More od žita: Zbogom kulinarskom kinu



Ima neke proklete simbolike da je ovogodišnje izdanje Berlinalea odustalo od jednog od svojih najzanimljivijih programa, poznatijeg kao Kulinarisches Kino (Kulinarsko kino). Kao da su njegovi kuratori nakon svih ovih godina tijekom kojih su nas upozoravali na pošasti GMO-a, promovirajući zdravu i organsku hranu, digli ruke od svega. Uostalom, jedan od onih koji se već godinama bavi odnosom pandemijskih zaraznih bolesti i našeg dijaloga s prirodom koji je često bio u fokusu te off selekcije, prvenstveno preko proizvodnje hrane, je i američki biolog Rob Wallace, autor knjige »Velike farme proizvode veliku influencu« (»Big farms Make Big Flu«). Prema njemu, ovo što nam se trenutno događa neće prestati sve dok ne promijenimo svoj odnos prema načinu proizvodnje hrane u svijetu, podređene profitima korporativnih štetočina koji pronalaze svoje toteme u Bolsonaru.


 


Došli smo, naime, u bizarnu situaciju u kojoj nas izvanredne mjere tjeraju da više ne možemo kupovati namirnice na lokalnoj tržnici, barem na onih nekoliko štandova kojima još vjerujemo, već nas usmjeravaju na trenutno jedino dostupne trgovačke lance i njihovu mahom nezdravu hranu. A ministrica poljoprivrede se zalaže da kumice od sada pa nadalje prodaju svoje proizvode online. U takvoj klimi, kuratori Kulinarskog kina očito su shvatili da je njihova misija ne samo nemoguća, već i neučinkovita, te da na Berlinaleu više nemaju što tražiti. Kao da je sve otišlo kvragu. Na sreću, Berlinale Street Food koji je nudio svoja organska jela – u rasponu od korejske do bavarske kuhinje – u sinergiji s tim programom, nije odustao. Tek je prebacio lokaciju ispod kupole berlinskog Sony Centera koja ga je barem štitila od dosadne kiše.




 


Paraziti i ezoterija


No ako već nema Kulinarskog kina, njegovi komadi pronašli su svoj prirodni habitat u nekim drugim programima poput Panorame, u kojoj je prikazan i fini komad »Semina il vento« Danila Caputa u kojem se njegova mlada studentica poljoprivrednog fakulteta vraća na Jug, gdje pokušava oživjeti bakin maslinik. Nisu mu pomogli svi pesticidi ovog svijeta. Tim starim umornim stablima, Caputo jukstaponira najstariju europsku čeličanu udaljenu tek nekoliko koraka dalje, u kojoj njen otac pokušava pronaći novu egzistenciju (autor se referira na epidemiju xilelle koja je razorila maslinike oko Salenta).


No Nica u isti mah pokušava združiti znanost i magiju, mikroskop i stare poganske rituale, bunt i konzervativizam, suvremenost i tradiciju, parazite i antropološku ezoteriju, odu prirodi i kritiku (turbo)kapitalizma. Sličnu trajektoriju slijede i »Dani kanibalizma« Tebohoa Edkinsa u kojem Lesoto postaje teatar sukoba novog kapitalističkog poretka inkarniranog u kineskim trgovcima i lokalnim stočarima koji tretiraju krave kao »bogove vlažnih noseva«, a čiji se milje doima kao afrička verzija Leoneovih vesterna. Kao u svakom vesternu, tako je i dolazak Kineza i njihovih trgovina jeftinom robom promatran kao dolazak uljeza koji će razoriti
mirne živote lokalnih žitelja. Iako ti neželjeni Drugi ne mare za asimilaciju, već su stvorili vlastitu mikrokomunu, posve izolirani od ostatka svijeta, sa svojim karaoke barovima i salama za biljar, planirajući proširiti biznis na nekretnine.


 


Kineska Arkadija


Zato je Edkinsov doks idealni kontrapunkt meditativnom doksu prekrasnog naziva »Plivati dok more ne postane plavo« u režiji Jie Zhangkea. Riječ je o autoru čiji je opus neodvojiv od Fenyanga u pokrajini Shanxi u kojem je Zhangke rođen i u kojem je ambijentirao većinu svojih komada, od »Džepara« pa nadalje. Ta ista provincija bila je neka vrsta kineske Arkadije. Brojni kineski pisci koristili su njene ruralne živote i kulturne tradicije u svojim poemama, pričama i romanima. U njoj se Zhangke prometnuo u neku vrstu kulturnog ambasadora, kao organizator filmskog i književnog festivala. I sam autor konstruirao je svoj doks od nekoliko poglavlja (»Jelo«, »Staro i novo«, »Putovanja«), kao da je riječ o adaptaciji nekog romana koji igra na sentimente, emocije i čiste intuicije.


 


Uvijek se intimno sudara s političkim. A seoski život ustupa mjesto globaliziranom svijetu i njegovim telekom tornjevima. Starci se prisjećaju seoske prošlosti, njenih prinosa i uspjeha, ali i autorove obitelji. Mladi
su zaboravili lokalni dijalekt, ali ne i urgentnost pripadnosti. Radovi na poljima se i dalje odvijaju, doduše s nekom novom tehnikom. Jer, film je to koji pokazuje kako nastaje priča o jednom životu, jednoj komuni i jednoj zemlji. Kako svaka stvar krije u sebi poeziju, od žita i trske do vode.


 


Iako politički naslov filma priziva narativ Yua Hue, koji se prisjeća dana kad je kao dječak plivao žutim morem, kako bi dosegnuo mjesto na kojem je ono postalo plavo. Od njegove prošlosti ostale su tek granitne skulpture radnika, nalik Michelangelovim nedovršenim robovima. I priča jednog 91-godišnjaka koji se prisjeća vremena gladi, kad njegova obitelj više nije bila u stanju obrađivati lužnatu zemlju, sve dok nisu formirali manje radne jedinice prema Maovim diktatima.


Novi list pratite putem aplikacija za AndroidiPhone/iPad ili Windows Phone.