I dosad smo bili društvo pojedinaca koji komuniciraju preko SMS-a, e-maila i društvenih mreža, a sada, otkad je uvedena izolacija zbog prijetnje virusa, svi su izravni kontakti proglašeni nepoželjnima, a životi kao da su nam postali potpuno virtualni. Naša tjelesnost pretočila se u avatare, i kao da je realniji odjek glasa preko telefona ili trag pisma s društvene mreže od osviještenosti da s druge strane postoji stvarna i tjelesna osoba. Kako ova digitalna stvarnost utječe na čovjeka, njegovu psihu koja je, čini se, već ionako razvučena i izmrcvarena na razne načine i s raznih strana, da bi se sada kompletno dokinula mogućnost kontakta, kao u nekoj sobi (društvu) izvrnutih ogledala u kojoj je poželjno nikoga ne sretati, ne viđati, ne komunicirati, ne dodirivati…

Ako preživimo koronu, hoćemo li zbog dokidanja sloboda ostati trajno oštećeni ili će se naši već načeti memi samo prilagoditi i pokoriti, te to nećemo ni osjetiti? Puno je sektora, pogotovo ovih »intelektualnih«, kulturnih, obrazovnih, koji rade isključivo od kuće – u pravom su radnom procesu samo »stvarni« proizvođači. Naši pak nematerijalni predmeti i produkti rada kao da se vraćaju u svoju prirodnu domenu. Mnogi će osjetiti tjeskobu, a neki možda osvijestiti da im se život u izolaciji, nametnutoj izvana, čak i ne razlikuje previše od uobičajenog stanja. Jesmo li svjesni toga da smo se već odavno prepustili? Naravno, tu se nameće niz problema, od nadziranja, dokidanja ljudskih i radnih prava, a nije isključeno da se korona, s razine vlasti, iskoristi kao alibi za uspostavu nekog totalitarnijeg društva.

Binarne konture

Kulturalni teoretičar i izvanredni profesor s riječkog Filozofskog fakulteta Hajrudin Hromadžić pisao je o društvu spektakla i medijskoj konstrukciji realnosti, pa ga pitamo o ovoj do sada ipak još neviđenoj situaciji u kojoj smo se globalno našli, kakvi ćemo iz nje izaći. Hromadžić kaže da je »trenutna krizna situacija, između ostalog, artikulirala neka stara pitanja u novim kontekstima, a jedno od takvih je i društvena uloga, mjesto i upotreba medijskih digitalnih tehnologija.«

– Pojednostavljen narativ o socijalnim dimenzijama tehnologija, pa tako i ovih suvremenih medijskih, mobilnih, redovito se smješta u binarne konture: tehnofobija versus tehnofilija, to jest dviju krajnosti. Po jednoj strani riječ je o naglašavanju negativnih, represivnih, nerijetko i strahovima te odbijanjima obilježenih aspekata tehnologija, a na drugoj pak strani svjedočimo nekritičkim hvalospjevima i glorifikacijama tehnologija kao takvih, po sebi. Kada se problemski motivi postave na taj način, istina je obično negdje između, u nijansama. To na primjeru tehnologije znači da, ukoliko želimo razumjeti njezinu društvenu dimenziju, potom nam ključni kriteriji i parametri analize moraju biti konteksti u kojima se ona pojavljuje, odnosno političko-ekonomski i društveno-kulturalni motivi, načini i okolnosti u kojima se tehnologija primjenjuje i upotrebljava.

S tim u vezi je i ova naša kolektivna, globalna situacija opće društvene paralize koja je izazvana pandemijom virusa, otvorila perspektive kako represivnih, tako i afirmativno-emancipacijskih strana novih medijskih tehnologija. Ti se aspekti međusobno ne isključuju, već evidentno preklapaju, isprepliću. Svjedočimo da se na strani režima, sistemskih nositelja vlasti i moći, otvoreno artikuliraju ideje o legaliziranju praksi korištenja mobilnih tehnologija u svrhu nadzora i praćenja velike skupine ljudi. To su jako opasne ideje, kako iz rakursa kršenja elementarnih ljudskih prava, tako i iz povijesne perspektive, jasnih saznanja i uvida da jednom kada se neke takve mjere uvedu i pokrenu, potom je potrebno jako puno napora i vremena, uz neizvjestan krajnji ishod, da se iste ukinu jednom »kada se za to ponovo stvore uvjeti«. No, istovremeno smo svjedoci i akteri kompleksne mreže socijalne, poslovno-profesionalne, prijateljske, obiteljske… održivosti, funkcioniranja i vibrantnosti koja je omogućena na platformama novomedijske digitalne tehnologije u ovim, do jučer nezamislivim okolnostima. To bi bila ona pozitivna, afirmativna strana priče o tehnologijama, tumači Hromadžić.

Velika pozornica

Kaže da školski obrazovni sustav i njegovo, za sada se čini poprilično uspješno funkcioniranje, zahvaljujući tomu možda prvi pada na pamet kada se otvori ova perspektiva, zbog njegove iznimne važnosti za sustav. Ali tu je, veli, i cijela paleta vidljivih i manje vidljivih mreža međuljudske komunikacije, solidarnosti i uzajamne pomoći, kao i velika pozornica ‘pučke’ kreativnosti, dovitljivosti i humora.

– Sve to, jasno, ne može nadomjestiti nezamjenjivu važnost i potrebu za klasičnom, ‘tradicionalnom’ ljudskom komunikacijom, stoga će psiholozi itekako biti traženi i opterećeni ukoliko sve ovo potraje. Definitivno nam je jasno da će iza ovog ostati bogati arhiv kolektivnih i osobnih iskustava za buduća sociološka, medijsko-studijska i ostala srodna društveno-humanistička istraživanja, zaključuje Hromadžić.