupine koje postaju svjesne da im se bliži kraj. Jer ako nam je u prvom dijelu mučninu u želucu izazvao pogled na famoznu prljavu zahodsku školjku, sada nam tu istu mučninu izaziva pogled na oronula i patetična lica Boyleovih protagonista. Potraga za izgubljenim vremenom dogodit će se tek u ponekom nostalgičnom Super 8-flešbeku. No sve je to puno mračnije u odnosu na original, uz tek poneki humorni proplamsaj, poput scene u unionističkom klubu.
Izgubljena mladež
U slični milje uranja i melankolični, ali krajnje senzitivni doks Marokanke Tale Hadid »Kuća u poljima«, ambijentiran u jednom izoliranom berberskom selu na obroncima Visokog Atlasa, promatrajući svakodnevnicu jedne djevojčice koja sanja kako će jednog dana postati pravnica, te njene starije sestre koja sanja kako će udajom zauvijek napustiti to udaljeno selo i preseliti se s mužem u Casablancu, iako je pomisao na brak u dubini plaši, jer i sama želi pronaći posao bez obzira na posljedice.
