Sprema koncert u Lisinskom

Goran Filipec: Razgovarali smo s najuspješnijim riječkim pijanistom o glazbenim planovima

Kim Cuculić

Foto Marko Gracin

Foto Marko Gracin

Filipec je nedavno obranio doktorsku disertaciju na Nacionalnom konzervatoriju glazbe i plesa na sveučilištu Sorbonne. Susreli smo ga u Zajednici Talijana, koja mu je na raspolaganje stavila svoju dvoranu i koncertni klavir da bi se tijekom boravka u Rijeci mogao pripremati za skorašnji koncert u Zagrebu



Trenutno najuspješnijeg riječkog pijanista u svijetu, Gorana Filipeca, zatekli smo u vrijeme blagdana u rodnom gradu. Stanovnik Pariza, u kojem je nedavno obranio i doktorsku disertaciju na Nacionalnom konzervatoriju glazbe i plesa na sveučilištu Sorbonne, Filipec, je, kako kaže, u Rijeci isključivo iz privatnih razloga i prazničnog obilaska obitelji i prijatelja.


Susreli smo ga u Zajednici Talijana, koja mu je na raspolaganje stavila svoju dvoranu s koncertnim klavirom da bi se, i tijekom boravka u Rijeci, mogao pripremati za skorašnji koncert u Zagrebu. Prekinuli smo Gorana Filipeca u prosviravanju Lisztovih djela i porazgovarali o glazbenim projektima koje priprema u skoroj budućnosti.


– Već 18. siječnja sviram sa Zagrebačkom filharmonijom u Koncertnoj dvorani Lisinski, gdje ću izvesti Lisztovu Mađarsku fantaziju i Španjolsku rapsodiju istog autora, u verziji koju je za klavir i orkestar sačinio Ferruccio Busoni. Oba komada pisana su u slobodnoj formi i bazirana su na mađarskom i španjolskom folkloru.




Od Vašeg zadnjeg nastupa sa Zagrebačkom filharmonijom prošlo je poprilično vremena.


– U pravu ste. Zanji put sam svirao s tim orkestrom 2005. Godine, dirigirao je Vjekoslav Šutej, a ovog puta dirigent će biti Andrew Grams.


Korijeni »velikog stila«


Nedavno ste obranili doktorsku disertaciju na pariškoj Sorbonnei.


– Da, nedavno sam obranio disertaciju Doktorata glazbenog interpreta – istraživanje i praksa, koji se provodi između pariške Sorbonne i CNSM-a. Disertacija je dostupna u elektroničkoj formi na mrežnim stranicama pariškog konzervatorija. Obrana se sastojala od praktičnog dijela (recital) i istraživačkog projekta, predstavljenog u formi disertacije. Naslov rada je »Paganini na klaviru: Franz Liszt, Ferruccio Busoni, Michael Zadora, Mark Hambourg, Ignaz Friedman i ‘veliki stil’« (ili u originalu: Paganini au piano: Franz Liszt, Ferruccio Busoni, Michael Zadora, Mark Hambourg, Ignaz Friedman et la »grande manière«).



Disertacija ispituje korijene tzv. »velikog stila« o kojem su pisali muzikolozi i pijanisti s početka dvadesetog stoljeća, i pozicionira ga kao inovatorski stil baziran na polifonim tehnikama i širokoj eksploataciji timbričnih resursa instrumenta, koji nalazi korijene u Paganinijevoj violini. Znamo da je klavir u 19. stoljeću bio tehnički usavršavan kao instrument, da je izašao iz salona i smjestio se u koncertnoj dvorani. Liszt je po prvi put održao »klavirski recital«, tj. solistički koncert kakav poznajemo danas. Škola Leschetizkog bila je također inspirirana Lisztom, što su često potvrđivali njegovi đaci. Bila je inovativna i napustila je stare »teutonske« tehnike Hummela, Friedricha Wiecka itd. te se prilagođavala novim klavirima i novim koncertnim dvoranama.


Potraga za idealom


Je li program koji izvodite u Zagrebu povezan s vasim istraživanjem?


– Disertacija je posvećena i aranžmanu (ili preciznije aranžmanima i varijacijama na Paganinijeve teme) kao jednom od nezaobilaznih fenomena u tzv. »velikom stilu«. Liszt je govorio da su razne verzije njegovih djela rezultat osobne potrage za idealom. Mnoge su bile i rezultat adaptacije djela u novonastalim okolnostima – moćnijem klaviru i estetici velikih efekata koja ga je pratila. Lisztov pijanizam je doživio ekspanziju nakon njegova susreta s Paganinijem, ali je pijanist kasnije dorađivao svoj stil i činio ga profinjenijim i efikasnijim.


Zagrebački program je svakako povezan s temom disertacije i mojim područjem interesa, jer je sastavljen od aranžmana koji potiču upravo iz kulture »velikog stila«. Svi kompozitori koje spominjem u disertaciji bili su i pijanisti, te su pisali aranžmane, a neki i briljantne eseje o muzici, kao npr. Ferrruccio Busoni. Zanimljivo je primijetiti da je Busoni naslijedio od Liszta permanentnu reciklažu sekcija, a povremeno i svojih ili tuđih djela u cijelosti, koja je obrađivao, davao im različite forme, i namjenjivao ih različitim medijima.Aranžman je ujedno njegovo sredstvo za perpetualnu aktualizaciju emotivne vrijednosti djela i, naizgled paradoksalno, njegovu zaštitu od historicizacije.


Djelo je uvijek svježe kad je nanovo aranžirano. Lisztova Mađarska fantazija za klavir i orkestar postoji u dvije verzije za klavir pod naslovom »Mađarska rapsodija«, ali ju je Liszt priredio i za klavir i orkestar. Busoni je u Lisztovom duhu obradio njegovu Španjolsku rapsodiju, inače napisanu za solo klavir (i opet u dvije verzije!), za klavir i orkestar. Prilikom premijere njegove verzije Busoni je objavio i tekst u kojem snažno brani aranžman, pozivajući se na kompozitore kao sto su Mozart, Bach, Händel i ostali, koji su često reciklirali svoja i tuđa djela.


Status djela


Aranžman se često smatra derivatom nekog predhodno napisanog djela.


– Busoni vidi kompozitora proroka, koji otkriva već postojeću muziku te ju aranžira u muzička djela. Svi tonovi, ritmovi i njihove kombinacije već postoje u prirodi i na kompozitoru je da ih »pronađe«. Primjećujete da ovakav pristup briše granice između kompozicije i aranžmana! Znatan broj suvremenih muzikologa približava se ovakvom viđenju kompozicionog procesa, koji je zacijelo bliži stvarnosti od teorija iz sredine 20. stoljeća kada su skladatelja smatrali tvorcem glazbe. Takvo, pomalo naivno viđenje kompozicije, izvođaču daje ulogu reproduktora »stvorenog« djela umjesto njegova sukreatora. Dotičemo se ovdje jedne široke teme koja otvara niz pitanja, uključujući i pitanje statusa muzičkog djela, te funkcije partiture, koja, kao što znamo, nije glazbeno djelo, već aproksimativna fiksacija improvizacije namijenjena njenoj kasnijoj eksploataciji.



Po čemu se vaš pariški doktorat razlikuje od prethodno stečenog doktorata u Moskvi?


– Aspirantura koju sam završio u Moskvi, a koja je inače ekvivalent DMA-a (doctor of musical arts) u SAD-u, program je u kojem je opseg istraživanja manji u odnosu na program pariškog doktorata glazbenog interpreta, koji je ekvivalent PhD-u te time u istraživačkom smislu daleko zahtjevniji.


Recitali i masterclass


Sad kad ste završili znanstveni segment, kakve su vaše dalje aktivnosti i planovi?


– Očekuju me recitali u Parizu i Istambulu, turneja s dvama orkestrima i nekoliko recitala te masterclassa u Meksiku, a potom i nekoliko koncerata u Argentini. U ovoj ću godini snimiti jos četiri diska za Naxos, i to dva solo, jedan s Mađarskom Kodaly Filharmonijom – sjajnim orkestrom s kojim sam prije nekoliko godina svirao u Budimpešti te jedan kompaktni disk u duu s pijanistom Rodolfom Ritterom iz Meksika. Pred sam kraj godine imam nekoliko koncerta u Francuskoj i moguće ponovno putovanje u Meksiko.


Naxos Japan priprema novo izdanje mog diska Paganini Studies, namijenjeno isključivo japanskom tržištu i popraćeno tekstom koji priprema posebno za to izdanje. Također, odnedavno predajem na akademijama u Osijeku i Puli, te nastojim uskladiti te pedagoške aktivnosti s koncertima i snimanjima. 


Ima li šanse da Vas uskoro čujemo i u Rijeci?


– Postoje naznake da ću krajem ove godine nastupiti u Rijeci.