Velikan kinematografije

Hommage Milošu Formanu: Mozart filmske umjetnosti

Jaroslav Pecnik

Reuters

Reuters



Odavno u svijetu umjetnosti nijedna smrt nije izazvala toliko iskrenog žaljenja i sentimentalnih komentara kao što se to dogodilo nedavno, kada se saznalo da je u Dunburyju (Connecticatu) u SAD-u umro Miloš Forman, jedan od ključnih autora i redatelja u svekolikoj povijesti kinematografije, koji je filmsku umjetnost obogatio galerijom nezaboravnih likova koji u pravilu, suočeni s nesavladivim, društvenim i(li) političkim sustavom očajnički traže prostor slobode. I, dakako, ne nalaze ga, ali nam je u tom traženju, u kojem se vječno prelama tragično i groteksno, humorno i sentimentalno, ironično i satirično, komično i duhovito, uz primjesu razoružavajuće patetike, Forman na impresivan način, samo njemu svojstvenom lakoćom, uobličio svijet onakvim kakvim uistinu jest i suprotstavio ga onom kakvim bi mogao i trebao biti. Ili kakvim bismo željeli da bude.


Upravo na tom je fonu američka Akademija za filmsku umjetnost njegovu smrt prokomentirala riječima: »Forman je autor koji će ostati upamćen kao vrhunski pripovjedač s duhom buntovnika i izuzetnom sposobnošću da uhvati male, ali često suštinske i stoga velike trenutke ljudskog stanja i duha.« Naravno, da je kojim čudom u stanju vidjeti i pročitati sve što se ovih dana o njemu (na)pisalo, Forman bi svojim tipično češkim smislom za humor (koji ga usprkos brojnim životnim nedaćama nikada nije napuštao) to vjerojatno popratio riječima iz jednog ranijeg intervjua, kako je oduvijek uživao u svim, pa čak i u »priglupim šalama, jer smijeh je sveopuštajući lijek protiv gluposti i opasnih društvenih boleština.« Nije želio nikada da ga se tretira ili pretvori u nekakvog političkog buntovnika, jer, kako kaže: »Nikada nisam smatrao da imam dovoljno hrabrosti postati buntovnikom i otpadnikom u političkom smislu, ali zato izuzetno poštujem sve one koji tu hrabrost imaju ili snimaju filmove o njima.« Ove Formanove riječi su iskreno uvjerenje, ali i izraz urođene skromnosti koja je uvijek u drugima prepoznavala ono što je mislio da mu osobno nedostaje. A zapravo, čini se, bio je nesvjestan koliku je i sam imao količinu hrabrosti radeći filmove u kojima je ismijavao, a zapravo kritizirao komunistički sustav u Čehoslovačkoj, dok je u njoj živio, a potom i građanski kapitalistički svijet na isti način u Americi, nakon što je u nju emigrirao.


»Zlatne šezdesete«


Nakon sovjetske vojne intervencije 1968. godine i gušenja Praškog proljeća, Forman je zauvijek napustio zemlju i upustio se u američku, krajnje neizvjesnu (i stvaralačku i životnu) avanturu, a pritom neprestano je činio upravo ono što su (u)činili ljudi poput Havela, kojima se istinski divio; borio se sam protiv svih, hrabro se suprotstavljao sustavu želeći ga svojim autorskim umijećem »izbaciti iz sedla samozadovoljstva vlasti i moći«. Na koncu, kao što se u komunističkom sustavu znao suprotstaviti ideološkom pritisku, jednako tako u Americi, bastionu svjetskog kapitalizma, znao se suprotstaviti komercijalnom pritisku, da bi ironično zaključio: »Ako već moram birati između ovih dvaju zala i pritisaka, draže mi je da ovisim o komercijalnom negoli političkom, jer u prvom slučaju vaš rad ovisi o publici, a u drugom u pravilu ovisi o idiotima koji ništa ne znaju, niti razumiju.«




Sredinom 2008. godine ugledni češki povjesničar filmske umjetnosti Jan Lukeš (zajedno s Martinom Šulikom kao redateljem i Čestimirom Kopeckym kao producentom) uspio je nakon nekoliko neuspješnih pokušaja dogovoriti s Formanom snimanje razgovora za kasnije jako hvaljen ciklus »Zlatne šezdesete«, u kojem je želio portretirati najvažnije češke (i slovačke) filmske autore iz tog razdoblja novog vala jedne od tada najznačajnijih svjetskih kinematografija. Iako su i ranije bili snimljeni brojni dokumentarci o Formanu (prvi je u Belgiji 1981. snimila je Vera Chytilova, a drugi, 1985., Jaromir Jareš u Njemačkoj), Lukeš je po vlastitim riječima želio zabilježiti ne samo sjećanja ovog slavnog češko-američkog redatelja na mladost, studij i uopće životni put, već i njegova promišljanja o prvim filmovima koje je snimio, sukobima sa cenzurom, odlasku u Ameriku, osvojenim Oscarima, načinu rada, odabiru scenarija i glumaca, kako bi za povijest ostalo zabilježena cjelovita životna priča čovjek posvećenog umjetnosti i stvaralačkom radu uopće.


Neupadljivost


Ono što je Lukeša u tom razgovoru iznenadilo bio je Formanov odgovor na postavljeno pitanje što smatra najvažnijim u životu. Forman je odgovorio: »Najvažniji je biti i ostati neupadljiv.« To je bio neočekivan odgovor, jer svi su ga znali kao »genijalnog bonvivana«, kojem ništa ljudsko nije strano i koji urođenom lakoćom fascinantno komunicira s javnošću koristeći pritom maestralno svoj šarm da se nametne i predstavi u svjetlu koje mu najviše odgovara. A zapravo sve je to bila maska ispod koje se krila krajnje senzibilna duša, izuzetno osjećajan i krhak čovjek, koji je znao drhtati od straha pred moćnicima, ali to nikada nije pokazivao; upravo suprotno, što se više bojao, to je bio oštriji u svojim filmovima kojima je znao razbjesniti komunističku vrhušku, sukobiti se s nedodirljivim i legendarnim svjetskim producentom Karlom Pontijem, ne dozvoljavajući mu da se miješa u njegov rad, otvoreno prozivati američke psihijatrijske klinike i njihov način rada, prokazati vrhunske glazbene autoritete kao neznalice, osuditi rat u Vijetnamu i isprovocirati vrhove američke vojske, ali jednako tako otvoreno se suprotstaviti feministicama na isključivosti, a konzervativce optužiti za moralno licemjerje.


Dakle bilo je krajnje neočekivano da za svoj egzistencijalni credo, najveću životnu vrijednost Forman navede upravo neupadljivost. Ali opet, kada znamo kroz što je sve tijekom života prošao (smrt roditelja, skrivanje tijekom rata od nacista, šikaniranje u komunističkom sustavu i sl.), onda je to možda jedini logičan odgovor. Forman je zapravo (od)uvijek bio »tihi« buntovnik, nikada otvoreni rebel; svojim protivnicima suprotstavljao se »urođenom diplomacijom«, ne želeći ih pretvoriti u neprijatelja, jer je kao dijete koje je odrastalo i školovalo se u sirotištu bez roditelja preživio samo stoga što se znao nametnuti, upozoriti na sebe i u onim situacijama u kojima bi ostali već odavno rezignirali i(li) odustali. Život Formana nije štedio, a on se nije predavao; upravo stoga znao je u njemu, kaže Lukeš, istinski uživati, tako da se u javnosti o njemu stvorila pogrešna slika koju on, kako je jednom rekao, iz obrambenih razloga nikada nije pokušao demantirati.


Najbolje obrazovanje


Miloš Forman (pravim imenom Jan Tomaš) rodio se 18. veljače 1932. u Časlavu, kao sin Rudolfa i Ane (djevojački Schwab), koje je kao članove češkog pokreta otpora početkom rata uhitio Gestapo i deportirao u logore smrti. Ana je umrla početkom 1943. od tifusa u Auschwtizu, a Rudolf je dva mjeseca kasnije bio ubijen u Buchenwaldu, tako da su Miloša i njegovog brata rođaci skrivali sve do kraja rata kako ne bi završili i oni u nekom od logora. Tek godinama kasnije Miloš je saznao punu istinu; njegov biološki otac bio je poznati praški arhitekt, Židov Otto Kohn. Kao ratno siroče (iako mu je obitelj bila dobro situirana i posjedovala je mali hotel u blizini Časlava), zajedno s bratom Pavelom pohađao je Srednjočeški kolej kralja Juraja u poznatom ljetovalištu ( i toplicama) Podjebradi u blizini Praga, gdje se sprijateljio s Vaclavom Havelom, Ivanom Passerom i Jeržijem Skolimowskim (kasnije svjetski poznatim češkim i poljskim redateljima), braćom Ctiradom i Josefom Mašinom, sinovima slavnog češkog vođe pokreta otpora Josefa Mašina seniora (ubijenog 1942.), koji su se i sami kao djeca priključili antinacističkoj borbi, a po svršetku rata, kada su komunisti preuzeli vlast u Čehoslovačkoj (1948.), postali su žestoki protivnici režima, formirali ilegalnu diverzantsku skupinu, da bi nakon sukoba s policijom, nalik akcijskim filmovima, uspjeli pobjeći preko granice u zapadni Berlin, a potom emigrirati u SAD, da bi ih danas u domovini slavili kao ikone češkog antikomunističkog otpora.


Budući da su im profesori bili vrhunski građanski intelektualci, nepodobni novom režimu, učenici iz tih »klasno neprijateljskih redova« stekli su, zahvaljujući gluposti režima, najbolje moguće obrazovanje, što je mnogima od njih, primjerice Milošu, omogućilo da lako upiše zahtjevni studij scenaristike na Akademiji muzičkih umjetnosti, a potom i dramaturgije na Akademiji filmske umjetnosti u Pragu, gdje mu je između ostalih profesor bio i slavni Milan Kundera. U međuvremenu, komunistički režim je imovinski razvlastio braću Forman, oduzeo im je hotel koji je Miloš tek nakon Baršunaste revolucije 1991. uspio povratiti (djelom kroz restituciju, a dijelom kroz otkup) kako bi time obilježio »trajnu uspomenu na ubijene roditelje.«


Zajedno s Jirijem Menzelom, Verom Chytilovom, Ivanom Passerom i Janom Nemecom, Forman se smatra osnivačem glasovitog »češkog novog vala«, u kojem je, po mom skromnom mišljenju, napravio (do 1968.) jednako dobre, ako ne i bolje filmove od onih američkih, slavom ovjenčanim i oscarima nagrađenim. Forman je kasnije u svojoj »Autobiografiji«(objavljenoj 1994.) tvrdio da je kao filmaš izrastao na »klasičnim« dramskim tekstovima Jirija Voskovca i Jana Wericha (posebice »Balada o krpi«), a formirao se i kroz suradnju s redateljem Alfredom Radokom, kojem je pomagao pri snimanju nekoliko filmova, ali i u oblikovanju programa za čuveni praški teatar »Laterna magica«.


Zabrana snimanja


Samostalan filmski debut Forman je imao 1963. s djelima »Konkurs« i »Kada ne bi bilo te glazbe«. Početkom 60-ih godina, na intervenciju šefa države Antonina Novotnog, cenzura je zabranila snimanje komedije »Kapela je pobijedila«, jer je državni poglavar mislio da Forman pokušava filmski adaptirati čuveni, tada zabranjeni roman Josefa Škvoreckog »Kukavice«, u kojem se, kasnije slavni svjetski književnik, otvoreno, s puno duha, ali i potresne istine podsmjehivao »češkoj ulozi u svjetskom ratu«. Prvi cjelovečernji igrani film Miloša Formana bila je humorna drama »Crni Petar«(1963.), da bi već 1967. ostvario veliki međunarodni uspjeh; na festivalu u Locarnu filmom »Gori moja gospođica« (u kojem se uglavnom glumili naturščici) osvojio je nagradu, a iza sebe ostavio i takve redateljske legende kao što su Jean-Luc Godard i Michelangelo Antonioni. Ali najbolje djelo iz češkog opusa (po meni i u svekolikom njegovom radu) »proizveo« je 1965. humornom romantičnom pričom »Ljubav jedne plavuše«, u kojem je najdublje i najbolje iskazao poetiku novog češkog filmskog vala. Naime unutar ove »škole« autori nisu postavljali političke ciljeve, već su se na tipičan češki način izrugivali staljinizmu i domaćim komunističkim vlastodršcima, želeći na autentičan i istinit način obuhvatiti život oko sebe kako bi ušli u najskrivenije tajne intimnih ljudskih odnosa u kojima bi, kada i ako je bilo politike, neminovno svršavali u grotesci i banalnoj ispraznosti.


Emigracija i oscari


Nakon sovjetske vojne intervencije u Čehoslovačkoj, Forman je odlučio emigrirati (nije se vratio u zemlju nakon što je u Parizu pregovarao o svom prvom američkom filmu); otišao je u SAD, gdje je 1977. primio američko državljanstvo. Po dolasku u Ameriku počeo je predavati povijest filma na sveučilištu Columbia u New Yorku, a prvi američki film »Skidanje«, iako je rađen u češkoj maniri, te je dobio i nagradu kao najbolji film na festivalu Cannesu, zapravo je doživio komercijalni neuspjeh, jer američka publika se nije željela prepoznati u komediji o vlastitoj malograđanštini. Sve ono što je krasilo njegove ranije filmove: neodoljivost komičnih situacija u koje su ugrađene male ljudske tragedije, našlo se i u ovom filmu, ali bez željenog efekta. Forman je odmah shvatio problem: ne treba mijenjati sadržajni, već formalni pristup i tu je, kako je sam zaključio »proradio« njegov profesionalni, ali i češki protestantski duh, koji mu je bio »dobar vodič kroz cijeli život«. I nakon toga ulazi u filmsku legendu; kao što je, kažu, Mozart genijalnom lakoćom skladao svoju veličanstvenu glazbu, jednakom je lakoćom Forman stvarao svoje filmove.»Let iznad kukavičjeg gnijezda« (1975.), prema knjizi Kena Keseya, s maestralnim Jackom Nicholsonom u glavnoj ulozi, u kojem je prikazao američko društvo koje se guši u vlastitim konformističkim proturječjima, donio je Formanu pet oscara (između ostalih i onaj za režiju), a potom i Zlatni globus. Nakon toga dolazi nezaboravni antiratni mjuzikl »Kosa« (1979.), prema djelu Jamesa Rada i Jeromea Ragnija, koji je obilježio cijelo jedno glazbeno razdoblje, da bi adaptacijom knjige Edgara L. Doctorowea »Ragtime« (1981.) potvrdio i majstorski čudesno preplitanje scenskog i glazbenog izričaja kroz priču o rasnoj netrpeljivosti kojom je progovorio o dominirajućem zloduhu vremena. Ali filmskom adaptacijom kazališnog komada Petera Schaffera »Amadeus« (1984.) Forman je ostvario najveći uspjeh; osvojio je osam Oscara (opet i za režiju), ponovno Zlatni globus (za režiju), a kroz priču o glazbenom geniju W. A. Mozartu, koji se suprotstavlja konvencijama i društvenom licemjerju, zapravo je, kako kažu neki češki kritičari, progovorio o sebi i svijetu tragikomične sputanosti u kojem se pojedinac teško može snaći. A zarazni Mozartov smijeh zapravo je bio nesputani Formanov »krik slobode«, koji traje još i danas i koji će trajati dok je filma i filmske umjetnosti. Jednom prilikom Forman je tu situaciju opisao riječima: »Moć ima politiku na svojoj strani, neka barem onda umjetnost bude na strani pojedinca«.Prilikom snimanja »Amadeusa«, češki pisac u egzilu Jan Beneš prigovorio je Formanu što je film snimao u Pragu u vrijeme kada su komunističke vlasti utamničile njegova prijatelja, pisca i disidenta Vaclava Havela. Forman je na to jetko odgovorio: »Beneš je u pravu, ali ja sam film zbog velikih troškova mogao snimiti samo u Pragu; možda sam mogao i odbiti snimiti film, ali pitam se bih li tom gestom pomogao Havelu. To ostavljam Vama da ga priupitate«.

Istina, filmovi koji su slijedili, poput »Valmonta« (1989.), »Narod protiv Larryja Flinta« (1996.), inspiriran životom osnivača porno magazina Hustler, »Čovjek na mjesecu« (1999.) o komičaru Andyju Kaufmanu, nisu imali odjek ranije snimljenih radova, ali su ga u očima i javnosti i kritike potvrdili kao autora bez kojeg bi povijest filma izgledala posvema drugačije i izvjesno siromašnije.


Asteroid Forman


Za izuzetan doprinos svjetskoj kinematografiji, Forman je 1997. dobio Kristalni globus, a 2013. američko udruženje filmskih redatelja mu je dodijelilo nagradu za životno djelo. Nakon 2000. snimio je još dva važna filma: »Goyini duhovi« (2006.), u kojem je nalik ostarjelom velikanu španjolskog slikarstva testamentarno svodio svoje životne račune, i mjuzikl »Dobro plaćena šetnja« (2009.), koju je prvo postavio kao kazališnu predstavu u praškom nacionalnom teatru po predlošku čuvenog praškog glazbeno-scenskog dvojca Jirija Suchog i Jirija Šlitra. Snimio je i film, kako kaže Forman, da bi se odužio ovom nezaboravnom dvojcu genija, osnivačima, u svjetskim razmjerima glasovitog teatra Semafor, ali i svim dragim i bliskim prijateljima, od kojih je velika većina već umrla, a koji su oblikovali »fenomenalni duh praške kulture i umjetnosti 60-ih godina minulog stoljeća«. Zapravo riječ je o filmu koji je nastao prema slavnom kazališnom hitu iz 1965. Suchog i Šlitra, u kojem se na neodoljiv način oslikao šarm i duh jednog nestalog vremena.


Forman se triput ženio – s Janom Brejchovom, Vjerom Kresadlovom i Martinom Zboržilovom – te imao četvero djece, od kojih su dvojica najstarijih sinova također uključeni u filmsku industriju. Kao priznanje za svoje veliko filmsko stvaralaštvo astronomi su asteroidu 11333 nadjenuli njegovo ime, a na pitanje kako se nosi sa slavom, Forman je jednostavno odgovorio: »Filmove sam snimao kako bih preživio i u doslovnom, ali i u prenesenom smislu riječi, a uostalom drugo nisam znao niti želio raditi. A kako preživjeti u svijetu zla, bezdušnosti, brutalnosti i posvemašnje arogancije negoli se naučiti smijati svim tim strašnim stvarima, jer od smijeha ništa nije raskošnije i moćnije; čak i umišljene vlastodršce čini smiješnim, a za njih veće kazne od toga nema«.Češki i američki opusi njegovih filmova čine cjelinu, ali u jednom intimnom razgovoru (s Lukešom) priznao je da su mu draži češki, ne samo zbog nostalgije i jezika (češki je smatrao najljepšim i najmuzikalnijim jezikom na svijetu), već i stoga što ih je snimao kao što je Josef Škvorecki (kojem se neizmjerno divio) pisao svoja velika književna djela (a imali su i sličan emigrantski usud). »Kada god pogledam neki ‘svoj’ češki film«, znao je reći Forman, »čini mi se kao da slušam fenomenalni glas i skladbe koje izvodi neuporedivi Karel Gott, a upravo sam to u svojim filmovima i želio postići«. I to je upravo bilo ono »mozartovsko« umijeće kojim je zadivio publiku i zadužio film i filmsku umjetnost i tako postao nesumnjivo jedan od najvećih autora u povijesti češke, ali i svjetske kinematografije.