Glazba i dalje svira

Totalni punk egzorcizam: Gledali smo “Her Smell” Axela Rossa Perryja

Dragan Rubeša

Ono što je za Perryjevu gitaristicu Becky Something bio njen bend She Something, to je za Courtney Love bio Hole. Koliko god autor filma inzistirao na tome da Love nipošto nije bila njegov model za Becky. A ono što je za Becky bila njena bubnjarica Ali, to je za Love bila Patty Schemel. I tu poveznice sa stvarnim likovima ne prestaju. Njen fiktivni menadžer Erick Stolz priziva Dannyja Goldberga... Jedino nedostaje Cobainov pandan da bi slika bila kompletna



Ovih dana dogodio se pravi festivalski cunami glazbenih tema s fokusom na rokericama, uz poneki odmak prema soulu, premda i dalje ostajemo u zoni ženskih bendova.


Uz izvrsnu Lady Gagu (»Zvijezda je rođena«), te glam-pop divu Natalie Portman u promašenom i odbojnom Corbetovom komadu »Vox Lux«, tu su i dva filma fokusirana na stvarne i imaginarne girl bendove – »Arrivederci Saigon« Wilme Labate i »Her Smell« Axela Rossa Perryja, kojim se nastavlja autorovo druženje s njegovom muzom Elisabeth Moss.


Iako je Perryjev najnoviji film ponešto inferiorniji u odnosu na njihovu raniju suradnju, koju su obilježila dva iznimna komada – »Listen Up Philip« i »Queen of Earth«.




Labate prati bizarnu azijsku turneju toskanskog soul benda Le Stars, koja je uključivala i nastup pred američkim trupama u Vijetnamu, zbog čega će navući bijes talijanskih pacifista koji su ih optuživali da su se prodale. A Perry je fokusiran na imaginarni alt-rock bend Something She, čija gitaristica i vokal Becky Something (Moss) donekle priziva autodestrukcije Courtney Love.


I dok Labate u »Arrivederci Saigon« uranja u industrijske krajolike »crvene Toscane« šezdesetih s čeličanama Piombina i tvornicom Piaggio u Pontederi, miljama udaljenim od romantičnih brežuljaka »Chiantishirea« načičkanih čempresima i ivoryjevskim sobama s pogledom, Perry je fokusiran na godinu 1991. koju su katastrofičari označili kao tektonski poremećaj u evoluciji američkog rocka. Bila je to godina u kojoj je umro punk.


To dokazuje i lažna naslovnica magazina SPIN koju nam Perry pokazuje na početku filma, s naslovima u stilu »Beck: Taj luzer ne plače« i »Londonska rave scena: Dobrodošli u džunglu«. Slični metatekstualni diskurs koristio je i »Blade Runner« s kioscima koje krase imaginarni časopisi Dorgon i Kill Weekly. I Courtney Love je bila zvijezda SPIN-ovih naslovnica. Na njima se u devedesetima ukazala čak četiri puta. Prvi put zajedno s Cobainom i njihovom bebom Frances Bean, čiju je fotografiju krasio natpis »Obiteljske vrijednosti«.


Ritual pročišćenja


Ono što je za Perryjevu gitaristicu Becky Something bio njen bend She Something, to je za Courtney Love bio Hole. Koliko god autor filma inzistirao na tome da Love nipošto nije bila njegov model za Becky. A ono što je za Becky bila njena bubnjarica Ali (Gayle Rankin), to je za Love bila Patty Schemel (potonja je bila jedna od rijetkih autanih lezbijki tadašnje američke rock scene). I tu poveznice sa stvarnim likovima ne prestaju. Njen fiktivni menadžer Erick Stolz priziva Dannyja Goldberga, legendarnog menadžera Nirvane i Holea. A odnos Becky i Zelde (Amber Heard) priziva odnos Courtney Love i Kathleen Hanne iz benda Bikini Kill. Jedino nedostaje Cobainov pandan da bi slika bila kompletna. Ali zato je tu njen bivši frajer »Dirtbag« Danny (Dan Stevens) s tetoviranim vratom, koji čitav film žica novac od Becky i traži je da više pažnje posveti njihovoj kćeri.


No Becky je više stalo do njena šamana kojeg skupo plaća da bi joj glavu punio glupostima, ali i publike bez koje ona naprosto ne može egzistirati. Kćeri će se posvetiti tek kad je potonja zamoli da joj otpjeva neku pjesmu na glasoviru, na što ona odabire sentimentalni »Heaven« Bryana Adamsa koji postaje njen ritual pročišćenja, ali i njena uspavanka. Kao da je iz tog songa naučila da se raj nalazi ovdje i sada. S druge strane, njeno lice i njene geste više prizivaju nekakvu punk verziju Bette Davis nego Courtney Love. Njena svakodnevnica je svedena na vječne nervoze, paranoje i urlike, praćene febrilnom i nemirnom kamerom Perryjeva direktora fotografije Seana Pricea Williamsa, poznatog po sličnoj ludoj i nemirnoj suradnji s braćom Safdie (šifra: »Luda noć u New Yorku«).


Test izdržljivosti


No tranzicija će se kad-tad dogoditi. Becky odbacuje opijate i ugledat ćemo je očišćenu, iako još uvijek vjeruje u crnu magiju. Pročišćen nije samo njen glas, već i njen dom i njeno lice. Panku će se vratiti tek nakratko, s koncertnim okupljanjem njenog benda. Zato ostaju simptomatični Perryjevi sustavni pokušaji da od Elisabeth Moss izvuče krajnje ekstremna emotivna stanja u vječnom spoju poniženja, histerije, (auto)destruktivnosti i mraka. Iako je »Her Smell« tek još jedna u nizu autorovih kronika o »sjebanim Newyorčanima«.


Jer u kompletnom Perryjevu opusu jedini doista simpatični lik ostaje jedan mačak koji se zove Gadzookey. No »Her Smell« je u tom istom opusu možda najrazorniji autorov film. Film koji otkriva skrivene slojeve jedne žene koja živi prebrzo, jer živjeti sporo za nju znači osjećati se paraliziran strahom. Jer kad ona prestaje biti monstrum, ona biva suočena s užasavajućom odlukom – što bi drugo onda trebala biti.


Zato je jedan kritičar, aludirajući na naziv Perryjeva filma, napisao da se miris njegove heroine doima »kao da je netko ubacio karbid u laboratorij za pripremu metadona«. Iako je »Her Smell« u stvari naziv kluba u kojem ona nastupa. Jer kad bismo se referirali na sveprisutnu Lady Gagu, Perryjeva priča mogla bi se opisati kao inverzija filma »Zvijezda je rođena«. Iako ona više priziva Assayasov »Clean«. S tom razlikom što je »Her Smell« za publiku ultimativni test izdržljivosti, a za autora totalni egzorcizam. Ili da parafraziramo njegovu Marielle; on je taj koji spreja zlatnu mokraću u lice publike.