KLUGE & KHAVN

Spaja ih autorsko djelo: Panker i marksist u autorskom tandemu

Dragan Rubeša

Ovih dana naša dalekovidnica nanovo je dokazala što joj se događa kad je napusti najbolji novinarski kadar. Na nedavnom prosvjedu protiv zatvaranja kina »Europa«, novinarka režimskog HTV-a naprosto je »briljirala« izjavom da se ne može precizno utvrditi koliko ima prosvjednika, jer su tu i gosti njegova kafića. Koliko nam je poznato, na prosvjedima se stoji na nogama ili leži na tlu ako su u pitanju radikalnije manifestacije neposluha. A fotografije snimljene te subote ispred kina »Europa«, pokazale su da su njegovi sudionici stajali. Neki s transparentima, a neki bez. Možda je netko od njih i sjeo u kafić ako ima problema sa slomljenim kukom ili osteoporozom. No prostor ispred tog kina bio je te subote itakako dobro popunjen nekim znanim i manje zanim licima. Ali i onima koji smatraju da se autori poput Klugea & Khavna, čiji bi zajednički projekt »Happy Lamento« trebao biti prikazan u tom istom kinu u sklopu nadolazećeg Subversive Film Festivala, baš i ne bi najbolje osjećali u mraku multipleksa.

Žanrovski otpadnik




U eri u kojoj se ta ista stara dvorana povremeno iznajmljuje za life-coach seanse, e da bi njeno vodstvo ostvarilo kakvu takvu dodatnu zaradu, Kubelkin koncept »nevidljivog kina« koji još uvijek uspješno baštini bečki Filmmuseum, pripada nekoj drugoj galaksiji. No, dobar film ima bolji terapeutski efekt od tisuća samozvanih life-coacha. Uostalom, tko bi o otporu i neposluhu mogao bolje od Klugea i Khavna. Prvi je bio jedan od rijetkih istinskih revolucionara njemačkog filma, poznatiji i kao jedan o potpisnika legendarnog Oberhausenskog manfesta. Potonji slovi kao vodeća pank figura filipinskog filmskog undergrounda. Zovu ga »Che Guevara digitalne revolucije« i »filipinski odgovor na dansku Dogmu«. A godine 2014. gostovao je u sklopu Filmskih mutacija i u riječkom Art-kinu, gdje je nastupom uživo popratio svoj nijemi manifestni komad »Squatterpunk«.


Khavn se ovih dana nanovo vratio na »ove prostore«, predstavivši u ljubljanskom kinu »Dvor« svoj najnoviji samostalni projekt »Bamboo Dogs« u sklopu festivala »Kurja polt« posvećenog žanrovskim otpadnicima. Festival je ugostio i maestra Sergia Martina, ultrakultnu figuru talijanskih »gialla« sedamdesetih. A Khavnov »Bamboo Dogs« vidjet će uskoro i zagrebačka publika u sklopu Subversivea. Četvero gangstera, četiri policajca i jedan kombi. To su stupovi autorova mračnog i klaustrofobičnog trilera inspiriranog masakrom gangsterskog klana Kuratong Baleleng, koji su osnovali bivši pripadnici filipinske vojske koja se borila protiv opozicijske komunističke gerile. Iako je među njima bio i jedan baby-killer. U doba kad se dogodio Kuratong Baleleng masakr, Khavn je završio srednju školu. No lik baby-killera puno duguje klincima iz »Squatterpunka« (autor je inače ponosni otac petero djece).Doduše, Khavn je priču kondenzirao, umanjivši broj policajaca koji su sudjelovali u masakru, ali i njihovih žrtava.

No za razliku od autorovih prethodnih gerilskih komada koji su igrali na improvizaciju, sada je tu filmski scenarij s pričom ispričanom »iz perspektive kombija« za kojeg jedan od njegovih putnika kaže da izgleda tako ofucano »kao da je kupljen dok je prorok Muhamed još bio živ«. No, iako odjavna špica ima crno-bijelu plesno glazbenu numeru u maniri mjuzikla, Khavnov komad to nije. Zato Khavn u novom projektu »Happy Lamento« nastavlja živjeti u histeriji permanentnog pokreta. Anarhoidni kaos filmskog »terorista« Khavna de la Cruza ovdje susreće markističku rigoroznost Alexandera Klugea, čiji je sveučilišni mentor i prijatelj bio Theodor Adorno, da bi svoje prve filmske korake započeo na setu Langova »Tigra od Ešnapura«


Jer, iako Khavna i Klugea dijeli generacijski jaz od 43 godina, spaja ih isto autorsko ludilo i otpadništvo. Ono što je u Khavnovu »Bamboo Dogs« song »Susan« koji je napisao i komponirao sam autor, to je u »Happy Lamento« song Elvisa Presleya (šifra: »Blue Moon«). Imamo tu razlomljeni ekran s jednim cirkusom koji dolazi u grad, i samitom G-20. Samo što u potonjem »cirkusu«, slona zamjenjuje Trump. Jer, prema Klugeu, Trump je istinska cirkuska beštija i zabavljač masa, a ne slon. Slon je simbol otpora. Zato su borci Pariške komune sanjali kako će osloboditi slonove iz ZOO-a i koristiti ih u borbi protiv pruskih trupa. I dok je Kluge već koristio cirkus kao motiv filma »Artisti u cirkuskom šatoru: zbunjeni«, za scene snimljene u slamovima Manile, s dječjim bandama koje pljačkaju samoposluge, angažirao je Khavna, koristeći ih kao teoretsko-estetsku refleksiju.


Vizualni udar




U fokusu filma je električna svjetlost. King Kong, Edison i Helge Schneider koja se ukazuje poput »svjetleće zmije«. Heiner Muller koji filozofira o mjesecu tijekom razgovora s autorom, snimljenim u osamdesetima. Rekvijem o robi koja ostaje neprodana nakon subotnjeg šopinga. Dramatična evakuacija ruskog cirkusa koji pokušava spasiti slonove u naletu nacističkih tenkova 1941. Jer, slonovi su se već ukazali u Klugeovim »Artistima«. Danas su autorove slike daleko kaotičnije i brutalnije u odnosu na one snimljene prije pedeset godina (Klugeovi »Artisti« osvojili su 1968. na Mostri Zlatnog lava). Ovdje udar nije samo električni već i vizualni. On destabilizira pogled. Furiozna i krajnje febrilna Khavnova montaža, sada sublimirana u grupi vojnih i političkih dužnosnika koji su aterirali u Manilu, pretvara se u uznemirujući razorni trasak. Sve se vraća na Marxa i njegovu teoriju vrijednosti, promatranu iz antifuturističke i antimodernističke perspektive. Jer, za Klugea, otpor slonova je suvišan. Oni su poput filozofa i revolucionara svedeni na izumiranje.