Preminuo Mersad Berber: Odlazak slikara europskog figurativnog kruga

Berberovo je djelo uvršteno u kolekciju Tate Gallery u Londonu, a sir Edward Lucie Smith, jedan od najznačajnijih britanskih povjesničara umjetnosti i likovnih kritičara, proglasio ga je najvažnijim postklasicističkim autorom

ZAGREB U 72. godini života, u Zagrebu je preminuo veliki bosanskohercegovački likovni umjetnik Mersad Berber. Priznat u svijetu kao jedan od najboljih suvremenih grafičara, a omiljen među kolekcionarima, Mersad Berber je desetljećima izlagao diljem svijeta, njegova su djela uvrštena u kolekciju Tate Gallery u Londonu, a sir Edward Lucie Smith, jedan od najznačajnijih britanskih povjesničara umjetnosti i likovnih kritičara, proglasio ga je najvažnijim postklasicističkim autorom. Dobitnik je više od 50 domaćih i međunarodnih nagrada i priznanja za svoj rad, a od 2007. godine bio je član Ruske akademije umjetnosti.

U ljeto 2003. u dubrovačkoj Galeriji Stradun, Mersad Berber priredio je svojevrsnu retrospektivnu izložbu, dijelom posvećenu i Vlahi Bukovcu, koju je stručna kritika proglasila jednim od najznačajnijih hrvatskih likovnih događaja te godine. 

S Berberom sam se često sretao i razgovarao, a na pitanje »kome pripada« budući da je čovjek i umjetnik s dva državljanstva i tri ateljea, jer stvara u Zagrebu i Dubrovniku, a povremeno i u Sarajevu, evo što je odgovorio:

– Vrlo teško mi je to reći. Mislim da sam najsretniji kad sam u Dubrovniku, u mom ateljeu u Lozici, ali se sasvim dobro osjećam i u Zagrebu u koji sam stigao dramatičnih ratnih godina u danskom transporteru. No, i tada, odlazeći iz Sarajeva ponio sam sobom svoje relikvije –  Bukovčev štafelaj i jednu njegovu slavnu sliku »Pad Ikara« koja i dan danas visi u mom zagrebačkom ateljeu u Bosanskoj ulici. Te relikvije vam spominjem stoga što je likovna komponenta hrvatskog slikarstva itekako prisutna u mom habitusu, još iz dana moje rane edukacije kada su me na velike klasike poput Celestina Medovića, Emanuela Vidovića i napose Vlahu Bukovca uputili moji veliki prijatelji vrsni povjesničari umjetnosti dr Grga Gamulin i dr Kruno Prijatelj. Upravo zato sam silno želio u Dubrovniku, Gradu koji nazivam apolinijskim mjestom svjetlosti, predstaviti tih 39 ulja na platnu nastalih u posljednjem desetljeću u mom zagrebačkom ateljeu, kazao mi je tada Mersad Berber. (L. BRAILO)

Mersad Berber rođen je 1940. u Bosanskom Petrovcu. Slikarstvo je diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti (ALU) u Ljubljani  1963. godine, u klasi Maksima Sedeja.  Pažnju javnosti skrenuo je na sebe još kao student, a njegove slike i grafike godinama su bile  statusni simbol ljubitelja slikarstva na području bivše Jugoslavije. Od 1978. do 1982. godine radio je na Katedri za crtež i grafiku Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu, a na Koševu je imao atelje. U Sarajevu je, uvijek je to govorio, proveo najljepše godine – družio se s glumcima, redateljima, muzičarima… Najbolji mu je prijatelj bio  Davorin Popović, pjevač »Indexa«… U granatiranju Sarajeva 1992. godine potpuno je uništen Berberov atelijer s  tisućama radova i instrumenata… Nakon toga s obitelji seli u Hrvatsku.  Zagreb je – uz Dubrovnik, bio jedan od najvažnijih gradova u životu Mersada Berbera. I sam je uvijek isticao da je u Zagrebu upoznao suprugu Adu s kojom je bio u braku više od četrdeset godina i dobio sinove Ensara i Azera. Zagreb je bio i Berberov grad prvog izbora studija – godinu je dana studirao arhitekturu, a onda prešao na slikarstvo u Ljubljanu i to nakon što je u zagrebačkoj Modernoj galeriji vidio radove velikana hrvatske moderne – Miroslava Kraljevića, Josipa Račića i Vladimira Becića.U Zagreb je stigao avionom iz opsjednutog Sarajeva kako bi postavio scenografiju za Gundulićeva »Osmana« u režiji Georgija Para u HNK-u. U Zagrebu je ostao do smrti,  radeći u ateljeu u Bosanskoj. Ljeta je, pak, provodio u Dubrovniku, u Lozici koja je nekada bila okupljalište umjetničke elite – tu su ljetovali dirigent Lovro Matačić, redatelj Marko Fotez, tu su se Berberi družili s opernom divom Ružom Pospiš Baldani…

Mersad Berber bio je zaljubljenik i u kazalište, i u glazbu.  Često ste ga mogli vidjeti na kazališnim premijerama, na koncertima u Zagrebu i Dubrovniku. Volio je izlaske i druženja s prijateljima, ali je  u svom zagrebačkom ateljeu radio strastveno i posvećeno – govorio je da su mu u trenucima stvaranja dovoljni platno, boja i kist.

Iako je bio tražen i popularan, nije planirao velike izložbe kojima bi na bilo koji segment svog stvaralaštva stavio točku. Bježao je od »retrospektive«, jer ga je asocirala na smrt. A po pitanju smrti i vlastita počivališta – imao sasvim određen stav: »Mnogo važnije od mjesta gdje će  biti moji ostaci, je ono duhovno što će ostati u naslijeđe budućim generacijama. Mislim da pripadam europskom figurativnom krugu – od Krakowa i Münchena do Zagreba i Sarajeva –  i sretan sam što sam poneki rad dobro naslikao…« –  govorio je Mersad Berber, umjetnik uistinu europskog formata, s darom za likovnost, koji je baštinio od majke Sadike, talentirane vezilje i tkalje orijentalnih ćilima.

Taj duh Bosne koji je nosio u genima, a duboko spoznao življenjem, magično se  presijavao na  bakropisima koji su ga proslavili diljem svijeta… I kojima se divila likovna publika od Londona i Pariza, do New Yorka i Tokyja.