Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
22. listopada 2019.
Knjiga Martina Previšića

POVIJEST GOLOG OTOKA Sinteza sramotnog poglavlja jugoslavenske povijesti

Foto: S. MAJIĆ/ANADOLU AGENCY
Foto: S. MAJIĆ/ANADOLU AGENCY
Autor:
Objavljeno: 20. svibanj 2019. u 11:42 2019-05-20T11:42:41+02:00

Ove godine navršava se 70 godina od kako je 1949. u jeku sukoba sa Staljinom bio formiran zloglasni komunistički logor, kazamat za izolaciju Staljinovih pristaša, takozvanih ibeovaca, o kojem se svih ovih godina, pa i nakon raspada Jugoslavije uglavnom znalo malo, ili nedovoljno, a da bi se moglo objektivno prosuditi što se to sve tamo stvarno zbivalo. Kružile su strašne priče, ali oni koji su se vratili nakon zatočeništva s Golog otoka o tomu su šutjeli, a od strane državnih organa nije se moglo doznati ništa osim floskula kako se stvaraju fame oko nečega što se stvarno nikada nije dogodilo. Za vrijeme Titova režima, Goli otok je, dakle, bio svojevrsna tabu tema, jer svaki pokušaj propitivanja tih strašnih zbivanja i općenito istine o tom mučilištu nailazio je na zid šutnje.

I nakon krvavog raspada bivše, zajedničke države, kad su na vlast došle nove, u pravilu nacionalističke »elite«, o tomu se razdoblju malo govorilo, jer ih taj period bivše zajedničke povijesti nije posebno interesirao. Naravno, bilo je pokušaja, posebice početkom 80-ih godina prošlog stoljeća, u vrijeme ograničene demokratizacije tzv. samoupravnog sustava (ostavljam po strani što se o Titovom režimu i Golom otoku pisalo u hrvatskom ili srpskom emigrantskom tisku), naročito na književnom planu, da se o sukobu s Informbiroom i posljedicama tog sukoba, dakle Titovim kazamatima, progovori i piše; među prvima se oglasio slovenski pisac Branko Hofman (nije bio logoraš, za razliku od većine koji su o tomu pisali) koji se u svom romanu »Noć do jutra« (1982.) dotakao ove teme i naravno uzburkao cijelu tadašnju političku, kulturnu, ali uopće i širu jugoslavensku javnost. Ali, to je već bilo vrijeme kada su počele pucati partijske stege, kada su nakon Titove smrti počeli unutarpartijski sukobi, no o kojima se u javnosti uglavnom nije znalo, ili su se ti sukobi marginalizirali i svodili na blage ideološke nesporazume.

Golootočka iskustva

Potom su uslijedila i druga djela poput »Trena« (1982.) Antonija Isakovića, zatim »Muzej živih ljudi« Dragoljuba Jovanovića (1990.), »Na Golom otoku« (1990.) Mihaila Simića, a posebno je ostala u sjećanju upečatljiva knjiga »Udri bandu« Miroslava Popovića (za tisak ju je pripremio veliki srpski pisac, član SANU-a i bivši golootočki uznik Dragoslav Mihailović), a koji mnogi smatraju, po snazi svjedočenja i književnom umijeću ravnu tekstovima jednoga Varlama Šalamova ili Aleksandra Solženjicina. Među ovu vrstu literature svakako bi trebalo ubrojiti i veliki roman »Levitan« Vitomila Zupana (1982.) u kojem se autor dotakao svojih uzničkih dana u zatvorima komunističke Jugoslavije, kada je, iako stari partizanski borac i prijeratni komunist, u njima završio nakon što je kritizirao ponašanje partijskog vrha. Naime, gadilo mu se ponašanje tadašnje komunističke elite, koja je počela oponašati način života prijeratne građanske klase i da bi ih ismijao, napravio je pravu kunderijansku šalu. I inače sklon »ekscesnom« ponašanju, početkom sukoba Tita i Staljina nazivao je svoje visoko pozicionirane drugove iz partijskih i državnih struktura i u »povjerenju« ih izvještavao da je Tito u strahu od sovjetske intervencije pobjegao u inozemstvo i s najbližim krugom suradnika napustio zemlju. Došlo je do prave panike i konsternacije u društvu kojem se Zupan obratio, ali naravno njegova je šala ubrzo bila razotkrivena i on je bio drastično kažnjen.

Iako dakle ne govori izravno o Golom otoku, Zupanov, bez ikakvog pretjerivanja genijalan roman, vrlo sugestivno iznosi životnu sagu Jakoba Levitana (alias samoga autora) koji prolazi pakao komunističkih zatvora, ili kako ga je nazvao »samosvojni svijet, svijet bez nade, nabijen najrazličitijim ljudskim sudbinama i strastima…«
Ali, junak romana ujedno i svjedoči o ogromnoj volji da se preživi, ilustrira što je sve čovjek spreman učiniti, koliko duboko pasti i poniziti se, samo da bi preživio. On sam je sve te strahote pobijedio, kako kaže »pobijedio sam sudbinu i samu smrt…nisam pristao da mi zatvor postane i osobna stvarnost«. No takvih je primjera ipak bilo izrazito malo. U tom je duhu upravo, već spomenuti Dragoslav Mihailović, dokumentirao svoja golootočka iskustva konstatirajući: »Suština mog književnog i publicističkog rada je upoznavanje javnosti s istinom. Dok sam bio zatočen, kroz Goli otok i ostala Titova mučilišta prošlo je 16. 000 ljudi i ja sam pomno posmatrao što se dešava i mislio da to mora neko da i opiše, nekakav Dostojevski ili Solženjicin…ali eto izbor je pao na moja nejaka pleća…Kasnije sam shvatio da su objavljena samo svjedočenja s druge strane, a da će žrtve i javnost ostati uskraćeni za istinu. Možda nisam sve rekao, možda ni dovoljno oštro ili opominjući, ali ipak dovoljno da se nasluti sva ona patnja i bol, celokupno sadističko iživljavanje onih koji su nas tako krvnički mučili«.

Enciklopedija zla

I upravo novoobjavljena studija mladog zagrebačkog profesora povijesti Martina Previšića »Povijest Golog otoka« (a zapravo se radi o prerađenom doktorskom radu koji je autor obranio 2014. godine, a mentor mu je bio prof. dr. Ivo Banac), srećom je sada tu da dopuni sve ono što do sada nije rečeno, da posloži sve kamenčiće tog zastrašujućeg mozaika i da oslonjena na židovsku maksimu »da se više nikada ne ponovi«, ostavi jedno gorko i tegobno svjedočanstvo o politici i ideologiji koja se krajnje osvetoljubivo ponašala prema svima koji su bili dovoljno hrabri (ludi?) da se žrtvuju za svoje ideje, koji su čak bili i spremni umrijeti za svoje ideale. Istina, Dragoslav Mihailović (bio je zatočen na Golom otoku od 1950. do 1952.) smatra da je zlo iskonski urođeno čovjeku i da sve ono što mu (nam) se događalo, iznova se lako može ponoviti. Upravo je ovaj autor svakako ostavio najsnažnije i najobimnije dokumentarno-publicističko svjedočenje o tim strašnim golootočkim danima tzv. partijske diferencijacije (eufemizam za logorsko mučilište), i o životu na društvenoj margini, jer po izlasku iz logora, bivši zatočenici su se nalazili pod stalnom policijskom paskom. Mnogi su ovo Mihailovićevo obimno petotomno djelo »Goli otok« (1990.- 2012.) uspoređivali s »Arhipelagom Gulag« nobelovca Solženjicina, jer vrvi pričama i dokumentima, opisom događaja koji nalikuju najmučnijim scenama Danteova mučilišta.

»Goli otok« je svojevrsna enciklopedija zla u kojoj se nalaze brojne priče, uspomene, sjećanja, zabilješke i razgovori s ljudima koji su imali tu životnu nesreću biti uhićeni i deportirani u logorske kazamate na Golom otoku, a koji su svojim tragičnim iskustvom (po)svjedočili i iznijeli svoje spoznaje o »jednom epohalnom, ali još uvek nedovoljno prepoznatom zločinu« kako je to ustvrdio Ljubiša Jeremić, pišući o Mihailovićevom djelu. Svjestan kako je to njegovo petoknjižje izrazito zahtjevno i opsežno (preko 4.000 stranica), svjestan kako ga se mnogi upravo stoga neće latiti i pročitati ga, Mihailović je, kako bi sažeo svoja 30-godišnja istraživanja o Golom otoku ispisao obimom sažetu, ali i fascinantnu knjigu »Kratka historija satiranja« (Beograd, 2015.) da bi ukazao kako se »još uvek nalazimo u atmosferi zvaničnih laži i prikrivanja, smatrajući da je u sukobu sa Sovjetskim Savezom postignuta velika pobeda…ali javnost Goli otok ne vidi kao užasan zločin po kojem će titoizam ostati zapamćen, nego kao sitnu epizodu u velikom državnom sukobu; izvore golootočkog zla predstavljaju pre svega priroda režima koji ga je izvodio u čitavoj njegovoj ukupnosti i na drugoj strani struktura ličnosti…ljudi koji su režim predvodili (Tito, Kardelj, Đilas, Ranković). Njihova se odgovornost ničim ne može ni pravdati, niti umanjiti«.

Logorski život

I utoliko je obimna historiografska studija (više od 600 stranica) dr. Martina Previšića »Povijest Golog otoka« značajna, jer je sintetizirala, istražila i propitala sve što je do danas na tu temu napisano, ali je u nju autor uključio brojne arhivske dokumente, a posebnu vrijednost čini tzv. terenski rad (intervjuirao je 25 bivših zatočenika, najviše iz Srbije i Hrvatske, od kojih su neki u međuvremenu umrli), kako bi što je moguće objektivnije i vjernije opisao nastanak logora (u razdoblju od 1949. do 1956. bilo je zatočeno 13.000 ljudi), događaje koji su mu prethodili (Rezolucija Informbiroa i sukob Tito-Staljin); bavio se statistikom (procjena broja logoraša), uvjetima života, vrstama zatočenika i njihovom ljudskom kalvarijom u logoru, opisao je metode ispitivanja (vrste tortura preuzetih od nacista i staljinista, ali i »originalnih« doprinosa tamošnjih čuvara logora), ukazao je na ekonomske aspekte bezobzirne eksploatacije logoraša i logorskog rada i poslovanje poduzeća »Mermer« i »Velebit« koja su na tomu ostvarivala enormne profite.

Naravno, opisao je i turobnu svakodnevicu logorskog života koja se zapravo svodila na permanentnu patnju, bol i muku, odnosno borbu za golo preživljavanje u kojoj su se gubili svi moralni uzusi, ali u kojoj su, usprkos svemu, malobrojni uspijevali ostati ljudima (Alfred Pal, Nikola Nikolić…) u punom smislu te riječi, ili kako je to u svom maestralnom romanu »Levitan« napisao Vitomil Zupan: »Kada je to čovjek čovjeku, uistinu čovjek?« A da je bilo nesalomljivih ljudi koji su izdržali sva paklenska mučenja i iživljavanja pojedinih sadistički nastrojenih čuvara, ali i samih zatočenika tzv. Bosanaca (uglavnom kriminalaca ili pripadnika ustaških i četničkih postrojbi koji su na otok bili deportirani iz bosanskohercegovačkih zatvora) koji su zapravo izvršavali najprljavije poslove po nalogu zatvorske uprave.

Martin Previšić u predgovoru svoje knjige konstatira »kako je o Golom otoku…puno napisano, a zapravo malo rečeno«. Stoga se, kaže, odlučio: »Dati sveobuhvatnu povijest kako bi objasnio njegovu logiku, ciljeve, smisao i posljedice. Od naravi samog jugoslavenskog sistema u njegovoj staljinističkoj fazi do motiva za podršku Rezoluciji Informbiroa, definicije tko su uopće ibeovci, kako su bili isljeđivani i kažnjavani, kako je nastao logor na Golom otoku i cijeli logorski sistem, pa do niza tehničkih podataka o samom logoru uključujući modele internog funkcioniranja rada i transporta, bolesti, umiranja... Najveći naglasak stavljen je na tumačenje glavne funkcije logora, procese političkog preodgoja. Varljivi i eufemističan naziv, koji ne potječe iz vremena Golog otoka, opisuje svu surovost i nasilje provođene u logoru u cilju uvjeravanja zatočenih ibeovaca u pogrešnost njihova političkog izbora«. Tu svakako odmah treba ukazati i na politički metajezik kojim su se vlasti služile (po obrascu široko primjenjivanom u nacističkoj Njemačkoj) kako bi prikrile snagu obračuna s ibeovcima i žestinu tortura koja se nad njima provodila. Primjerice, riječ bojkot »na prvu« nevino zvuči, kao neka vrsta otvorenog ignoriranja nekoga s kim se ne slažete, ali u kontekstu Golog otoka imala je posvema drugo značenje: označavala je stanje izolacije pojedinca, primjenu oštrih represivnih mjera kojima su se čuvari obračunavali s »neposlušnim« uznicima. Slično kao i već spomenuta fraza »politička diferencijacija«, koja je podrazumijevala zapravo primjenu najgrubljih fizičkih i najsuptilnijih psihičkih oblika mučenja.

Odmah na početku knjige dr. Previšić je nastojao »razbiti« različite stereotipe kada se govori o sukobu Tita i Staljina; po njegovom mišljenju, to nije bio samo doktrinarni sukob između KPJ i svih ostalih komunističkih partija pod okriljem i kontrolom Staljina i SSSR-a, već, da je to ipak prije svega rezultat Titovih ambicija da kao lider autentičnog i uspješnog partizanskog pokreta otpor, velike masovnosti i značajne snage kontrolira situaciju u tzv. najbližem okruženju, a bez da za to traži dozvolu »starijeg sovjetskog brata«.

Tito i KPJ, bez obzira na veliki doprinos savezničkoj pobjedi nad nacifašizmom, nisu bili ništa manje staljinizirani od ostalih kom-partija; razlika je bila u tomu što su si jugoslavenski komunisti, na temelju vlastitog doprinosa antifašističkoj koaliciji i snazi svog pokreta, mogli dozvoliti da se umiješaju u građanski rat u Grčkoj pomažući tamošnji komunistički pokret, mogli su planirati (kon)federaciju s Bugarskom, tutorski se odnositi prema Albaniji, a što se dakako nije uklapalo u Staljinove planove i pregovore sa dojučerašnjim (zapadnim) saveznicima. Uoči početka i tijekom hladnog rata, Staljin je želio imati svu kontrolu nad tadašnjim globalnim komunističkim pokretom, a Tito mu je kvario planove. Međutim, sve do početka 1949. Tito je bio uvjeren kako sukob sa Staljinom (koji se isprva tajio od javnosti) neće eskalirati, ali kada se Jugoslavija našla u potpunoj blokadi i izolaciji dojučerašnjih partnera iz komunističkog bloka, postalo mu je jasno da počinje borba na život i smrt, te ukoliko želi o(p)stati na vlasti, odgovor na napade mora biti žestok i odlučan.

I nakon toga, ubrzo je u lipnju 1949. bio otvoren logor za političku izolaciju »neizlječivih i zavedenih staljinista« s kojima se, kako se sukob rasplamsavao, postupalo sve okrutnije, dok na koncu nasilje nije eskaliralo do monstruoznih razmjera. Prvotna nakana: kroz oštro postupanje prema neistomišljenicima, zaplašiti sve ostale koji su prikriveno dvojili o sukobu Tito-Staljin i još uvijek vagali komu se priključiti, vremenom se pretvorila u svojevrsni bezobzirni psihofizički sadizam, nalik onome što se, dakako daleko masovnije i drastičnije dešavalo u staljinskim gulazima. Ili nacističkim koncentracijskim logorima.

Dio titoista je smatrao da su u sukobu s Informbiroom staljinisti morali biti izolirani, ali da se nikako ne mogu opravdati drakonske, represivne mjere protiv negdašnjih partizanskih suboraca; drugi su opet tvrdili da su mjere fizičke prinude morale biti radikalne kako bi se kroz zastrašivanje »petokolonaša« dobilo potrebno vrijeme za pripremu obrane zemlje od moguće sovjetske invazije; dok su treći tvrdili kako je sve to ideološki isforsirani sukob i da se zapravo radi o čistom staljinističkom obračunu sa staljinizmom. Prvi koji je u tom kontekstu spomenuo ovaj pojam bio je Mihajlo Mihajlov, želeći naglasiti kako u ideološkom pogledu nije bilo nikakvih razlika između Tita i Staljina, a kasnije je to poznati beogradski filozof i praksisovac dr. Svetozar Stojanović nazivao »antistaljinskim staljinizmom«, inzistirajući na tomu da se nije radilo ni o kakvom teorijskom, već čisto političkom sukobu. Bilo je takvih koji su u svemu tomu vidjeli poratni nastavak starih frakcijskih borbi još iz vremena predratnog komunističkog pokreta.

Krvnici i žrtve

Previšić se u svojoj knjizi »zabavio« i s do sada uglavnom prešućivanim fenomenom tzv. golootočke privrede; svi zatočenici bili su prinuđeni raditi teške poslove, ali koji nisu bili samo »sizifovske« naravi, to jest nisu služili samo kao perfidan oblik iživljavanja i mučenja beskorisnim premještanjem kamenja s jednog na drugo mjesto, pa onda sve to natrag, veće je taj robovski rad imao i svoju gospodarsku dimenziju. Iako su gotovo svi dokumenti o UDBA-i kao poslodavcu uništeni (izuzev ako u međuvremenu nešto ne »ispliva« iz beogradskih depoa tajnih službi), izvjesno je da su se razvile tri grane proizvodnje (obrada drveta, metala i kamena) koje su u vrijeme ekonomske blokade Jugoslavije, cijeloj državi, ali prije svega tajnim službama, donosile znatan devizni prihod jer su se proizvodi isporučivali na zapadno tržište.

Kada se govori o Golom otoku, često se postavlja i pitanje; tko je izdao zapovijed da se logor izgradi upravo na tom mjestu, kakva je u tomu bila uloga Tita, je li moguće da pojedini članovi najvišeg partijskog vrha o tomu nisu ništa znali (Svetozar Vukmanović Tempo, jedan od najbližih Titovih suradnika tvrdio je kako ništa nije znao o Golom otoku), odnosno tko je dopustio da se nad interniranim ibeovcima primjenjuju tako drastične represivne mjere. Posebno je bio dramatičan dolazak interniraca na Goli otok: svi koji su brodicom bili s kopna prevoženi u logor, bili su dočekani tzv. špalirom, odnosno morali si proći kroz dvored već tamo stacioniranih kažnjenika koji bi ih za »dobrodošlicu« svirepo mlatili, nakon čega su mnogi od zadobivenih udaraca nosili posljedice za cijeli život, a neki su i umrli. Paradoks je bio u tomu što su sva ta zlostavljanja vršili sami logoraši (jednako kao u staljinskim i nacifašističkim logorima); zatvorenici su mlatili jedni drugi, tko bi se tomu suprotstavio morao je proći pravu, neopisivu torturu koju je malo tko mogao podnijeti. Previšić kaže da su »zatvorenici ujedno bili i egzekutori (krvnici) i žrtve«, a ako se tomu doda nepostojanje elementarnih higijensko-zdravstvenih uvjeta života, iscrpljivanje glađu i žeđi (uskraćivanje vode i pothranjenost bili su vidovi kažnjavanja), onda nije teško zamisliti zašto su preživjeli logoraši Goli otok uspoređivali s paklom.

Nedvojbeno je za sva ta zla Tito znao, a sada, je li sve to počelo tako da je kipar Antun Augustinčić zajedno sa šefom hrvatske UDBA-e Stevom Krajačićem tražeći kamen za svoje skulpture došao i na Goli otok, te su potom o tomu izvijestili Edvarda Kardelja koji je onda predložio da se tu stacioniraju ibeovci, nije čak ni toliko važno, koliko da je Đilas nedvojbeno bio taj koji je najodgovorniji za široku primjenu torture na otoku s ciljem da se od zatočenika (teško je reći osuđenika jer mnogi nisu bili osuđeni, već izolirani na osnovu tzv. administrativnih mjera) iznudi željeno (stvarno ili izmišljeno) priznanje. Kada je Đilas tražio posebno efikasne mjere koje bi se primjenjivale nad »posebno tvrdim komunistima«, treba znati, kako navodi dr. Previšić, da je Rezoluciju Informbiroa (kojom je Staljin osudio Tita i KPJ za izdaju marksizma-lenjinizma), potpisalo devet sudionika Oktobarske revolucije, 25 učesnika španjolskog građanskog rata, 330 predratnih članova KPJ, 1.300 nositelja Spomenice (prvoboraca), 6 generala itd., a grupa od 130 »najokorjelijih« bila je izolirana u tzv. Petrovoj rupi. Ili kako kaže dr. Previšić »najvećoj tajni Golog otoka« o kojoj se zapravo više i ne zna gdje se točno nalazila, a službeno je nosila ime »Radilište 101«. Zapravo to je bio logor unutar logora u kojem je vladao poseban tretman, a najbolje je je to opisao logoraš Dane Drača kada je rekao: »Zašto treba izolirati stare komuniste koji su za IB? Oni imaju reputaciju, oni su uvjerljivi, njihovi argumenti nešto znače, i oni mogu povesti mase«.

Novoobjavljena studija mladog zagrebačkog profesora povijesti Martina Previšića »Povijest Golog otoka« (a zapravo se radi o prerađenom doktorskom radu koji je autor obranio 2014. godine, a mentor mu je bio prof. dr. Ivo Banac), srećom je sada tu da dopuni sve ono što do sada nije rečeno, da posloži sve kamenčiće tog zastrašujućeg mozaika i da oslonjena na židovsku maksimu »da se više nikada ne ponovi«, ostavi jedno gorko i tegobno svjedočanstvo o politici i ideologiji koja se krajnje osvetoljubivo ponašala prema svima koji su bili dovoljno hrabri (ludi?) da se žrtvuju za svoje ideje, koji su čak bili i spremni umrijeti za svoje ideale. I utoliko je obimna historiografska studija značajna jer je sintetizirala, istražila i propitala sve što je do danas na tu temu napisano

Petrova rupa

Petrova rupa funkcionirala je kao i ostali logori na Golom otoku (oko godinu dana tu se nalazio i ženski logor), jedina razlika je bila u tomu što se u tzv. radilištu život odvijao pod nepojmljivo okrutnim okolnostima; karakterizirala ga je visoka razina fizičkog nasilja, teškog, iscrpljujućeg rada i svakodnevnog sadističkog ponižavanja kažnjenika. Naime, UDBA je, kako bi razbila solidarnost između starih komunista među njih ubacivala tzv. Bosance, koji su, kako bi »zaradili« manju kaznu, služili čuvarima kao batinaši i tako se taj politički preodgoj svodio na fizičko, bestijalno iživljavanje. A oni koji se ne bi dali slomiti, završavali su u Petrovoj rupi.

Nakon izlaska s Golog otoka, bivšim logorašima se nastavljala životna kalvarija, samo na drukčiji način. Bili su primorani raditi kao doušnici UDBA-e, informatori i slično, a i nakon raspada Jugoslavije nisu bili prihvaćeni u društvu; jednako ih se preziralo kao i ranije. Recimo, kada se dio golootočkih zatvorenika želio učlaniti u Hrvatsko društvo političkih zatvorenika, bili su hladno i sa prezirom odbijeni kao »staljinisti«. Svojom velikom (i po obimu i po značenju) studijom »Povijest Golog otoka« dr. Previšić je napravio pionirski poduhvat, čijih dosega još nismo ni svjesni, ali je svojim radom i otvorio ali ujedno i zaključio jedno sramotno poglavlje novodobne jugoslavenske povijesti, kojeg se danas svi odriču kao da nije i njihovo, a zapravo bez njega nije moguće razumjeti mnogo toga što se zbivalo i što je suštinski opterećivalo bivšu državu za cijelo vrijeme njena postojanja.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.