Redateljica sjajnog doksa

Anja Kofmel: ‘Chris je bio moj heroj iz djetinjstva – morala sam istražiti zašto je ubijen’

Jasmin Đečević

Na programu Liburnijskog filmskog festivala danas je iznimno zanimljiv dokumentarac švicarske redateljice Anje Kofmel, u kojem ona pokušava razotkriti tajnu ubojstva njenog rođaka Christiana Würtenberga, švicarskog novinara ubijenog pod nerazjašnjenim okolnostima za vrijeme Domovinskog rata u Slavoniji



Što može natjerati mladog novinara iz Švicarske da napusti mir i sigurnost svoje zemlje i ode pratiti rat u Hrvatskoj, gdje vrlo brzo prestaje biti novinar i s puškom u ruci uključuje se u sukob koji s njim nije imao ništa? Pitanje je to kojim se, između ostalog, bavi mlada švicarska redateljica Anja Kofmel u neobičnom i vrlo intrigantnom dokumentarcu »Chris The Swiss«, koji će publika moći pogledati danas u sklopu programa Liburnijskog filmskog festivala.


Priča kroz koju se provlače plaćenici, novinari, tajne službe i Opus Dei, a u čijem je središtu nikada do kraja razjašnjena smrt novinara Christiana Würtenberga, sama je po sebi iznimno zanimljiva, a činjenica da je redateljica Anja Kofmel rođakinja ubijenog novinara, kao i to što je film napravljen u kombinaciji animacije i klasičnog dokumentarca, cijelom projektu daje posebno snagu.


Christian Würtenberg u Hrvatsku dolazi početkom 90-ih da bi kao novinar pratio rat. Ubrzo se uključuje u sukob kao dio Prvog internacionalnog voda, kontroverzne postrojbe stranih dobrovoljaca i plaćenika pod vodstvom Eduarda Rozsa Floresa, zvanog Chico, također bivšeg novinara koji je nakon rata u Hrvatskoj uglavnom živio u Mađarskoj, a ubila ga je bolivijska policija 2009., jer je vodio grupu koja je planirala atentat na bolivijskog predsjednika Eva Moralesa. Würtenberg je pak ubijen u Slavoniji u siječnju 1992. godine; službeno su ga ubili četnici metkom u glavu, iako je obdukcija kasnije pokazala da je ugušen.





Oko ovog filma se u Hrvatskoj digla prašina i prije nego je prikazan; navodno su braniteljske udruge digle glas zbog načina na koji se u filmu prikazuje Domovinski rat, HAVC je bio odbio kolaudirati film zbog navodnih odstupanja od scenarija, a sve je dobilo i pomalo bizarno finale kada je film prikazan na festivalu u Cannesu u sklopu Tjedna kritike kao hrvatska koprodukcija, iako ga HAVC nije odobrio. I sve to prije nego što je većina publike uopće vidjela film. Kako to komentirate?


– Zanimljivo je da su ljudi znali kako film izgleda prije nego sam čak i ja to znala; bilo je čudno vidjeti sve te članke i rasprave o filmu, a da nitko nije ni vidio film, niti razgovarao sa mnom. Od početka su nas pratila dva povjesničara, jedan od njih bio je Hrvoje Klasić, kojeg je preporučio HAVC, i jako smo bili oprezni jer smo znali da je priča osjetljiva, pogotovo kada je radi netko tko dolazi izvana poput mene. Ipak, bez obzira na sve bila sam mirna, jer sam znala da radimo profesionalno. Volim Hrvatsku, nisam htjela nikoga uvrijediti niti sam se uopće bavila Hrvatskom i ratom na takav način.


Film je, između ostalog, prikazan u Cannesu, a prate ga i dobre recenzije. Kako ste zadovoljni prijemom kod publike?


– Uvijek postoji tanka linija između toga hoće li film biti uspješan ili ne; radimo filmove da bi došli do publike, a ne samo da bi ih gledali filmski profesionalci. Najbolji način za doći do šire publike je preko velikih festivala koji su uvijek sjajna prilika za promociju; s te strane Cannes je otvorio mnoga vrata. Jako sam zadovoljna kako su ljudi zasad primili film.



U trenutku njegove smrti, Anja Kofmel je imala 10 godina, a Chris je bio važan dio njenog života.


Nemam sve odgovore 


Zašto ste odlučili snimiti film o smrti svog rođaka?


– Taj je događaj jako utjecao na mene i moju obitelj; Chris je bio moj heroj iz djetinjstva, bio je stariji od mene i na neki način bio je moj uzor. Ja sam bila mala curica koja je upravo počela čitati priče o Marku Polu i Amundsenove pustolovine, a on je bio čovjek koji je putovao svijetom. Film sam odlučila raditi kada sam došla zapravo u njegove godine. Odjednom sam se počela pitati kako je čovjek koji nema veze s bivšom Jugoslavijom napravio to što je napravio i zašto je tako brutalno ubijen.


Jeste li sada bliži odgovoru na pitanje zašto je on to napravio? Zašto je mladi novinar iz Švicarske došao u Hrvatsku i u jednom trenutku zamijenio olovku puškom?


Iako sam naučila puno o njemu radeći na ovom filmu, nemam pravi odgovor na to. S jedne strane, bilo je logično za mladog novinara da ode pokrivati rat, ali ovaj drugi dio, u kojem on postaje vojnik, ne znam objasniti. Bio je u Namibiji na strani aparthejda, pa u Hrvatskoj u Prvom internacionalnom vodu, borio se na više-manje desničarskim stranama pa bi se moglo reći da je tu razlog, ali kada se čitaju njegove bilješke, izgleda da nije tako. On se pita »kako se ovo može događati, kako se ljudi koji su živjeli desetljećima jedni kraj drugih sada mogu klati međusobno«. U bilješkama vidite drugačijeg čovjeka. Mislim da se on jednostavno u jednom trenutku izgubio, nije bio spreman za rat, nije bio dio neke veće organizacije gdje bi imao pravu psihološku podršku, bio je usamljen. Postoji u bilješkama citat »želim vidjeti, želim čuti, osjetiti, želim preživjeti«… To mi je jako dirljivo, jer mislim da pokazuje da nije znao što napraviti, bilo mu je previše i nije se znao vratiti u normalno društvo. To nikako nije izgovor za ono što je napravio, ali možda može biti objašnjenje.


U svom svijetu 


Je li vas bilo strah dok ste radili film? Osim što se bavite ubojstvom, kroz film se provlače tajne službe, Opus Dei, ratni plaćenici i dobrovoljci s kojima ste i razgovarali u živo…


– Bilo je trenutaka kada sam bila jako nervozna, bila sam možda i malo preplašena, ali bilo je jako važno upoznati te ljude i razgovarati s njima. Na početku mi je sve bilo jasno, jednostavno, crno-bijelo, zna se tko su dobri, a tko zli… Onda shvatiš da nije tako jednostavno; ne sviđa mi se njihov životni izbor i ne mogu opravdati što su činili, ali i oni imaju neke svoje razloge za koje vjeruju da su ispravni. Iznimno mi je bilo važno s njima razgovarati, dijelom i da mi pomognu da shvatim Chrisa.


U filmu razgovarate i sa zloglasnim teroristom Ilichem Ramírezom Sánchezom, poznatijim pod imenom Carlos »Šakal«. Kako ste došli do njega i vjerujete li da je Chris bio špijun kako »Šakal« tvrdi?


– U igranom filmu o životu Eduarda Rozsa Floresa zvanog Chico (rečeni bivši novinar i zapovjednik Prvog internacionalnog voda, op. a.) postoji scena u kojoj se Chico i Carlos sreću na aerodromu. S obzirom na ulogu Chica Floresa u smrti mog rođaka, morala sam i to istražiti koliko god izgledalo čudno. Do Šakala (koji se nalazi u zatvoru u Francuskoj, op. a.) došla sam preko nekih veza, ali iskreno mislim da to što on govori nije istina. On živi u nekom svom svijetu u kojem su svi tajni agenti i špijuni. Teško da je Chris mogao biti tajni agent švicarskih službi.


Chico je ključan 


Kroz vaš film se provlači teza da je Opus Dei bio uključen u rat u Hrvatskoj, a posredno da ima veze i s Chrisovom smrću. Vi sami u jednom trenutku kažete da to zvuči kao SF. Vjerujete li ipak da je to istina?



Koliko dugo ste radili na filmu i zašto se se odlučili kombinirati animaciju i klasični dokumentarac?


– Dugo mi je trebalo da završim film; prva snimanja počela su još 2012. godine, ali potrajalo je dok se složila cijela priča, produkcija, financiranje… Studirala sam animaciju i napravila sam kratki film o ovome, ali sam onda shvatila da postoji puno šira priča i poželjela sam napraviti pravi dokumentarac. S obzirom na to da postoji toliko čudnih dijelova ove priče, zavjera i glasina, teško je u nekim trenucima razaznati što je istina, a što ne, tako da je imalo smisla kombinirati animaciju i pravu kameru. Pogotovo za dijelove u kojima razgovaram s ljudima na terenu, jer kamera puno bolje »hvata« izražajnost lica mojih sugovornika.



– Opus Dei je sigurno imao veze s Prvim internacionalnim vodom, ali ne znam koliko. Nitko pred kamerama nije htio o tome pričati, međutim puno toga ukazuje na to. Chris je imao misiju da dokaže da su oni uključeni u rat, Chico Flores je bio njihov član, na Sveučilištu u Pamploni, koje pripada toj organizaciji, skupljao se novac za Prvi internacionalni vod… Koliko je duboko to sve išlo, ne mogu tvrditi, ali veze je sigurno bilo.


Vaši sugovornici tvrde da je za smrt vašeg rođaka odgovoran Eduardo Chico Flores, zapovjednik Prvog internacionalnog voda. Slažete li se s njima?


– Da. Sve upućuje na to da su Chrisa ubili članovi Prvog internacionalnog voda, a to je mogao narediti jedino Flores. Tijekom 90-ih jedan je britanski plaćenik policiji u Londonu priznao da su to napravili; to sam vidjela u jednom zatvorenom dosjeu, a drugi je čak i opisao kako su ga ubili.


Jeste li zadovoljni na kraju svog istraživanja, jeste li pronašli mir kad je Chrisova smrt u pitanju?


– Jesam, za mene je sada ova tema na neki način zatvorena, mogu živjeti s tim što se dogodilo. Proces istraživanja je zaista bio važan za mene, sve je trajalo dugo i duboko sam se uvukla u cijelu priču i iz sadašnja perspektive jako mi je važno da sam to napravila.