Razgovor

‘Nostalgija je opasna’: Razgovarali smo s Dannyjem Boyleom, redateljem kultnog “Trainspottinga”

Zvezdana Pilepić

Htjeli smo da film bude na neki način nezavisan od prvog filma. Meni je glavni poticaj bio u tome da je scenarij imao vrlo osobnu crtu o tome da se ostari a da se točno ne zna što s tim raditi, kaže redatelj koji je publiku nakon dva desetljeća ponovo odveo u suludi svijet »Trainspottinga«



U početnim kadrovima »Trainspottinga«, mladi Renton pun snage trči ulicama Edinburgha bježeći od policije; dvadeset godina kasnije, na početku »T2 Trainspottinga« sredovječni Renton u Amsterdamu u gimnastičkoj dvorani trči po pokretnoj traci. Slično, s malim pomakom naprijed bila je cijela filozofija stvaranja priče za nastavak »Trainspottinga«, jednog od najkultnijih filmova 90-ih godina, a svi fanovi dobili su novu priliku, da nakon dvadeset godina ponovo uđu u suludi svijet Rentona, Spuda, Sick Boya i Begbiea. »T2 Trainspotting« prikazan je na ovogodišnjem Filmskom festivalu u Berlinu, gdje smo imali priliku porazgovarali s redateljem obaju filmova, Dannyjem Boyleom.


Dakle, kako je izgledalo kada ste se opet svi zajedno našli na setu filma?


– Bilo bi zaista lijepo kada bih vama mogao reći da je sve postalo magično kada su svi zajedno došli na set. No istina je da je zbog njihovih obaveza prvo došao Ewen (Ewen Bremner – Spud), zatim su nam se pridružili Jonny (Jonny Lee Miller – SimonSick Boy) i Bobby (Robert Carlyle – Begbie), koji su bili na odmoru, u pauzi snimanja njihovih TV-serija i iskoristili su tu pauzu da bi došli snimati ovaj film i na kraju je konačno stigao Ewan McGregor (Renton), koji je završavao svoj film »American Pastoral« u LA-u. Imali smo ih sve zajedno nekoliko tjedana, a onda su Jonny i Bobby morali otići.




Reuters


Reuters



Opasnosti i činjenice


Nije baš bilo idealno. Prva scena koju smo snimili, u kojoj su dvojica od njih bila zajedno, bila je ona u kojoj se prvi put sreću Jonny i Bobby u podrumu puba. Bilo je izvrsno. Sve je prštalo od energije koja je izlazila iz njih. U tom trenutku sam znao da će sve biti ok. Sve scene u kojima se oni susreću nakon toliko godina su zaista moćne. Renton pronalazi Spuda dok ovaj pokušava izvršiti samoubojstvo, a Renton i Sick Boy se tuku i užasno su nasilni jedan prema drugom, prekrasna scena.


Vi ste se zadnjih desetak godina bavili idejom o snimanju nastavka »Trainspottinga«. Što Vas je konačno uvjerilo da je ovo vjerodostojna priča za povratak vaših kultnih likova?


– Mi smo bili svjesni svih opasnosti i činjenica, jer koliko god su fanovi željeli vidjeti nastavak, uvijek se može očekivati reakcija poput onih da je film ok, ali ipak nije kao onaj prvi. Zato smo htjeli da film bude na neki način nezavisan od prvog filma. Meni je glavni poticaj bio u tome da je scenarij imao vrlo osobnu crtu o tome da se ostari a da se točno ne zna što s tim raditi, stajati na mjestu ne pomaže jer ako stojiš u mjestu, ništa se ne događa. To se najviše odnosilo na Rentona, ali naravno uključuje i sve ostale.



Čak i onda kad Renton drži svoj »izaberi život« govor, koji počinje kao nešto slično onomu iz prvog filma, što je naravno napravljeno zbog fanova koji trebaju biti »apdejtani«, on govori o Facebooku, Instagramu, o tome da Apple ima tvornice u Kini i sve izgleda perfektno, ali onda negdje u pola govora on kaže: »Izaberi razočaranje, izaberi da ne budeš ono što si želio biti, izaberi da izgubiš one koje voliš«, jer u međuvremenu je umrla njegova majka, a on nije došao ni na sprovod. To je osobno svjedočanstvo, nešto od toga povezano je s piscem scenarija Johnom Hodgom, a nešto smo unijeli svi mi ostali iz vlastitih iskustava.


Meni se sviđa to što je prošlo dvadeset godina, jer mislim da je to dovoljno dugo razdoblje da se čovjek promijeni. Oni se pokušavaju ponašati kao i prije, jer muškarci to rade, očajnički pokušavajući zadržati svoju mladost. Da, mi muškarci smo takvi više nego žene. Ali ipak oni ne izgledaju kao prije dvadeset godina, to je brutalna činjenica. Priču samu po sebi ipak određuje vrijeme, koliko god se mi trudili ponovo kreirati prošlost.



»T2 Trainspotting«  od sinoć se prikazuje i u riječkom Art-kinu Croatia. Prikazivanja su najavljena po danima: petak, 24. veljače u 20 sati; subota, 25. veljače u 20 sati; nedjelja, 26. veljače u 20 sati; ponedjeljak, 27. veljače u 18 sati i utorak, 28. veljače u 20 sati.



Flashback


Zašto vam je bilo potrebno upotrebljavati flashbackove iz prvog filma?


– Eksperimentirali smo i osjećali smo da želimo odati priznanje prvom filmu. Bilo je ključnih momenata kao npr. Spudovo prisjećanje ispod velikog luka na Carlton Roadu. Ta scena se sasvim prirodno nametnula u montaži. Imali smo savršen izvor, no nije se radilo o tome da izaberemo najdraže scene, već smo upotrijebili smo one koje su zaista podigle radnju. Kad se Jonny prisjeti bebe koja je umrla, jednostavno smo ubacili kadar bebe, to ga je ubilo kao i Rentona sjećanje na Tommyja, naravno. Ti kadrovi su vrlo kratki i mislim da su mnogo pridonijeli cijelom filmu, a osim toga na taj način su ta dva filma komunicirala jedan s drugim.


Kako ste se borili protiv pretjerane nostalgije?


– Nostalgija je nešto vrlo opasno jer može lako prerasti u sentimentalnost pa s njom treba biti vrlo pažljiv. Ali nostalgija za prošlošću leži u svima nama i treba naći način kako s njom komunicirati u određenom trenutku. Ja sam bio svjestan da ne mogu reaktivirati prošlost, ali to sam pokušao, tražeći odgovarajuću energiju i nepromišljenost njihove mladosti. Činjenica je da su svi postali očevi, Renton je samo lažni otac, što govori nešto o njemu psihološki. No ostali su očevi i film je ispunjen razočaranom djecom i razočaranim ženama, i budući da su zaista beznadežni na tom planu, to je nešto na čemu se moralo raditi na bolje.


Reuters


Reuters



Spud i Begbie idu polako u smjeru rehabilitacije sa svojim sinovima, iako je sve to ipak samo parcijalno. U trenutku kad Begbie ima veliku sentimentalnu scenu sa sinom, ženu koja je umjesto njega napravila cijeli posao odgajajući tog dječaka da postane pošten i pristojan muškarac, i stoji pored njih, on jednostavno ignorira. No iako je parcijalno, ipak se pomiče. Spud polako shvaća da i on ima glas i da nije bespomoćan lik u lošoj priči. Kada nešto napiše, ljudi to čitaju i sviđa im se ili ga slušaju dok govori i misle da je zabavan.


Jeste li možda razmišljali o tome koliko ste se Vi promijenili u ovih proteklih dvadeset godina?


– Naravno, ja sam kriv koliko i oni. Momke koje prikazujem su vrlo ekstremni slučajevi, naročito u prvom filmu. Ali nitko od nas nije potpuno realističan i ja sam kriv koliko i oni. Ja imam troje djece i ne vidim ih mnogo. Evo, umjesto da sam sada s njima, da ih pazim i vodim u školu, ja sam na festivalu u Berlinu i razgovaram s vama. Da, svatko ima svoja saznanja i naravno ne možemo se vratiti natrag i promijeniti stvari. No, ipak mislim da je zabavno vratiti se unatrag, sagledati što ste napravili i vidjeti koliko su vam se promijenila uvjerenja od onih koje ste imali.


Prvi film bio je vrlo uspješan, a to smo pokušali napraviti i s ovim filmom. Od samog početka nismo ga htjeli strogo kontrolirati i u tančine isplanirati. Planiranje znači sve imati spremno unaprijed. Ali mi nismo to tako radili, već smo ostavili prostora da se stvari razviju prirodno same od sebe, pod utjecajem glumaca i situacija. To nije čest slučaj rada na filmu i naročito kada je uključeno puno novaca, jer što više novaca uzmeš, sve mora biti više isplanirano unaprijed i onda ostaje jako malo prostora za ono što se događa na samom snimanju. Mi smo imali mali budžet i veliku slobodu.


Mala Francuska


U prvom filmu novac dobiju od prodaje droge, u drugom od EU fonda. No u međuvremenu se desio Brexit.


– Brexit se dogodio dok smo snimali film, 25. lipnja prošle godine i svi smo bili potpuno šokirani. Problem je bio u tome da još nismo snimili EU scenu i razmišljali smo o tome da je promijenimo, ali onda smo odlučili da je ostavimo jer u stvari Škotska je glasala 60 naprama 40 za ostanak u Europskoj uniji i jasno je da kakva god se trauma desila, Škotska će ostati u Europi, u to nema sumnje, oni će ostaviti Englesku. Škoti ionako ne vole Engleze. Oni više vole Francuze. Škoti i Francuzi su skupa organizirali vojsku kako bi se borili protiv Engleza, to se zove Auld Alliance. Područje u kojem se nalazi neboder u kojem živi Spud, gdje smo snimali zove se »Mala Francuska«. Tamo je škotska kraljica Mary držala svoju francusku vojsku prije napada na englesku vojsku, doslovno na tom polju.


Reuters


Reuters



Ali vi ste Englez?


– Da, ali ja sam iz Manchestera i to je mala razlika. Ozbiljno, to je jedan od razloga da vas Škoti prihvate kao jednog od svojih, kada kažete da ste iz Manchestera. Ja sam bio sretan da mogu biti počasni Škot dok smo radili na filmu. Škoti ne vole muljanje i zato je ugodno raditi s njima. Filmski set je bio idealan, jer ovoga puta smo zaista snimali u Edinburgu za razliku od prvog koji smo zbog financijskih razloga snimali u Glasgowu. Svi su nas dolazili pozdraviti i iako prije dvadeset godina nisu voljeli Trainspotting, sada su svi s ponosom pričali o njemu.



Prvi film obilježio je rock and roll, dok u ovome prevladava elektronička glazba i hip hop. Koliko vi pratite današnju glazbu i mlade bendove kao Wolf Alice i Young Fathers, čiju ste glazbu koristili u filmu?


– Nakon prvog filma koji je imao vrlo uspješni soundtrack imali smo veliki pritisak, jer je očito da su to svi očekivali i u ovom filmu. Ponekad vam i vlastiti uspjeh stvara probleme. Prvi film je napravljen u vrijeme kada je glazba bila odlična u Velikoj Britaniji. Ja sam u to doba bio veliki glazbeni fan, mi to zoveme »autonomic«, kad nešto radiš kao da dišeš, o tome ne trebaš ni razmišljati, naprosto je dio tebe.


Glazba je to bila za mene i ja sam znao sve o glazbi. No sada nije ista stvar, ja sam ostario i ima toliko novih bendova i stalno se pitam, tko su sada ovi, nikada nisam čuo za njih. Bilo je puno teže, no mi smo zaista tražili. Htjeli smo upotrijebiti snagu nekoliko pjesma iz prvog filma, ali samo uz remix, kao npr. »Lust for Life«, u prvom filmu u izvedbi Iggyja Popa, a u ovom u The Prodigy Remix verziji. Bilo je bitno da se čuje snaga tih akorda i stvori emocionalna veza gledatelja s prvim filmom, ali ipak je različito, nije samo nabijanje nego je sve malo usporenije.


Jedan od novih bendova koji sam otkrio je Young Fathers. Oni su iz Edinburga i stvarno su fenomenalan hip hop bend. Ja nisam veliki obožavatelj hip hopa, no njihove stvari su me oduševile i mi smo nekoliko njih upotrijebili u filmu. Pjesmu koja je na odjavnoj špici su nam poslali i rekli da radimo s njom što želimo ako nam paše. Grupu Wolf Alice preporučile su mi moje kćeri.



Možemo li možda očekivati još jedan nastavak?


– Stvarno ne znam. Trebalo nam je tako puno vremena da napravimo ovaj i bilo bi smiješno da ubrzo napravimo sljedeći, ali siguran sam da bi se mogla naći zanimljiva priča. Irvine Welsh je napisao izvrsnu knjigu »The Blade Artist«, u kojoj se radi samo o Begbieju. Drugačija je od svega što je do sada napisao, čita se u jednom dahu i ima potpuni obrat od onoga što očekujete. Znam da Bobby zaista želi da se taj film napravi, ali to se nikada ne bi moglo zvati »T3«. No tko zna?