Brosens & Woodworth

DRAGAN RUBEŠA Bosonogi car nove Europe

Dragan Rubeša



Ako je ovogodišnji ZFF započeo da bolje ne može, s izvrsnom političkom komedijom »Alice i gradonačelnik«, završio je da gore ne može, s »Bosonogim carem« belgijskog autorskog tandema Peter Brosens & Jessica Woodworth. Dobra je vijest da je ono između bilo uglavnom dobro, ponekad i predobro (»Svjetionik«, »Božanska ljubav«). Zato ostaje nepoznanica zbog čega su kuratori ZFF-a odlučili baš taj komad odabrati za svečano zatvaranje. Razlog vjerujemo leži u Brijunima na kojima je film ambijentiran. Oni u filmu barem ne »glume« Međuzemlje ili Grčku, nego sebe. Ali i u sivoj eminenciji ZFF-a Borisu T Matiću koji je ujedno i jedan od koproducenata filma.


Pag vs. Brijuni


No, ako je namjera programera bila pokazati nam kako europski autori tretiraju naše prirodne ljepote, onda su trebali prikazati najnoviji komad Gabrielea Salvatoresa »Tutto il mio folle amore«, također ambijentiran na jednom hrvatskom otoku, konkretnije Pagu, koji isto »glumi« sebe. Ni Salvatoresov komad o talijanskom glazbeniku popularno zvanom Modugno Dalmato (glumi ga izvrsni Claudio Santamaria), koji nastupa po dalmatinskim otocima i zbližava se s autističnim sinom, nije bez mana. No njegove na trenutke hipertrofirane emocije koje prizivaju »Kišnog čovjeka« pravi su užitak u odnosu na Brosensov & Woodworthin neprobavljivi spoj političke burleske i groteske.


I dok je »Bosonogi car« snimljen uz potporu HAVC-a, iza Salvatoresova komada stoji Friuli Venezia Giulia Film Commission i Hrvatska nije sudjelovala u njegovoj produkciji. No Salvatoresov snimatelj promatra melankolične sfumature Paga puno impresivnije no što su se Brosens & Woodworth snašli s Brijunima, koristeći ih kao još jednu ljiljanvidićevsku papazjaniju o Europi, Titu i njegovoj komunističkoj ostavštini. Onoliko odbojnoj i neduhovitoj koliko je to kalkulantski Waititijev »Jojo Rabbit«.




Dok su Salvatoresove vedute nalik pustinjskom planetu, zbog čega Pag neki vole nazivati Mjesečevim otokom, zeleni pašnjaci Brosensovih Brijuna njegov su antipod, s jednom ljamom koju će usvojiti obitelj zebre.


I Salvatoresov »Tutto il mio folle amore« aka »Volare« poput Brosensova & Woodworthina prethodnog komada »Kralj Belgijanaca«, baštini retoriku filma ceste, nadovezujući se na ranije autorove on-the-road komade poput »Tourne« i »Marrakech Express«, pri čemu autor nastavlja oslikavati boje i tonove Mediterana s kojima je i započeo karijeru (šifra: »Mediterraneo«). No tu sličnosti prestaju. Bivša Titova brijunska rezidencija u Brosensovu & Woodworthinu sequelu postaje sanatorij u kojem se liječi belgijski kralj Nicolas III. nakon što je u sarajevskom incidentu zadobio prostrijelnu ranu uha (plošne aluzije na sarajevski atentat na nadvojvodu Franju Ferdinanda više su nego evidentne). Direktor sanatorija je Dr Otto Kroll (tko drugi nego Udo Kier). A članovi kraljeve svite sada postaju Ms Ghandi, Mr Castro i Mr Arafat. Funny ha-ha.


Nova Europa


I sam kralj sada postaje nekakav novi Brežnjev, koji je Titu poklonio sustav nadzora Brijuna. Među ostalim gostima sanatorija tu su misteriozna Lady Liz (Geraldine Chaplin) čiji lik aludira na Liz Taylor te Richard Burton kojeg glumi, pazi sad, Darko Stazić. A u jednoj od cameo uloga prepoznat ćemo i performera Sinišu Labrovića. Tu je i voditeljica bečke delegacije Dr Ilse von Stroheim kao inkarnacija svih onih ultranacionalista koji sanjaju svoju Novu Europu. Prema njenim planovima, Nicolas III. trebao bi postati car te iste geopolitičke Nove Europe. Agonija je započela još u »Kralju Belgijanaca« s otcjepljenjem Valonije od flamanskog ostatka Belgije koje proizvodi tipični domino efekt.


No koliko god se te države raspuštanjem Europskog parlamenta pokušavaju vratiti u svoje nacionalističke feude omeđene žilet žicama, dijele ih identične ili barem bliske fašistoidne politike. Zato je njihova Unija paradoksalno čvršća i postojanija no ikad. Tome u prilog ide i autorova refleksija koja migrante izjednačava sa smećem. Nažalost, svi ti sastojci nisu dovoljni ni za osviješteni treš, niti za punokrvnu političku burlesku. Kako izgleda ta Nova Europa, puno efektnije i slojevitije pokazao je Norvežanin Dag Johan Haugerud (šifra: »Pazi na djecu«) koji fino subvertira europske ideološke polarizacije između nacionalističkog desnila i progresivne ljevice. Da je njegov komad zatvorio ZFF, efekt bi bio puno bolji.