Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 21° 2
Sutra: 21° 21° 2
18. lipnja 2019.
Sjajan doks

Priča o misteriju života: Pogledali smo Oscarom nagrađeni dokumentarac "Free Solo"

Priča o misteriju života: Pogledali smo Oscarom nagrađeni dokumentarac "Free Solo"
Priča o misteriju života: Pogledali smo Oscarom nagrađeni dokumentarac "Free Solo"
Autor:
Objavljeno: 12. ožujak 2019. u 11:07 2019-03-12T11:07:00+01:00

Honnold u filmu penje stijenu El Capitan u američkom Nacionalnom parku Yosemite u »free solo« maniri, dakle bez užadi, klinova, ljudske asistencije i svega onoga što alpinisti koriste da smanje rizik od pogibije. Pa i ako postoje fascinantniji alpinistički pothvati od Honnoldova, a penjači nas uvjeravaju da postoje, teško da je o tome snimljen fascinantniji dokumentarni film

Nakon što sam pogledao film, prijatelju dokumentaristu poslao sam poruku: »Free Solo. Moguće najbolji doks koji sam ikada gledao«. Naravno da se s nekoliko dana odmaka od gledanja filma, sa svih strana pokušao navući cinički oklop; da je gomila teza i protuteza pokušala ući u ovu rečenicu i prokazati je kao plod prazne euforije i želje da se pošto-poto prisustvuje nečem iznimnom; da je u biti izjava opasna, jer potencira zaborav svega divnoga što sam kroz život pogledao, a upitnim čini i moj kredibilitet kritičkog pogleda... Ništa od toga zapravo nije uspjelo; i dalje smatram da je ovo jedan od najboljih dokumentarnih filmova koje sam imao prilike gledati.

I da, film je to koji je dobio Oscara za najbolji dokumentarac, što mu u očima ozbiljne kritike ozbiljno smeta, jer kako podržati film koji je aklamacijom podržalo široko Akademijino tijelo, koje je toliko puta u povijesti nagradilo bljutavi mainstream? No ovaj je film dobar na onaj način na koji su dobra djela onih umjetnika koji su našli put i do šire publike i do (ozbiljne i akribične) kritike. Tako Karl Ove Knausgaard u književnosti oduševljava nevjerojatno širok spektar publike, od nezahtjevnih gutača ljubića i krimića do turbozahtjevnih pisaca kojima ništa osim njih samih nije dobro.

I Knausgaarda. U likovnoj umjetnosti to bi mogao biti Damien Hirst, no on je u očima kritike ipak malo posrnuo nakon eskapade nazvane »Treasures from the Wreck of the Unbelievable«. U svijetu dokumentarnog filma takvih autora gotovo da i nema: Michael Moore je odavno kompromitiran demagogijom, Morgan Spurlock je dobro krenuo sa »Super Size Me«, ali onda nikada više nije dostigao tu razinu posvećenosti koja bi ga izdigla iznad sve ozbiljnije konkurencije dokumentarista koji snimaju sve bolje i (produkcijski i autorski) zahtjevnije filmove.

Kuća uvijek dobiva

Ne treba zapasti pak u pretjeranu euforiju pa slaviti redatelje »Free Sola«, bračni par Elizabeth Chai Vasarhelyi i Jimmyja China, uopće kao najbolje, no razina narativne kohezije, posvećenosti, udjela osobnog i općeg, tehničke izvedbe i montaže u »Free Solu« iznimna je do mjere da film na trenutke ostavlja bez daha. I ne radi se tu samo o napetosti koja se može rezati nožem pri suludoj misiji alpinista Alexa Honnolda da ispenje bez ikakvog osiguranja (free solo je penjanje bez užadi, klinova, ljudske asistencije i svega onoga što alpinisti koriste da smanje rizik od pogibije) jednu od zahtjevnijih stijena – El Capitan u američkom Nacionalnom parku Yosemite.

Ne, jer taj je pothvat iz 2017. poznat i malo bolje informiranima o svijetu penjača. Jednako tako penjačima je jasno da to nije najveći alpinistički pothvat u povijesti, dapače oni znaju da je bilo i većih postignuća, iako ovaj unosi novu dimenziju ludila u sve to, s obzirom na to da je kod free solo penjanja i najmanja greška dovoljna za smrt. To je de facto ruski rulet u kojem i najbolji alpinisti prije ili kasnije izgube, onako kao što u pravom ruletu kuća uvijek dobiva, bez obzir na pojedinačne lukrativne dobitke. Što se te paralele tiče: Alex Honnold je na zidu stijene visokom cca 900 metara odigrao sve što ima na, recimo, 11 crno. I kuglica je stala na 11 crno. Ovaj put.

A sve to zabilježio je zapravo Jimmy Chin, jedan od Alexovih najboljih prijatelja, također penjač. Njegova supruga Elizabeth »samo« je klasična redateljica, ne i penjačica, pa je za fascinantne kadrove sa stijene zaslužan on. I tu već dolazimo do etičkog pitanja: kako je moguće prihvatiti toliko snažne izglede da ćeš snimiti kako ti najbolji prijatelj pada u smrt? Da bismo na to pitanje uopće pokušali odgovorili, moramo ući dublje u karaktere kako Alexa Honnolda tako i Jimmyja China te ostatka filmske ekipe koja je također pristala na snimanje nečega što potencijalno može završiti katastrofom (a to koliko je free solo penjanje smrtonosno, pokazuje izvod svih poginulih solo penjača, od kojih se mnogi spominju u filmu).

O motivima

Alex Honnold autistični je genij. Autizam ovdje nije psihološka (ili psihijatrijska) dijagnoza, nego sociološka, a to da je genij možemo izvesti upravo iz kombinacije fizičkih predispozicija (zapravo najmanje bitno), psihološke motiviranosti (ništa Alexu nije važno kao penjanje, a ni penjanje nije važno kao free solo penjanje) i, povratno, socijalnog autizma.

Teško će ovdje i najposvećenijim penjačima, a kamoli nama ostalima kojima se možda dlanovi oznoje i kad se popnemo na trotoar, biti moguće rastumačiti volju pojedinaca da se upuste u sulude pothvate koji možda tek pukom srećom ne završe katastrofom. Onda kad ne završe katastrofom. To nisu ni Chin i Elizabeth uspjeli. Mi zapravo i dalje ne znamo točno koja je pozadina svega.

Onu istu poruku s početka teksta poslao sam i prijateljici penjačici, koja je ujedno i psihologinja, a koja je rekla upravo to, da joj kao penjačici i psihologici nedostaje tumačenje poriva za free solo penjanje, i da bi ona Honnolda puno više ispitivala o tome. U penjačkom svijetu film se tako gleda i s još većom dozom mučnine no među nama, običnim smrtnicima, upravo zato što penjači još bolje poznaju rizike takvoga načina penjanja, pa im je i zato, a i zato što znaju za sve pothvate kako Alexa Honnolda tako i ostalih soloista, jednako fascinantnih penjača koji doduše nisu dobili svoj film, ovaj film »uskratio« uvide u bit svega tog i takvog penjanja. No meni se čini da se do toga dna, do tog tumačenja »zašto«, vjerojatno i ne može dospjeti.

Na jednak način kao što se ne može dospijeti do samog izvora ljubavi prema nekome, kada se i znade da se voli. Može se osjetiti tu neku izmaglicu afekcije prema kombinaciji poznatog i nepoznatog, naznaku i jasan obris onoga što se jednostavno mora, jer bi bez toga život ostao dosadna utrka za zadovoljavanjem osnovnih potreba.

Život ili penjanje?

Tako Alex u jednom trenutku kaže da njega zapravo uopće ne zanima sreća, jer da ga zanima sreća, bio bi svjesniji onoga što radi svojoj okolini. Njega zanima samoispunjenje, zanima ga iznimnost koju može dotaknuti samo kada je sam na toj stijeni, bez osiguranja, zanima ga život koji pulsira u svakoj izbočini i najmanjoj rupici u toj stijeni, dok ne postane smrt koja iz nje vreba one koji su neoprezni, neuključeni.

Ali što onda u Alexovu životu radi djevojka? Što rade majka i prijatelji? Zašto im dopušta da budu blizu? Ako već igra ruski rulet sa svojim životom i smatra se jedino živim kad na dva kažiprsta visi iznad 500 metara sigurne smrti, zašto nije dovoljno pošten pa da prekine sve te spone i bude doista »free solo«, a ne tobožnji solo igrač, kojeg u prikolici čeka djevojka Sanni, a na stijeni mu se pridružuje filmska ekipa?

Sve su to legitimna pitanja, pa i za onoga tko je pogledao film, ali čovjeku se nekako smili taj suludi, autistični Alex, u miksu pronicljive prostodušnosti i dječje egocentričnosti; onoga ulaska u nagone bez pretjeranog promišljanja, svojstveno za najraniju dob, dok još socijalna inteligencija i super ego nisu razvijeni, dok još nema prave svijesti o svojoj okolini.

Čudna je to kombinacija otvorenosti, Alexove želje da i sam pronikne u svoju drukčijost, da se prilagodi potrebama okoline, i zatvorenosti, nemogućnosti da se izrazi ili dopre do onih dijelova sebe do kojih drugi, sami sa sobom, iz njegove vizure tako lako dopiru. Kada ne prihvaća tu nemogućnost, onda se trudi, pokušava opstati kao socijalno biće, ali kada ne uspije, mora otići, pod bilo koju cijenu, pod cijenu da voljenoj osobi, onoj koja mu je ušla pod kožu vjerojatno više nego bilo tko drugi, na pitanje odgovara da bi između potrebe da ostane živ zbog nekoga i penjanja izabrao penjanje.

Film je puno više koncentriran na sam njegov pothvat osvajanja El Capitana, no u mikrodozama, po mom sudu taman koliko treba, pratimo i emocionalne izboje svih uključenih u priču, nikad toliko da bi to opteretilo film. Jedan član ekipe snimatelja ne može gledati kroz leću u Alexa na stijeni na jednom opasnom dijelu na kojem je i sam Alex, ranije osiguran užetom, toliko puta već pao; Chin i ekipa konstatno su na rubu ili preko ruba suza, s obzirom na to da itekako znaju za sve rizike koje pothvat nosi. O djevojci ne moramo puno govoriti; ona je stalno u fazi neshvaćanja i novog zaljubljivanja u neuhvatljvo.

Jedina greška

I jedinu grešku koju nalazim filmu, ako to i može uopće biti zvano greškom, scena je u kojoj se pred finalni uspon, možda u zadnjem zagrljaju opraštaju djevojka i Alex, onda ona odlazi u automobilu i u trenutku stane, pogleda u kameru i shvati da je to možda bio njihov posljednji zagrljaj, a tada, umjesto tišine i kadra koji je sam sebi dovoljan, redatelji odlučuju ubaciti i srcedrapateljnu muziku. Nepotrebno. No jasno je i koliko je ova »greška« cjepidlačenje; tu je samo zato što nema drugih koje sam mogao, ili želio, uočiti.

Ostalo je pokazna vježba iz sposobnosti da se ispriča priča o čovjeku koji je pred sebe i svoje bližnje postavio veliku prepreku, koju svi oni zajedno s njim ustrajno žele prijeći. Jer ne mogu zamisliti da ga ne prate. On je karizmatičan, »totalno drukčiji od drugih«, no ne i samozaljubljeni manipulativni idiot sa željom za smrću, u što bi htio povući i sve oko sebe. Nije on predvodnik samoubilačkog kulta, on je samo tip koji želi od sebe puno više od onoga što mi sami sebi i od sebe želimo, a za to je spreman platiti cijenu. Od cijene nevjerojatnih priprema, gdje analizira memorirani svaki pedalj stijene na način na koji najbolji glumci promišljaju svaku riječ naučenog teksta, najbolji vozači Formule 1 svaki zavoj, najbolji skijaši svaka vrata koja moraju zaobići... do cijene života.

»Mogao bih i zaplakati«, kaže Alex kad se na vrhu stijene čuje s djevojkom. Možda i jest zaplakao, možda se doista niz njegovo uvijek kameno lice otkotrljala neka suzica, jer tamo na toj stijeni on je jedino živ; sve ostalo samo je mukotrpna vježba za život. I možda bismo htjeli da nam je sve to skupa još malo jasnije, možda bismo htjeli da možemo razložiti sve te motive, volje i želje, ali tko zna, možda je baš i dobro da nismo u tome uspjeli. Možda nam neki misteriji moraju ostati neotkriveni.

A film, on će sigurno nizati uspjehe, jer dokumentarni je svijet ovom ekranizacijom otišao još jedan korak dalje i pitanje je može li se taj korak pratiti. No opet, netko je jednom mislio da je free solo penjanje na El Capitan nemoguć pothvat, dapače netko još ranije nije mislio da će ikad itko biti toliko lud da se igdje penje bez osiguranja, pa eto, ljudi penju i drugi ljudi o njima snimaju filmove. Je li to postignuće, taj uspon na vrh stijene, išta više od suludog iskorištavanja koncepta slobode, bez stvarne društvene vrijednosti, u ovom je trenutku manje važno, zato što je taj suludi pothvat dobio svoj pikselizirani odraz u ovom našem simulakrumu, koji je još malo dublje i posvećenije zagrebao po misteriju života, najvećem misteriju koji smo imali prilike iskusiti.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka