Prošlog je proljeća u dubokoj starosti u Pennsylvaniji umro John (Janos) Lukacs, veliki mađarsko-američki kulturolog, povjesničar i filozof politike i jedan od prvaka američkog konzervativizma, a ove godine zapadni svijet, ali i Srednja Europa (posebice Mađarska) obilježavaju desetu godišnjicu smrti Thomasa (Tamasa) Molnara, drugog velikog mađarsko-američkog filozofa politike i povijesti i nestora novodobne konzervativne misli, koji je slavu i pristaše (ali i kritičare) stekao ne samo zarad brojnih (objavio ih je četrdesetak), danas već kanonskih knjiga američkog konzervativizma, ili zbog enciklopedijskog uvida u gotovo sva područja društveno-humanističkih znanosti, već prije svega po oštroj i bespoštednoj kritici tzv. utopijskog liberalizma (i utopizma uopće), kao i obrani (apologiji) tradicionalnih kršćanskih vrijednosti ugrađenih u (neo)konzervativnu misao.

Oba ova velika, rodom Mađara, a životnim putom i usudom naturalizirana Amerikanca, ostvarili su zavidne akademske karijere i za sobom ostavili neizbrisivi trag u američkoj i svjetskoj znanosti. Ma koliko se (ne)slagali s nekim od njihovih stavova, mora im se odati dužno priznanje: logički utemeljeno su artikulirali i (o)branili svoje teorijske pozicije, uz napomenu da je Lukacs teško pristajao na korekcije u svom djelu, čak i onda kada bi ga činjenice i vrijeme na to prisiljavali, dok je Molnar tu bio daleko fleksibilniji; odnosno bio je svjestan kako zatvaranje očiju pred stvarnošću samo škodi toj istoj stvarnosti koju je s velikom erudicijom istraživao i koju svi mi živimo, a on ju je na svoj specifičan, u svakom pogledu originalan način, analizirao.

Iluzije utopizma

Thomas (Tamas) Molnar rođen je u Budimpešti (26. srpnja 1921.) u mađarsko-židovskoj obitelji; majka Aranka (djevojački Blom), potjecala je iz Szekesfehervara iz liberalne i bogate obitelji i imala je veliki utjecaj na duhovni razvoj svog sina. Poticala ga je na temeljitu naobrazbu, a posebno na učenje jezika i glazbeno obrazovanje. Otac, bivši časnik austro-ugarske vojske, nakon ženidbe počeo se baviti trgovinom i Tamas je od njega (o čemu govori u memoarima) »usvojio« interes i za praktične stvari. Obitelj se preselila 1926. u Rumunjsku, a u Mađarsku su se vratili početkom 1940. godine, odnosno kad je počeo Drugi svjetski rat. Zahvaljujući znanju jezika, prije svega francuskog, Tamas je uspio upisati studij humanističkih znanosti na sveučilištu u Bruxellesu, ali kao mađarskog državljanina Nijemci su ga 1944. uhitili i deportirali u koncentracijski logor Dachau, tako da ovo tragično iskustvo nikada nije zaboravio. U svojim opširnim, tek djelomično objavljenim memoarima je zapisao: »Moja stvarna naobrazba nisu bili samo silni mjeseci i godine intenzivnog učenja, već prije i iznad svega česta putovanja u kojima sam obišao cijeli svijet. Više puta sam proputovao cijelu Europu, velike dijelove Azije i Afrike, Sjeverne i Južne Amerike (naročito je bio impresioniran Buenos Airesom i Rio de Jeneirom) gdje sam upoznao veliki broj ljudi, s njima polemizirao, intervjuirao političare, vjerske lidere i revolucionare, tako da u svojim knjigama iznosim i vlastita i tuđa iskustva, tj. susrete s poviješću koja je tako nemilosrdno odredila moju, ali i sudbinu tolikih milijuna drugih ljudi.«

Po povratku iz logora (1946.) diplomirao je i iz Belgije se uputio u SAD (ne želeći s komunizmom i komunistima imati ikakve veze), gdje je 1949. na sveučilištu Columbia doktorirao. Središnja tema njegovih politologijskih istraživanja bila je francuska kultura (posebice razdoblje prosvjetiteljstva), ali jednako tako i novodobna srednjoeuropska povijest. U prvo vrijeme privlačila ga je misao Georgesa Bernanosa, ali i Jean-Paul Sartrea (a indirektno i Alexis de Tocquevilla); nakon stjecanja doktorata počeo je predavati političke znanosti, povijest i filozofiju na Brooklyn Collegeu, a u akademskoj javnosti na sebe je skrenuo pozornost britkim i analitičkim člancima u časopisu National Review, gdje se prepoznatljivo priklanjao konzervativnim pogledima Russella Kirka, smatrajući njegovu knjigu »The Conservative Mind« svojevrsnom Biblijom novodobne misli. Kasnije je bitno proširio polje svojih interesa, okrenuo se istraživanju čak i afričke kolonijalne baštine (i raspadu kolonijalizma), ali i suvremenoj američkoj vanjskoj politici. Posebice je puno pisao o iluzijama utopizma, intelektualnoj izdaji i predaji, nacionalizmu, totalitarizmu, autoritetima, crkvi, državi…, a na ove teme je objavio preko 1.500 velikih članaka (pisanih izvorno ne samo na engleskom ili francuskom, već i na njemačkom, španjolskom i talijanskom jeziku), a kada se 1992. vratio u Budimpeštu, da bi kao gost predavao na tamošnjem sveučilištu, počeo je intenzivno pisati na mađarskom jeziku.

Neke od posljednjih knjiga objavio je upravo na materinjem jeziku i one još čekaju na prijevod na engleski. Tijekom 1966. osnovao je i svoj časopis konzervativno-katoličke orijentacije Triumph, međutim zarad intelektualnog ekskluzivizma i elitizma, nije bio dugog vijeka, tako da je nastavio objavljivati u najuglednijim svjetskim znanstvenim časopisima, ali je i svoje kolumne pisao u vodećim američkim i europskim tjednicima. Kao ugledni i svjetski priznati Mađar, nakon pada Berlinskog zida primio je brojna nacionalna priznanja, i usprkos pozivima nije se želio vratiti u bivšu domovinu, smatrajući se »tipičnim« Amerikancem. Umro je 20. srpnja 2010. u svom domu u Richmondu u Virginiji.

Moderno doba

Utemeljitelj i »otac« američkog konzervativizma Russell Kirk bio je njegov dugogodišnji mentor i prijatelj i upravo je on »natjerao« Molnara da napiše svoju možda najpoznatiju knjigu »Modern Age« (»Moderno doba«) i u recenziji ove knjige je napisao kako »ovaj mađarski emigrant posjeduje širinu uvida i misaonu inspiraciju kakva nedostaje klasičnim američkim misliocima«. Molnar je u svom djelu objedinio i tzv. aristokratski konzervativizam, (neo)skolastičku tradiciju 19. stoljeća, ali i vrhunske domete srednjoeuropske filozofije prava, a imao je i izvrstan uvid u najsloženije »ontološke obrate u filozofiji 20. stoljeća.« Stoga, ne čudi kako je u Europi, a posebice u Francuskoj (čijoj je duhovnoj i kulturnoj tradiciji bio odan cijelog života), bio izrazito popularan i čitan; uostalom neke od svojih najboljih knjiga, poput »L’ eclipse du sacre« (»Propast svetog«, 1986.), koju je objavio u suradnji s Alainom de Benoistom, (na)pisao je na francuskom jeziku.

Jedna od središnjih tema njegove filozofije bio je fenomen utopije i Molnar se trudio izložiti sustavnu kritiku ovog pojma; već u svojo prvoj knjizi »Bernanos: His Political Thought and Prophecy« (»Bernanos: njegova politika mišljenja i proročanstva«) zapisao je: »Od Descartesa do Renana, od Bacona do H. G. Wellsa na barjaku utopije bilo je ispisano: želimo ovladati prirodom u korist i na sreću čovjeka.« Ali, iako je taj put bio popločen dobrim namjerama, zapravo nas je odveo u pakao. Već u sljedećem djelu »The Decline of the Intellectual« (»Propast intelektualnog«, 1961.) precizno je detektirao razloge »intelektualne izdaje i propadanja«, odnosno razloge ovog propadanja pronalazi u »prepuštanju i podlijeganju utopijskim iluzijama«. Ali, na ovu temu svakako je najbolje Molnarovo djelo »Utopia: The Perenial Herecy« (»Utopia; trajna hereza«, 1967.), u kojem je naglasio kako nas »utopijski mentalitet« na svakodnevnoj, socijalnoj razini vodi utopijskom mišljenju i djelovanju, a koje se razvija posredovanjem politike, religije pa sve do obrazovanja. U ateističkoj viziji svijeta, utopijska metafizika (s)misao sagledava u duhu kao savršenom izrazu materijalnog, dok se teistička vizija oslanja na Boga kao početak i kraj svega. Time se zatvara krug manihejskog utopizma iz kojeg nema realnog izlaza, a cilj ovog utopijskog ideala je formirati na univerzalnoj razini utopijsko društvo u kojem je zlo apsolutno pobijeđeno, a čovjek je ostvario potpuno savršenstvo. Jasno, Molnarova kritika utopizma samo se u manjoj mjeri odnosi na Ameriku; najvećim dijelom na meti su mu bili Sovjetski Savez i komunizam.

A kada je 1992. došlo do kolapsa sovjetskog imperija, on je to smatrao potvrdom svojih teorija o nemogućnosti izgradnje političkog društva u duhu utopizma. Uostalom, i samu EU je smatrao »utopijskom konstrukcijom« i već joj je 1990. predvidio neminovni ekonomski rasap i tešku političku krizu tvrdeći: »Euro je klopka i izdaja prethodnih stoljeća ekonomskog razvoja i izravno vodi u propast«.

Kritika komunizma

Kritiku komunizma, Molnar je vezao uz ulogu gnosticizma u modernoj povijesti, a argumente je pronalazio prije svega u francuskoj filozofiji od Bergsona i Ricoeura do Girarda i Ellula; a svojim je »konzervativnim kolegama« zamjerao što zanemaruju u svom radu europske mislioce. Jedan od Molnarovih »kritičkih sljedbenika«, Južnoafrikanac David J. Levy, je smatrao kako je učiteljeva misao bliža duhu Gustava Thibona i Belgijanca Marcela de Cortea, negoli američkim i britanskim autorima, a razloge je iščitavao u Molnarovom »fanatičnom katolicizmu«, odnosno respektiranju tzv. stare škole filozofije koja je bila krajnje skeptična prema promjenama u društvu, a još više u Crkvi. Uistinu, Molnar je dugo vremena odbijao prihvatiti odluke II. Vatikanskog koncila, ali ipak, nakon čestih razgovora (i korespondencije) s kardinalom Ratzingerom (tada prefektom Kongregacije za nauk vjere) »revidirao« je svoje tvrde stavove o koncilu kao »velikoj krizi stoljeća« i prihvatio ga je kao veliku mogućnost preobrazbe svijeta u totalitetu. Russell Kirk je u predgovoru Molnarove knjige »The Future of Education« (»Budućnost obrazovanja«) zapisao: »Molnar ima ogromnu intelektualnu snagu i spreman je, kada ga se uvjeri argumentima, kritički preispitati i promijeniti svoje stavove i po tomu se razlikuje od većine američkih intelektualaca.«

Kao katolički tradicionalist Molnar se nije mogao u potpunosti prispodobiti »američkom pionirskom duhu«; francuski, odnosno kontinentalni utjecaji, bili su i suviše jaki i njegovu su misao »kočili« da razmišlja u duhu američkog patriotizma i puritanizma. Knjiga »Sartre, Ideologue of Our Time« (»Sartre, ideolog našeg vremena«, 1969.) je najbolja ilustracija malo prije izrečene teze, ali jednako tako i knjige poput »God and the Knowledge of Reality« (»Bog i spoznaja realiteta«, 1973.), »Theists and Atheists« (»Teisti i ateisti«, 1980.) ili knjiga koju je posvetio afričkom kolonijalizmu »Africa; A Political Travelogue« (»Afrika, politički putopis«).

Vlastite filozofske i ontološke postavke Molnar je izložio u knjizi »Philosophical Grounds« (»Filozofski temelji«, 1991.), u kojoj je (us)tvrdio kako »Bog nije ni udaljen, a niti identičan s čovjekom, već je transcendentno, osobeno biće, grubo rečeno radi se o antropomorfnom Bogu, jer konkretna realnost uz ontološki original (Boga) sadrži i njegove replike (ljude)«. A budući je kršćanska, prije svega Katolička crkva kao univerzalna, najdugotrajnija poznata institucija u povijesti svijeta, jedina kroz ova silna stoljeća opstala (što ne znači da je Molnar nije znao i oštro kritizirati i u povijesno-teorijskom kontekstu propitivati) utoliko je ona i najznačajnija civilizacijska institucija, a sve to zahvaljujući, prije svega, svom konzervativizmu. Time je Molnar samo potvrdio i osnažio vlastiti razvojni i duhovni put tvrdeći kako političke ideje također neprestano »prolaze« istim putom: i država i društvo moraju se (u)temeljiti na konzervativnim principima vječnog reda i oslanjati se, kako bi opstali, na već provjerenim i dokazanim teološkim konceptima koji se moraju pozorno i uporno »unositi« u društvo i političkim djelovanjem realizirati.

Čovjek koji se na takav način angažira i sudjeluje u političkim procesima (p)ostaje autentičnim autoritetom i uzorom u svojoj zajednici. U tom smislu, Molnar je pred očima imao Charlesa de Gaullea (donekle i Konrada Adenauera), uz napomenu da je gajio i određenu skepsu prema političkom demokršćanstvu i nije vjerovao u »životnost slabih političkih sustava«, o čemu je pisao u svojoj knjizi »Authority and Its Enemies« (»Autoritet i njegovi neprijatelji«, 1976.), čiji naslov jasno asocira na slavno djelo Karla Poppera »Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji«. O pojmu autoriteta, kao također velikoj temi svoje filozofije, Molnar je pisao: »On je tkivo koje ljude drži na okupu i omogućava im da se međusobno, jedni na druge oslone, bez obzira na različitost socijalnih, materijalnih ili kulturoloških situacija u kojima se nalaze i transakcijama kojima se služe.«

Autoritet je pozitivni i prirodni »izum« koji nas dijeli na temelju naših funkcija i aspiracija, ali i odgovornosti prema životu, bez obzira na postojeću međusobnu (ne)jednakost. U vezi autoriteta, Molnaru su bile upućene brojne kritike, posebice onih koji su smatrali da su teze Roberta Nisbeta ili Yvesa Simona daleko relevantnije o tom pitanju, odnosno bolje i prihvatljivije definirane.

Konzervativni stavovi

I na koncu, postavlja se pitanje: kako definirati Molnarove konzervativne stavove? Balasz Mezei ključnom riječju njegove konzervativne filozofije smatra perenializam, to jest polazi od pretpostavke kako bez obzira na sve dileme o ustroju našeg svijeta, postoji svojevrstan (nad)prirodni poredak stvari koji svoj izvor ima u vječno prisutnim Božjim rukama (oruđima). On je trajni primjer ljudske djelatnosti; natprirodni poredak je lex aeterna, samo po sebi vječno i trajno (perenialno) carstvo, sve dok ga prihvaćamo kao »prikladan uzor« za opstojnost stvari. Reprezentativni uzorak kojim »sređujemo« poredak stvari je politika, budući je to sfera u kojoj ljudi mogu (p)ostvariti (i kao pojedinci i kao zajednica) svoje interese i ciljeve. Na prvi pogled se može učiniti kako je Molnarov perenializam identičan s (neo)tomističkim shvaćanjima, ali on ipak zahvaća širi prostor prirodnog zakona. Naime, dok Tomo Akvinski smatra da postoje dvije razine prirodnih zakona koje se manifestiraju u prirodi samoj po sebi, Molnar perenializmom naglašava (s)misao natprirodnog reda kao oruđe prirodnih zakona. Drugim riječima, perenializam je lex supranaturalis, a njegova je središnja točka uzvišeno tj. sveto, odnosno Bog koji nam nudi trajno vrijedne uzore kroz svekoliku povijest ljudske civilizacije. Utoliko je perenializam (svjeto)nazor koji naglašava i povijesni, ali i arhetipski »karakter« lex aeternae.

U angloameričkoj tradiciji Molnarovom konzervativizmu najbliži je Christopher Dawson, koji ima slične stavove o crkvi, povijesnoj ulozi kršćanstva, ali i ljudskim slabostima, kao i njegovim duhovnim uzletima. Jedina je razlika u tomu što je Molnar, »zahvaljujući« svom uzničkom, logoraškom i emigrantskom iskustvu daleko više sklon pesimizmu od svojih američkih kolega; svjestan je nepodnošljive lakoće historijskih regresija i ljudske izopačenosti na svim razinama života i duha; od institucionalnih do moralnih. Problematično je područje Molnarova perenializma, barem tako tvrdi Balasz Mezei, povijest koja modernitet »tretira« kao otjelotvorenje propasti (greške, zalaska) historijskog razvoja. Naime, ukoliko je neprestano prisutna otvorena komunikacija između Boga i čovjeka, kako tvrdi Molnar, kako to da između originala i replike, pita se Mezei, dolazi do univerzalne regresije, odnosno zašto taj odnos nije koherentan? Međutim, Molnar usprkos pesimizmu nije gubio vjeru u mogućnost obnove i povratka intelektualnih i političkih vrijednosti svetom i uzvišenom, o čemu je tako nadahnuto pisao u knjizi »O arhetipskom mišljenju« (»The Archetipes of Thought«).

Za konzervativnim stolom Camelota, kako je to znao nazvati jedan od najvećih njemačkih filozofa našeg doba Eric Voegelin (s kojim je Molnar održavao bliske prijateljske i duhovne veze), Molnar nije bio tek običan vitez, već jedan o vodećih prinčeva koji je časno branio i rekonstruirao temeljne kršćanske, konzervativne vrijednosti. Njegov je glas za tim stolom bio i više nego uvažavan; imao je gotovo proročansku ulogu u razvoju modernog američkog konzervativizma, kao i uopće političke misli naše epohe.