Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
20. studenoga 2019.
Berlinale

Od "Hotela Jugoslavija" do "Drva": Postjugoslavenske teme viđene očima stranaca

Od "Hotela Jugoslavija" do "Drva": Postjugoslavenske teme viđene očima stranaca
Od "Hotela Jugoslavija" do "Drva": Postjugoslavenske teme viđene očima stranaca
Autor:
Objavljeno: 23. veljača 2018. u 10:34 2018-02-23T10:34:03+01:00

Wagnieresov prosede fino isprepliće intimno i političko dok se njegov autor prisjeća djetinjstva u Jugoslaviji i ljetovanja na Lastovu, pokazuje snimke radnih akcija u kojima je sudjelovala njegova mama te neizostavnu TV vijest o Titovoj smrti nakon koje više ništa neće biti isto

Ako je Berlinale ignorirao autore s prostora bivše Jugoslavije, to ne znači da se u njegovim paralelnim selekcijama nije dogodio pravi cunami postjugoslavenskih tema. Samo što se one promatraju očima stranaca.

Tako je u programu Panorama Dokumente prikazan i fini doks Nicolasa Wagnieresa »Hotel Jugoslavija«, autora čija je majka Beograđanka, a otac Švicarac. Iako njegova kamera uranja u sablasno puste interijere istoimenog beogradskog hotela, koji je živio bolja vremena i koji čeka na rekonstrukciju, pri čemu ti kadrovi prizivaju opus autorova austrijskog imenjaka Nikolausa Geyrhaltera (šifra: »Homo sapiens«), njega ne zanima isključivo potraga za boljim vremenima tog »najvećeg hotela na Balkanu«, već ga koristi kao potentni, ali nipošto nostalgični esej o raspadu Jugoslavije, njena bratstva i jedinstva.

Sablasti

Od postojećih snimki bio mu je dostupan tek kratki promotivni spot napravljen u sedamdesetima na njemačkom jeziku te famozna scena orgije iz kultnog komada Jovana Jovanovića »Mlad i zdrav kao ruža« s Draganom Nikolićem, snimljena u jednoj od njegovih soba. Wagnieresov prosede fino isprepliće intimno i političko dok se njegov autor prisjeća djetinjstva u Jugoslaviji i ljetovanja na Lastovu, pokazuje snimke radnih akcija u kojima je sudjelovala njegova mama, te neizostavnu TV vijest o Titovoj smrti nakon koje više ništa neće biti isto. Sablast dakle nije samo taj oronuli hotel, već i država u kojoj je on izgrađen, ali i njena kolektivna nesvjesnost.

U paralelni Forum uvrštena su i dva filma čiji su autori bivši studenti sarajevske Filmske tvornice. U »Drvu«, iza kojeg stoji meditativni Portugalac Andre Gil Mata, osjeća se teški balast njegova profesora Bele Tarra, dok u seriji predugih i meditativnih kadrova promatra cikličku repetitivnost humanosti kroz dvije životne faze njegova junaka Ibre, onu ratnu u kojoj ga promatramo kako sporo tegli boce s vodom obješene na štapu i stavlja ih na drvenu riječnu lađu, dok iz daljine odjekuju pucnjevi, te njegovo teško djetinjstvo s majkom koje priziva Victora Ericea. U »Kaotičnom životu Nade Kadić«, autorica Meksikanka Marta Hernaiz, još jedna Tarrova učenica, pokazuje pak jedan dan u životu majke autistične kćeri (glumi je Aida Hadžibegović) koja bježi iz Sarajeva u rasklimanom Yugu, krenuvši u sporu avanturu po maglom obavijenoj i kišnoj bosanskoj provinciji.

Frapantna sličnost

U istom programu prikazan je i »Araf«, u režiji Turkinje Didem Pekun, koji doduše nema producentski pečat sarajevske »tvornice«, iako isto sondira bosanske teme. U centru priče je Naja, koja se vraća u Srebrenicu na 22. obljetnicu genocida, prateći svoje putovanje u formi dnevnika. Tijekom putovanja zaustavit će se i u Mostaru, gdje promatra famozne skokove u Neretvu, koji joj trebaju da bi elaborirala mit Ikara iz ponešto drukčije optimističke perspektive, vječno se nalazeći u limbu između mjene i stalnosti.

Berlinski autorski stranci nisu isključivo vezani za postjugoslavenski diskurs. U konkurenciju uvršten komad Bugarina Milka Lazarova (»Aga«) promatra svakodnevnicu starog eskimskog para (lovca na irvase i njegovu ženu) u ruskoj jakurtskoj zoni, prizivajući etnografske eseje Roberta J. Flahertyja, dok jedno drugom pričaju stare legende i otkrivaju vlastite snove. Ona je teško bolesna i svjesna da joj se život bliži kraju, iako i dalje maže bolesni trbuh melemima koje je sama napravila. Ona bi rado pričala o svojoj kćeri Agi koja je izgubila život u dalekom rudniku dijamanata. Ali njen muž Nanook ne voli spominjati tu bolnu temu. Iako autorov doks igra na National Geographic estetiku, Lazarov je bez puno izgovorenih riječi napravio smirenu i krajnje emotivnu ljubavnu priču, čiju žilavost života može omekšati tek nadolazeća smrt.

U konkurenciji je prikazan i rafinirani komad njemačke redateljice Emily Atlef »14 Tage in Quiberon«. U nazivu filma krije se bretonski gradić s klinikom za rehabilitaciju u kojoj je glumica Romy Schneider proživjela zadnje dane u društvu najbolje prijateljice iz djetinjstva koja joj donosi Mozart kugle i kobasice kako bi osjetila dašak doma. Njihovu idilu prekida dolazak novinara njemačkog magazina Stern, s kojim je Romy zakazala intervju i seriju fotografija.

Ono najzačudnije u autoričinu crno-bijelom komadu je nevjerojatna fizička sličnost između glumice Marie Bauer i lika koji portretira, doimajući se poput klonirane Schneider. Ne, ona nije u filmu prikazana kao razmažena i prepotentna diva, već kao nevjerojatno simpatična osoba, čije traume emanira njen osjećaj krivnje da je zbog karijere zanemarila sina Davida, vječno rastrgana između javnog i privatnog. Zato se fini Atlefin komad može promatrati i kao svojevrsni ritual pročišćenja, čije ispovijesti igraju na oslobađanje od sažaljenja i duhova tjeskobe.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.


Promo
PayDo parking aplikacija