Foto: Reuters
Iako su autorove namjere plemenite i iskrene, a teme o kojima govori važne i egzistencijalne, riječ je o dozlaboga pretencioznom ostvarenju koje će podijeliti i kritiku i publiku
Izraelski sineast Nadav Lapid ukazao se festivalskom direktoru na odlasku Dieteru Kosslicku poput mirakula. Nešto poput Isusa na Maslinskoj gori, zadržimo li se na biblijskim pričama iz Lapidove omražene domovine. Da se taj mirakul nije dogodio, Kosslickova era na Berlinaleu ostala bi upamćena po Adini Pintilie, Lone Scherfig, Isabel Coixet i sličnim promašajima, kojih je u recentnoj genezi tog festivala bilo previše. Ovako ćemo Kosslickov oproštaj od Berlinala pamtiti po filmu koji predstavlja jedan od vrhunaca njegove zadnje dekade. Filmu nakon kojeg se na izlazu iz kinodvorane osjećate bolje. Iako to Kosslick nije zaslužio. Možda mu je na ruku išlo preslagivanje »world sales« špilova, jer je Lapidov laureat mogao isto tako završiti na nekom drugom festivalu poput Cannesa da mu se postprodukcija dogodila par mjeseci kasnije.
Je li moguće da se najbolji film 2019. dogodio već na samom njenom početku? Jer doista bi se trebao dogoditi nekakav ultimativni autorski mirakul da izbaci Lapidove ekstraordinarne »Sinonime« s filmskog trona.
Autorski dragulji
Iako ne znamo je li se Lapidov alter ego u tom filmu osjećao, recimo, poput Siniše Labrovića koji se na sličan način pokušavao riješiti zloćudnog hrvatskog tumora transferom u Berlin. Ali nedvojbeno je da je Lapid glasnogovornik svih onih (malih) Hrvata koji su svoju egzistenciju pronašli u Irskoj, Njemačkoj, Danskoj ili nekoj drugoj zemlji, a kojima je hrvatska katolička džamahirija u najboljem slučaju počela ići na živce. Bilo kako bilo, Lapidov sumanuti tragikomični komad eksplodirao je u festivalskoj konkurenciji poput izraelske nuklearne bombe, prizivajući one iste riječi bake Amosa Oza – »Ako više nemaš suza, ne plači, smij se«.
Kosslicku je išla na ruku i činjenica da njemački film nakon »Tonyja Erdmanna« i dalje nastavlja nizati autorske dragulje. Zato nije nikakva slučajnost da su čak dvije njemačke autorice u konkurenciji osvojile srebrne medvjede – genijalna Nora Fingscheidt za najbolji debi (šifra: »Systemsprenger«) i miljenica berlinske i ine inteligencije Angela Schanelec za režiju (šifra: »Ich war zuhause, aber«).
Bilo je tu i nekih drugih iznimnih njemačkih komada, mahom getoiziranih u parelelnoj selekciji Perspektive Deutsches Kino ili u ovogodišnjem iznimnom izdanju Panorame, poput »All My Loving« Edwarda Bergera s Larsom Eidingerom, kojeg je naša publika nedavno mogla vidjeti u sklopu Festivala svjetskog kazališta u »Rikardu III«. Doduše treći njemački film iz konkurencije, Akinova »Zlatna rukavica«, ostao je kratkih rukava, iako je također riječ o iznimnom komadu koji je deformacije tijela i života doveo do krajnjih mogućih granica, igrajući na senzacionalizam filmske slike. Iako je zajedno s Lapidovim »Sinonimima« zaslužio Zlatnog medvjeda za najbolji soundtrack, da takva nagrada postoji, ovdje inkarniran u Adamu i njemačkim šlagerima sedamdesetih.
Festivalska gubitnica