Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: °
Sutra: ° °
12. studenoga 2019.
Eksplicitno

Golotinja Izraelaca bez domovine: Berlinale i ZagrebDox govore tijelima

Golotinja Izraelaca bez domovine: Berlinale i ZagrebDox govore tijelima
Golotinja Izraelaca bez domovine: Berlinale i ZagrebDox govore tijelima
Autor:
Objavljeno: 3. ožujak 2019. u 19:08 2019-03-03T19:08:15+01:00

Iako je ekstraordinarni najnoviji komad Nadava Lapida (šifra: »Sinonimi«) itekako zaslužan da se 18-godišnji mandat umjetničkog direktora Berlinalea Dietera Kosslicka okonča bolje no što je njegov kurator to zaslužio, riječ je o filmu koji je jako polarizirao berlinske kritičare i publiku. Jedni su prigovarali autoru da mu je bilo važnije provocirati (nepotrebnom) eksplicitnom golotinjom. Iako živimo u vremenima u kojima golotinja više nije dovoljna da bi bila svedena na provokaciju. Drugi su poput autora teksta koji držite u ruci smatrali da je riječ ne samo o vrhuncu recentnih izdanja Berlinalea, već i jednom od vrhunaca ovogodišnje filmske inventure. Ne, golotinja u Lapidovu komadu nije tek kalkulirani autorski skandal. Ona je naprosto neizostavni dio njegove radikalne freske o Izraelcu bez domovine.
Već u uvodnim kadrovima ugledat ćemo gologuzog Yoava u praznom pariškom stanu. Ta golotinja pokazuje da Lapidov junak praktički kreće od gole nule. Nakon što se on probudi, shvatit će da su njegov ruksak i vreća za spavanje nestali. Ubrzo će ga susjedi golog i promrzlog ugrijati u vrućoj kadi. Caroline i Emile. Ona svira obou. On piše roman »Noć inercije« koji očito neće nikad završiti. Nakon što Yoav izađe iz njihove vruće kade, ona će mu dati elegantni kaput od kašmira, mobitel i par stotina eura koji bi mu trebali biti dovoljni za novi početak. On će Emileu za uzvrat pokloniti usni piercing. »Preselio sam se u Francusku da bih pobjegao iz Izraela«, kazat će on Emileu. Za njega je Izrael sirov, odvratan i zloban u najboljem smislu riječi. Da bi se riješio tumora izraelske nacionalnosti, Yoav se neće samo riješiti krpica koje ga povezuju s bivšom domovinom, već i odbaciti svako interpretativno odijelo u potrazi za novim životom i jezikom, sublimiranim u toploj utrobi idealiziranog Pariza.

Hektor i Ahilej

U njegovu imaginariju, Davida i Golijata zamjenjuju Hektor i Ahil. A njegov bijeg u poeziju blizak je bijegu njegova dječjeg imenjaka iz autorova prethodnog komada »Teta iz vrtića«. Njegova (gola) snaga svodi se na radikalnu i razoružanu istinu kojom pokušava sebe definirati u srazu s vlastitom poviješću, igrajući na nesposobost ljubavi i usamljenost koja će ga natjerati na bijeg od sebe. Poput Hektora koji pobjeđuje svoju ratničku odvažnost. No autorovi interesi nisu samo tjelesni i politički, već i lingvistički. Kao da Lapid pokušava ekranizirati (francuski) rječnik, njegove sinonime, prefikse i sufikse. Ali Lapidov sumanuti komad nije samo film o golotinji tijela i riječi (sinonima), već i glazbeni film. U Lapidovim apsurdnim vinjetama, song Pink Martinija (šifra: »Je ne veux pas travailler«) koji prati junakovu pucačinu na streljani, izmjenjuje se s vojničkom verzijom izraelskog predstavnika na Eurosongu (šifra: »Hallelujah La Olam«) koja prati junakovo osvajanje srebrne medalje. A krvavi stihovi »Marseljeze« koje Yoav izgovara na tečaju građanskog odgoja, izmjenjuju se s izraelskom himnom »Ha Tikvah« u kojoj je sublimiran toksični militarizam njegove odurne nacije. No, čak i kad se genijalni Tom Mercier ukazuje u scenama koje ne emaniraju junakovu eksplozivnu (golu) tjelesnost, njegova prisutnost i govor tijela tretiraju odjeću kao nešto nepotrebno.

I kad porno fotograf natjera golog Yoava da legne na tlo i digne noge u zrak, e da bi penetrirao samog sebe dok urla na hebrejskom, njegov pokušaj da postane Francuzom i oslobodi se izraelske prošlosti, ali i psihološke štete koju je u sebi akumulirao, poprima krajnje grotesknu notu. Da bi paradoks bio veći, zadržimo li se na Lapidovim glazbenim ludorijama, jedina »Francuskinja« za Yoava patološki zaluđenog francuskom kulturom ostaje Celine Dion, koja to nije. Zato on ostaje vječni autsajder, stiješnjen između dvaju svjetova. Ipak, »Sinonimi« će najviše izluditi izraelske nacionaliste koji kontroliraju Ministarstvo kulture na čelu s notornom Miri Regev, ono isto koje je sufinanciralo Lapidov subverzivni komad. S druge strane, ono što Lapidu predstavljaju Hektor i Ahilej, to za Eliku Hedayat (šifra: »Tan«) znači Herkul – pola čovjek, pola životinja. U stvari, autoričin komad uvršten u ZagrebDox bavi se nabildanim tijelima onih koji su žrtvovali sebe u službi rata i ideologija. Onih istih od kojih je u Pariz pobjegao Lapidov junak.

U autoričinu filmu čiji animirani pasaži prizivaju njen slikarski rad, tijelo dopušta njegovu vlasniku da postane netko drugi. A Hedayat je tek zakoračila na teritorij koji joj ne pripada. Njena su tijela ponekad amputirana, a ponekad bez glave.

Nebeska sreća

Kao studentica umjetničke akademije naučila je kako promatrati gola tijela i prepoznati njihove razlike, dob i rod. Ona je ta koja ulazi u taj strogo mačistički svijet iranskog kulturizma u kojem se obnažena torza mjere i vagaju. Iako je organizator pokušava udaljiti iz tog prostora, smatrajući da ona tamo ne pripada. »Sport je važan za sve«, kaže grafit na fasadi osmišljen prema parametrima Vrhovnog vodstva. Ali sport je i esencijalan za one koji su u rat protiv Sadama otišli u dječjoj dobi i izašli kao mučenici. Tijelo tada postaje instrument za postizanje nebeske sreće. Što veći ranjenici, to veći heroji. Heroji mučenici koji se u bazenu pripremaju za otkrivanje mina, podvodna molitva uključena.

No, kad Hedayat napušta bazen i ulazi u teretanu, ona postaje nešto poput ženskog Denisa Cotea (šifra: »Tako mekana koža«). Zato se autoričin doks ne može promatrati odvojeno od njena slikarskog rada. On je tek njegova produžena ruka. Zato na njenim platnima koja puno duguju Francisu Baconu dominiraju osakaćena tijela oblikovana ratom. Tijela bez udova, s iskrivljenim licima. Nabildana tijela muškaraca koji se prepuštaju ritualima discipliniranih vježbi, kako bi njima nadoknadili nedostatak ruku ili nogu. Zato muško tijelo u autoričinu filmu postaje dio šireg društvenog tijela. Kult tijela kao skladište društvenih procesa, tragedija i ideala. U svijetu toksične muškosti u kojem kulturist vjeruje da ne treba pomoć, već da sve može učiniti sam u odmjeravanju snage i spretnosti. O procjeni njegove muškosti, konačna riječ ostaje na vagi.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.