Koji Wakamatsu

Japanski biopic ‘Dare to Stop Us’: Apsurd života na rubu

Dragan Rubeša



Apsurd života, sve do smrti, neizostavna je tema mojih filmova – kazao je Koji Wakamatsu, jedna od ključnih figura japanskog filmskog undergrounda. Apsurdna je bila i njegova smrt. Smrtno je stradao 2012. na tokijskoj ulici, nakon što je na njega naletio taksi. Par mjeseci ranije, autor teksta koji držite u ruci susreo ga je u venecijanskom Palazzo del Cinema na svečanoj projekciji njegova posljednjeg filma »Milenijska ekstaza« koji se, gle čuda, bavi apsurdom života. U tom filmu, povijest nas ništa ne uči, niti se mijenja, već stalno ostaje ista. Ako je u Wakamatsuovu filmu »United Red Army« Jim O’Rourke pjevao »Pictures of Adolf Again«, upravo taj »again« postaje njegova tematska konstanta. Osuđeni smo na smrt. Vječno i ekstatično. Jer, Wakamatsuova začudnost ležala je u radikalizaciji odnosa erosa i politike. Kao rodonačelnik »pinku eiga« žanra, prometnuo se uz Nagisu Oshimu i Masaoa Adachija u ikonu japanskog rubnog nezavisnog filma. Njegovi odvažni radovi »Anđeoska ekstaza«, »Embrij lovi u tajnosti« i »Go, Go Second Time Virgin«, ali i povezanost s yakuzom, japanskom Crvenom armijom i PLO-om, navukli su mu na leđa brojne probleme.


Ljubavno pismo


Zahvaljujući agilnoj Tanji Vrvilo, 2008. bio je gost »Filmskih mutacija – Festivala nevidljivog filma«. Tada je održao radionicu sa studentima zagrebačke Akademije dramskih umjetnosti. U zadnjem interviewu poručio je mladim filmašima – »Budite slobodni i radite ono što želite«. To je bio i ostao njegov životni motto. Njime se rukovodio i član njegove radikalne umjetničke »obitelji« Masao Adachi, čiji je opus također postao neizostavni dio Filmskih mutacija. Poput buntovnog Wakamatsua, tako je i Adachiju Japan postao kavez nalik onom u kojem je bio zatočen neimenovani junak njegova filma »Umjetnik gladovanja«. Iako je ušao u 80. godinu života kao jedina preostala karika famozne trijade Oshima-Wakamatsu-Adachi, čiji su se autorski putevi vječno sudarali i ispreplitali, on i dalje ostaje vječno zatvoren u antiideološkoj konceptualizaciji. U jednom recentnom interviewu kazao je da je »revolucionarna avangarda stvorila svijet posve odvojen od stvarnosti, neku vrstu elite s pištoljem«. Iako on i dalje vjeruje u »suverenost mase«.


Mutanti Tanje Vrvilo koji su u mraku riječkog Art-kina upijali Wakamatsuove seminalne revolucionarne radove, zasigurno su u šoku prolili zdjelicu miso juhe ili u boljem slučaju nezainteresirano odmahnuli rukom, saznavši za odluku japanskog sineaste Kazuye Shiraishija da snimi biopic posvećen tom velikom sineasti, ali i njegovoj »obitelji« kojoj pripada i neizostvni Adachi. Riječ je o filmu »Dare to Stop Us« (»Usudite nas zaustaviti«) prikazanom ovih dana u sklopu udinskog Far East Festivala. Iako su Wakamatsuovi kultisti sa zebnjom prihvatili autorovu odluku, rezultat i nije tako grozan kao što se to dalo naslutiti. Jer, Shiraishijev dosadašnji rad koji obuhvaća solidne komade poput »Đavolje staze« (»Kyoaku«) i »Vučje krvi« ambijentirane u miljeu yakuze, ali i »Tokijskog izgubljenog raja«, dao je naslutiti da se autorov emotivni hommage Wakamatsuu s kojim je surađivao na »Biciklističkim kronikama«, neće prometnuti u totalni debakl.




Jer, poput Shiraishijeva najnovijeg futurističkog komada »Igračeva odiseja 2020« koji je izazvao nepotrebne kontroverze nakon što je bio povučen u zadnjem trenu s programa lanjskog Macau Film Festivala, »Dare to Stop Us« još je jedno ljubavno pismo njegovu odvažnom mentoru. Uostalom, autorov najnoviji komad o pasioniranom igraču mahjonga u kojem tokijske Olimpijske igre bivaju otkazane zbog rata, a Japan postaje premrežen videonadzorima, u eksploziji policijske brutalnosti i militarizma, zasigurno bi se svidio veteranu Wakamatsuu.


Skladište energije


Ono po čemu se njegova priča razlikuje od sličnih biopica, njena je jednostavnost i odbacivanje hagiografskog diskursa. Jer, nepotrebnu karikaturalnost početnih scena ubrzo će zamijeniti kompleksniji humorni i dramski potezi.


Inače, Shiraishijev komad pokriva četiri godine u Wakamatsouvu životu, od 1969. do 1972., koje predstavljaju autorov najkreativniji ali i najekscentričniji period. U filmu ga portretira Arata Iura, poznat po suradnji s Hirokazuom Kore-edom (»After Life«), ali i ulozi Yukia Mishime u Wakamatsuovu »25.11. Danu kad je Mishima odabrao svoju sudbinu«. Priča je fokusirana na mladu Megumi Yoshizumi koja se pridružila autorovu krugu 1969. i koja mu je od svih njegovih članova ostala najvjernija, sanjajući kako će jednog dana snimiti svoj prvi politički pinku-eiga (za neupućene, riječ je o japanskim pornićima), iako će njen početni entuzijazam postepeno splasnuti. Tu je i njegov suradnik poznatiji kao Duh, koji napušta Wakamatsuove gerilce s obrazloženjem da je potrošio vlastito »skladište energije«. A ostatak njegove »obitelji« čine spomenuti Adachi (glumi ga autentični Hiroshi Yamamoto) i filmski kritičar Haruhiko Arai.Film ne zanemaruje njegovu palestinsku epizodu, ali i njegov dolazak u Cannes. Iako je upravo Megumi ta koja emanira svu energiju i nesigurnosti autorova kontrakulturnog kruga, u isti mah smiješna, mračna, dražesna i enigmatična. Ona je ta koja je film udaljila od nostalgične potrage za izgubljenim vremenom japanskog undergrounda. Njena priča je tragična sudbina žene koja je zaslužila više no što su joj to dopuštala vremena u kojima je živjela, ali i strogo muško društvo kojim je bila okružena. Sve ostalo je povijest.