Izvršna direktorica

U čemu je tajna Liburnia Film Festival? O omiljenoj filmskoj manifestaciji razgovarali smo s Jelenom Androić

Danijela Bauk

Jelena Androić

Jelena Androić

LFF je još uvijek jedini festival u zemlji koji prikazuje isključivo hrvatske dokumentarce i koprodukcije kojima je Hrvatska partner. Stoga nije neobično da ga dokumentaristi biraju za premijere svojih filmova. Vjerujem da tome pridonosi i činjenica da nagrađujemo stručne segmente filma - najbolju režiju, fotografiju, dizajn zvuka, montažu. Dakle, nastojimo u krupni plan gurnuti i one ljude koji na prvu nisu vidljivi, naglašava Androić



Liburnia Film Festival najstariji je festival dokumentarnog filma u Hrvatskoj i jedini festival koji prikazuje isključivo recentne hrvatske dokumentarce, a ovogodišnje, 17. izdanje što će na maloj Ljetnoj pozornici u Opatiji biti održano od 26. do 30. kolovoza, u konkurenciji će prikazati 19 recentnih hrvatskih dokumentaraca od kojih će četiri imati svjetske premijere. Bit će to filmovi »Baka« Borne Zidarića, »Hipokritovi sinovi« Antona Mezulića, »Nihilist« Renate Lučić i »Pluf!« Elvisa Lenića.


U programu je i više od 10 filmova van konkurencije i u off programu što, zajedno s edukacijama, razgovorima o filmu te glazbenim programom, ovu »staru damu« među festivalima čini razlogom dolaska brojnih filmofila u Opatiju na izmaku ljeta. Filmove od 2007. godine bira selektor Oliver Sertić, a o nagradama odlučuje žiri te publika. Ovogodišnja tema je posrnula hrvatska brodogradnja, pri čemu se misli na recentna događanja u Uljaniku i »3. maju«.


Zbog njihove nemjerljive važnosti za hrvatsko društvo i lokalnu zajednicu, festival koji i u svom logotipu nosi znak broda, izvan konkurencije će prikazati nekoliko filmova na temu brodogradnje te tako iskazati bar simboličku posvetu. Sve to, ali i puno više tema je razgovora s izvršnom direktoricom Jelenom Androić.




Liburnia Film Festival je u 17. izdanju. Nije to malo godina za jedan domaći filmski festival, tim više što je specijaliziran za dokumentarce?


– Istina. Liburnia pripada valu filmskih festivala koji su se rađali početkom 2000. i, ako izuzmemo festivalske institucije kakav je Pulski filmski festival, spada među najstarije u zemlji. Rekla bih da je jedna od njegovih glavnih značajki promjena, pa je u početku imao sasvim drugačiji set ciljeva no što ih ima danas. Iako smo tu priču više puta ispričali, kad je počinjao 2003. godine možda i nije imao ambiciju postati festival prema današnjim standardima, važnije je bilo zajednici prenijeti teme koje su tada bile praćene gotovo pa samo u dokumentarcima.


S vremenom se mnogo radilo na profesionalizaciji programa, edukaciji, zabavi i svim onim nevidljivim segmentima iza zastora festivala. Danas kad smo većinu tih ciljeva postigli, težimo tome da zadržimo i proširimo publiku, proširimo se prema profesionalnoj publici i ostavimo što je moguće više znanja mladima.


Odrastanje s LFF-om


Sve više autora dokumentarnih filmova biraju upravo Liburnia Film Festival za premijere svojih filmova? Ove godine imate četiri svjetske premijere?


– LFF je još uvijek jedini festival u zemlji koji prikazuje isključivo hrvatske dokumentarce i koprodukcije kojima je Hrvatska partner. Stoga nije neobično da ga dokumentaristi biraju za premijere svojih filmova. Vjerujem da tome pridonosi i činjenica da nagrađujemo stručne segmente filma – najbolju režiju, fotografiju, dizajn zvuka, montažu. Dakle, nastojimo u krupni plan gurnuti i one ljude koji na prvu nisu vidljivi.


Također, LFF i mladim autorima pruža priliku da film prikažu na velikom platnu, onima koji još uvijek studiraju ili su članovi filmskih klubova. Dakle, na određeni način traga za mladim talentima i na njih skreće pozornost, što rezultira time da je program raznolik i jednako tretira naslove već afirmiranih autora, kao i onih nadolazećih. Veseli činjenica da to prepoznaje i žiri, pa su nerijetke nagrade upravo »malim produkcijama«. Mislim da je sve to na okupu poticaj za hrvatsku dokumentaristiku, njenu raznovrsnost i kvalitetu.


Je li popularnost LFF-a među autorima zbog manjka sličnih festivala, jer kao što ste naglasili na ovom festivalu su dokumentarci u prvom i jedinom planu, ili u konačnici popularnosti kumuje i odlična, ležernija atmosfera?


– Za odluku prikazati film na LFF-u ili ne, vjerujem da je zaslužno to što i sami kažete: da sličnih festivala nema mnogo. No na odluku da autor ili autorica, odnosno član ili članica filmskog tima i gostuje na festivalu, pretpostavljam da poprilično utječe naša opuštena atmosfera. To kaže i sama publika – nema te neke barijere, filmskih zvijezda kojima se ne može pristupiti. Ne, svi se oni kasnije zabavljaju na istim mjestima, razgovori su otvoreni za sve…


Uostalom, mnogi danas poznati i uvaženi dokumentaristi su »odrasli« s LFF-om?


– Na neki način, da. Evo, primjerice, Igor Bezinović ili Dana Budisavljević, autori koji su recentno osvojili glavne nagrade na Puli, ili Nebojša Slijepčević čija je »Srbenka« požnjela niz međunarodnih nagrada, Goran Dević također, pa Vlatka Vorkapić, Boris Poljak da spomenemo samo neke… Svi oni odavno su poznati LFF-ovoj publici. Možda s LFF-om nisu baš odrasli, ali je svakako zanimljivo pratiti njihov rad kroz, u nekim slučajevima, gotovo dva desetljeća.


Tu je i niz autora koji su se s dokumentarnim filmom zbližili kroz Filmaktivovu radionicu »Prvi put snimam«, upravo na LFF-u, da bi kasnije izgradili karijere dokumentarista poput Sanje Marjanović. Ili studenata Akademije dramske umjetnosti koji nam znaju reći da su radi podrške njihovom radu koju dobiju u obliku dobrog feedbacka na festivalu, i uopće mogućnosti da tako velikoj publici i uz velik publicitet prikažu svoj film, lakše odlučili da se filmom žele baviti.


Važnost poruke


LFF se uvijek bavi aktualnim temama. Ove je godine naglasak na brodogradnji, odnosno »3. maju«. Koliko je važno za LFF biti društveno angažiran i koliko ta angažiranost onda u konačnici ima utjecaj na publiku?


– Kako dokumentarci jesu refleksija momenta u koji smo uronjeni, za dokumentarni filmski festival jako je važno baviti se – programom, diskusijama ili nekom općom porukom – pitanjima koja jesu iz sadašnjeg trenutka.


Lani je naš »tagline« bio »Gledaj glasno« jer su godinu obilježili referendumi i izjašnjavanja nacije o pitanjima iz domene ljudskih prava, u čiju obranu mi glasno stajemo. Ove godine kao tim smo detektirali da je neizvjesna budućnost brodogradnje važna tema o kojoj se bar simbolički treba progovoriti. Mislim da festival kao javna aktivnost treba biti angažiran i reći »nama je ovo važno«.


Što se tiče samog filmskog programa, za koji je zadužen naš selektor Oliver Sertić – u njemu je niz filmova sa sudbinama pravih, da tako kažem živih ljudi. Kad se one približne publici, teško je ostati ravnodušan. Zapažamo da su neke od najboljih prijema kod publike imali upravo filmovi čiji su protagonisti učinili nešto što izlazi iz okvira i granica komfora ili uobičajenog, u pozitivnom smislu. Pogotovo kad te protagoniste na festivalu ugostimo – ti ljudi, kad se popnu na pozornicu, uvijek dobiji golemi pljesak. To je ispunjujuće. Prođu te srsi. Pomisliš da kao društvo ipak marimo.


Jesu li domaći dokumentarni autori angažirani? Odnosno bilježe li dovoljno promjene u hrvatskom društvenom tkivu? I, je li osnovna odnosno jedina zadaća dokumentarnih filmova društvena angažiranost?


– Ovisi o stilu autora. Dokumentarac ne mora biti angažiran, postoje različiti tipovi. Dapače, sve veći broj autorica i autora snima dokumentarce koji se igraju s formama, s temama, načinom na koji se iznosi priča, rodovima. Dakle, gledano kroz naš program, domaći doksi i jesu, i nisu angažirani.


I to je dobro. Zauzimanje različitih perspektiva, tipska raznolikost i pronalaženje vlastitog što specifičnijeg autorskog jezika – sve je to dobro.


Zanimljivo je da se domaći dokumentaristi sve više upuštaju u eksperimentiranje s filmskim rodovima, odnosno spajaju dokumentarnu i druge forme, poput igranog ili animiranog filma. Kako to prolazi kod publike?


– Kod publike uvijek prolazi kvaliteta. Ako se s rodom eksperimentira kako bi se produbilo iskustvo, ako je to potrebno radi ekstenzije, a ne da bi samo sebi bilo svrhom ili da bi se produkcijskim trikovima sakrio nedostatak ideje ili sposobnosti da se ispriča neka filmska priča, vjerujem da publici ne čini razliku. No istina jest da publiku na to treba navikavati. Izvjestan broj gledatelja od dokumentaraca uvijek očekuje da što je moguće suše i »direktnije« prenose »istinu«. Vjerojatno su navikli na TV dokumentarce.


Filmski biser


Program će svečano zatvoriti mali filmski biser – eksperimentalni film »Automati želja« Alda Paquole iz 1978. Inače, Paquola je nedavno otkrio da ni sam ne zna gdje se nalazi taj film. Pa, gdje ste ga pronašli?


– Film posjeduje Kinoteka. Drago nam je da će on biti digitaliziran baš za ovu svrhu. Jako se veselimo vidjeti uradak Alda Paquole koji je ostavio značajan trag na mapi hrvatske filmske kritike. Prikazat ćemo ga posljednjeg dana festivala, i nadamo se brojnoj publici.


U sklopu samog Festivala oduvijek su se održavale i filmske radionice. Tu je ona za najmlađe »Filmska početnica« koju izvodi zagrebački Restart te ona za srednjoškolce i starije »Prvi put snimam« u suradnji s Filmaktivom. Važna je i ta edukativna nota, razvoj publike ali i otkrivanje mogućih mladih talenata?


– Kad je festival startao, bilo je izuzetno važno ostaviti nešto zajednici. Ali i proširiti krug ljubitelja dokumentarnog filma. U današnjem vremenu u kojem je medijska nepismenost gotovo pa hendikep, važno je djeci i mladima ponuditi dobre, kvalitetne alate, što obje edukacije godinama čine. Činiti to za vrijeme festivala na neki način zgušnjuje edukaciju jer mladi imaju priliku navečer, nakon cjelodnevnog rada, doći na malu Ljetnu i pogledati filmove, razgovarati o filmskom jeziku, neke tehnike odmah primijeniti…


Vjerujem da tako brže uče. Posebno veseli kad u tih pet festivalskih dana i nastane film, što nije uvijek slučaj jer ovisi o dinamici grupe. Ali primjerice preklani, kad su polaznici radionice Prvi put snimam završili i prikazali film o opatijskom hip-hop bendu Reinkarnacija, i kad su na premijeru došli članovi benda i njihovi prijatelji… Ponos i uzbuđenje bili su golemi. To su momenti radi kojih znaš zašto to radiš.


Svake godine nastojite pomladiti produkcijski tim LFF-a? Festival je u sigurnim rukama što se budućnosti tiče?


– Nastojimo redovito u filmski tim uvoditi nove članove. Ove godine ćemo po tom pitanju imati sigurni rekord: nedavno je Udruga LFF zaposlila mladu producenticu Tamaru Baraba koja svojim radom i entuzijazmom ulijeva veliko povjerenje da je budućnost LFF-a u dobrim rukama.


Isto vrijedi i za našu ovogodišnju PR-icu Ivanu Rubeša. U uredu za goste ove godine bit će također mlada Mirna Ljuština, Sara Cvjetak Blažić radit će na festivalskim kronikama, Bruno Butorac je iz volontera na LFF-u postao voditelj volontera i logistike… Važno je dijeliti znanje i uvoditi mlade. I zbog budućnosti festivala, i zbog novog pogleda i »provjetravanja« energije.


Opatijski šarm


Dozu zanimljivosti i atraktivnosti daju i druženja s autorima, ove godine u Parku Angiolina?


– Tako je. Našu tradicionalnu razgovornu komponentu, Kavu s autorom, odlučili smo ove godine premjestiti na atraktivniju lokaciju bližu glavnoj festivalskoj, jer želimo razgovor o filmu još više demokratizirati i otvoriti, možda, i potencijalnim prolaznicima.


To znači da će se neki razgovori s autorima i gostima voditi ispred Umjetničkog paviljona Juraj Šporer u popodnevnim satima. Inače, upravo su ti razgovori s autorima filmova u programu jedan od važnijih segmenata festivala, ne samo našeg. Osim što približavaju filmske tehnike ili redateljske odluke, nakon što pogledate film pa saznate i što se s protagonistima događalo kroz život, ili što je ostalo skriveno, nekako doista produbljuje iskustvo.


Nakon godina i godina u lučici u Ičićima, Festival četvrtu godinu »živi« na Ljetnoj u Opatiji? Je li preseljenjem u Opatiju izgubio na šarmu, ili je pak »zaradio« na ozbiljnosti?


– Dobio je na opatijskom šarmu. Mala Ljetna pozornica sjajno pristaje festivalu i na njoj se dobro osjećamo. Opatija je kao veći grad s dostupnijom infrastrukturom omogućila popodnevni program, koji se održava u Vili Antonio, razgovorne programe koje možemo izmiještati, kao i dodatnu dozu cjelodnevnog festivalskog šušura koju je u Ičićima bilo nešto teže postići. Što se ozbiljnosti tiče, već je i u Ičićima festival postao mjestom na kojem se pažljivo prati filmski program, a manje se dolazi samo radi druženja. To se prelilo i u Opatiju. No ne bježimo od zabave, dapače. Ona čini festival.


LFF uvijek prati i bogat glazbeni program. Što je ove godine na »meniju«?


– Za otvorenje pripremamo sjajan riječki bend White on White. Bend zatvaranja još ćemo neko vrijeme čuvati kao iznenađenje, ali mislim da će se publici jako dopasti.


LFF nije samo pet dana u kolovozu, on rado i često »uplovljava« i u neke druge »luke«, odnosno voli domaći dokumentarni film dovesti i u mjesta publici koja nema često mogućnost uživanja u dobrom dokumentarcu?


– Tako je. Već petu godinu provodimo turneju Liburnia uplovljava kojom smo dosad obišli razna mjesta, od urbanog Zagreba, do najudaljenije Silbe, kvarnerskih otoka, Like i Istre. Program je važan iz najmanje dvaju razloga: prvi je taj da je hrvatske dokumentarce teško pogledati na TV-u, o čemu je vjerujem i šira javnost u posljednje vrijeme senzibilizirana kampanjom Društva hrvatskih filmskih redatelja »Meni se to gleda, HRT ne da«. Hrvatski doksi su kvalitetni i vrijedni, i mora ih vidjeti čim veći broj ljudi. Drugi je razlog taj što niz »malih« filmova nakon festivalskih turneja, ako ih uopće imaju, završi svoj »javni život«.


Mi ga na ovaj način produžujemo, pogotovo kroz program Slučajno kino koji izvodimo u Rijeci, a u sklopu kojeg prikazujemo starije naslove s festivala. Da ne govorim da se na taj način lijepo gradi publika za hrvatski dokumentarni film.


Drago mi je što su ti programi posjećeni. Nedavno smo projekciju održali na boćariji na Krimeji, kvartu u kojem u pravilu nema kulturnih događanja. Super je kad se oko takvog programa skupe susjedi i filmofili.


Veseli i to da ćemo u kolovozu film »Pusti Dobre, pusti« koji je lani nagrađen na LFF-u, a govori o brodovima vodonoscima na hrvatskim otocima, prikazati na Unijama gdje je dijelom i sniman. Unije, zaokružite datum 11. kolovoza! Naravno, i datume od 26. do 30. kolovoza.