Filmovi koji se bave epidemijama: Naracije koroniziranog svijeta



Sintagma Susan Sontag o »apokalipsi sada pa nadalje« (»Apocalypse From Now On«) u svijetu koji će nestati pod teretom pandemija, zaživjela je u korona euforiji – u rasponu od racionalnog do paranoidnog. Prvoj spomenutoj grupi pripadaju svi oni Hrvati koji su napokon shvatili da treba prati ruke, kako su to učiteljice nekad govorile našim prvašićima. U potonjoj su oni koji su, recimo, zatvorili naše knjižnice u kojima se nekolicini usamljenih penzića više ne dopušta da pročitaju dnevni tisak uz lošu kavu iz automata u hodniku. Ali prije par dana, u tom istom prostoru bile su im dostupne knjige impregnirane svim mogućim bakterijama, slinom, spermom (erotska literatura) i ružem za usne (chick lit). Što učiniti s tim potencijalnim izvorima zaraze? Zapaliti ih na lomači, s Camusovom »Kugom« na vrhu?


 


Na sreću, to se ne odnosi na članove HDZ-a, jer oni i dalje mogu držati ruku na srcu, što je još uvijek manje riskantno i perverzno nego da se, recimo, Plenković rukovao s Kovačem. U toj euforiji zabranjen je i stanoviti projekt nazvan »Oaza zdravlja«. COVID-19 je, eto, zabranio i zdravlje, njegove vježbe i nordijsko hodanje, prebacivši ih u online sferu. Dobra je i vijest da nam možda više neće biti dostupne loše mini hrenovke iz talijanskog uvoza, od kojih su postojale veće šanse da dobijemo salmonelu nego koronu (kvalitetni proizvodi Made in Italy, poput bio gorgonzole koja se iz zdjele vadi žlicom, ionako su u nas totalna nepoznanica). Za razliku od gastronomije, filmofiliji ostaju inicijative poput Kina Mediteran Restartovih 20 besplatnih doksa kao nadomjestak za zatvorena kina. A prijestolnička štampa ponudila nam je za prženje i simboličnu listu »zaraznih filmova«.




 


Poplavljeni životi


Nismo posve sigurni trebaju li nam u svoj toj paranoji doista filmovi koji se bave epidemijama. No uz Soderberghovu genijalnu »Zarazu«, tu je i prokleto aktualni južnokorejski komad »Gamgi« (»Gripa«) u režiji Kima Sung-sua s produkcijskim pečatom CJ Entertainmenta, koji slijedi trajektoriju komada poput »Vlaka za Busan«. Samo što zombije zamjenjuju virusi. U fokusu je zaraženi krijumčar ljudi kojeg je ptičjom gripom navodno zarazio jednan od ilegalnih imigranata kojima je pomagao da prijeđu granicu. No, bez obzira na stereotipe klasičnog holivudskog filma katastrofe (samohrana majka pokušava spasiti preslatku kćer), garnirane maskama i prihvatnim arenama, sociopolitički podtekst priče ostaje dostatno efektan.


 


U sličnim kolektivnim (holivudskim) fobijama, nulti pacijent Kazanova noira »Panika na ulicama« bio je ni više ni manje nego jedan ilegalni alien. A u metafilmskoj igri Larsa von Triera (šifra: »Epidemic«), virus nije zarazio samog redatelja, već i njegova scenografa. Za hipohondre i previše. Iako su se epidemiološke prognoze Tajvanca Tsaija Ming-lianga (»The Hole«) ostvarile za nepune dvije godine s pojavom SARS-a, postavljenog na ideologizirani teren političke i ekonomske globalizacije. U autorovu fokusu je misteriozna epidemija koja pogađa Taipei, natjeravši autorova fetiša Leeja Kang-shenga s gornjeg kata da komunicira sa ženom kat niže kroz otvor probijen na podu njegova stana u kojem se zabarikadirao. Njihova rupa postaje jedini mogući izlaz u bijegu iz njena poplavljenog života.


 


Kriza identiteta


Ipak, jedini doista relvantni osvrt na ono što nam se trenutno dešava ostaje drugi film vizionara Todda Haynesa (šifra: »Safe«) s tada gotovo anonimnom Julianne Moore. Njegova heroina iz tipične američke suburbije postaje alergična na svijet koji je okružuje. Dovoljan je tek letimični kontakt s predmetima iz njene svakodnevice da izazove totalni raspad njena imunološkog sustava, od skupocjenog trosjeda kojim je ukrasila minimalistički dizajnirani salon i haljine koju je netom preuzela u kemijskoj čistionici, do najobičnije čaše mlijeka. Lista njenih alergija broji 60.000 različitih kemijskih supstanci. Ovakva bolest manifestira se i u krizi identiteta. Tko je ona, ako više nije u stanju kao uzorita pripadnica kalifornijskog srednjeg staleža kupovati namještaj, odlaziti kod frizera i voziti auto? Haynes nam u svom hladnom i suzdržanom prosedeu ne nudi konačni odgovor.


 


Nakon što doživi živčani slom, Haynesova junakinja pronalazi utočište u raskošnom New Age institutu koji autor ironično promatra poput nekog sablasnog logora za indoktrinaciju društveno neprilagođenih, čijom netaknutom prirodom ona baulja u zaštitnoj opremi nalik biohazardnim kreaturama. Pritom ostaje upitno hoće li ona tamo konačno pronaći sigurnost ili razočarana napustiti novo prebivalište poput zombija, nalik jednom od anestetiziranih pacijenata koji ne izlazi iz bungalova bez zaštitnog skafandera. Jer, posve ignonirani Haynesov »Safe« prikazan 1995. na pankerskim marginama kanskog Quinzainea, jedini je istinski filmski odgovor na trenutne korona paranoje.


Novi list pratite putem aplikacija za AndroidiPhone/iPad ili Windows Phone.