Spud je zasigurno najhumaniji lik od četvorice junaka »Trainspottinga«. On je totalni luzer, no njegov životni fijasko čini ga osobom koju je najlakše zavoljeti i s kojom je najlakše suosjećati. Kada ga nakon dvadeset godina opet susrećemo na početku »T2« on samoubojstvom pokušava riješiti svoje muke. Renton ga ipak spašava, a njegov život nakon toga kreće novim smjerom.

Lik Spuda ovjekovječio je edinburški glumac Ewen Bremner.

Vaš lik je prošao kroz vrlo zanimljivu transformaiju u ovom filmu i Spud je možda najozbiljniji i najfokusiraniji od cijele grupe. Ovaj film izgleda kao da je vaš, kao što je prvi bio Rentonov.

– Da, i taj obrat u Spudovom životu, da sakuplja sve te priče i postaje pisac, to mi je zaista bilo lijepo iznenađenje. Mislim da je to bio hrabar i prekrasan zahvat koji je John Hodge napravio u scenariju. Tako je nekako i Irvine Welsh započeo pisati, kratkim zabilješkama svega i svačega. On je objavljivao to u malim časopisima i novinama.

Spudov lik je sve izgubio i nije mu ostalo više ništa za što bi živio. Ostala su mu samo sjećanja i kutije pune fotografija i to mu je postala nova droga koja mu odvraća misli od užasa njegove svakodnevice. Potpuno je koncentriran na svoja sjećanja, zapisuje ih i ona postaju priče. U tome što radi svi oko njega ga ohrabruju, čak i Begbie. Mislim da je ova prezentacija Spudovog lika izvrstan Hodgeov preokret. Na neki način ovaj film postaje prvi film, jer originalni »Trainspotting« je ustvari napravljen po pričama koje je napisao stariji Spud dvadeset godina kasnije.

Dannyjev univerzum

U prvom filmu Spudov lik je na granici između groteske i komičnosti. Kako ste stvorili taj lik bez prelaženja te granice?

– To je moj posao glumca da nađem pravu mjeru u svakoj ulozi. Ako osjećam da sam na sigurnom terenu s ulogom, to mi stvara nelagodu. Ja zaista moram hodati po tankoj liniji gdje s jedne strane vreba opasnost da pretjerujem, a s druge opasnost da ne radim dovoljno. Potrebno mi je da pronađem rub stola s kojeg mogu pasti.

Moram osjećati rizik kao glumac. Ova je uloga za mene bila idealna, jer mi je dala mogućnost da se nađem u Dannyjevom univerzumu koji on stvara u ovom filmu, gdje nadrealizam egzistira pored hiperrealizma u jednakoj mjeri. U tom univerzumu ne postoji ništa što nije moguće. To je kao Marvelov univerzum, u kojem vladaju super moći. Na početku filma je ona prekrasna scena kada je Renton u hotelskoj sobi.

Obična soba, ništa posebno, ali plahte na krevetu naprosto te bodu u oči i onda soba postaje mala i onda iako je sve u tom univerzumu stvarno, u svemu se također nalazi nešto podsvjesno, duboko. To je jednostavno perfektna uloga u uvjetima u kojima Danny čini da sve bude moguće. Tako da ja gotovo ni ne mogu učiniti previše ili premalo.

Ova uloga, koju ste ostvarili kao mladi glumac, na neki vas je način obilježila. Je li vam bilo teško riješiti se tog imidža?

– Ja to još uvijek pokušavam. »Trainspotting« je simbol jednog vremena i doslovno je obilježio glumce koji su bili u njemu. Ja sam mogao nastaviti da u osnovi stalno glumim u sličnim ulogama i bilo je mnogo sličnih produkcija koje su se pojavile nakon tog filma, koje su napravljene pod utjecajem »Trainspottinga«. Ja sam vjerojatno mogao graditi vlastitu karijeru kroz varijaciju tog lika, no znao sam da moram pokušati pobjeći iz tog geta na bilo koji način.

Nema raskoraka

»Trainspotting« je postao kultni film. Jeste li u bilo kojem trenutku bili skeptični o pravljenju nastavka?

– Danas je vrlo teško doći do potpore za snimanje filma, 95% bude odbijeno i ne doživi početak snimanja. U igri je jako puno novaca, gomila prepreka i mnogo ljudi, a sve je kao kuća od karata, ako vam fali komadić, sve se raspadne. Kao glumac, tijekom godina naučite na teži način, da se ne nadate previše. Zato ne mogu reći da sam bio skeptičan, već prije nervozan. Previše boli kada vam propadne prekrasna uloga kojoj ste se nadali.

On je opisivao ljude oko sebe, svoje prijatelje, obitelj, ljude s kojima je odrastao stavljajući ih u vrlo provokativne, apsurdne i komične situacije, a John Hodge je to savršeno prenio u scenarij za film. Iako je prošlo dvadeset godina između ta dva filma, nije se osjetio nikakav raskorak. Nešto u tim napisanim stranicma činilo me sretnim, jer sam prepoznao taj ugođaj koji mi je ostao u sjećanju.

Koliko ste se svi promijenili u ovih proteklih dvadeset godina?

– Mi smo svi proveli zadnjih dvadeset godina radeći s drugim sjajnim glumcima i dobrim redateljima i najboljim umjetnicima vezanim za filmsku industriju. To je umnogom rezultat onoga što je »Trainspotting« učinio za nas prije dvadeset godina. To je nešto što nas je sve inspiriralo i pomoglo nam da rastemo u svom poslu. Sjećam se kada sam prvi put vidio taj film. Prvo me fasciniralo s kojom su težinom i snagom svi ti glumci odigrali svoje uloge.

Radi se o tome da svi mi sada razmišljamo drugačije i imamo drugačiji odnos prema radu od onoga koji smo imali prije dvadeset godina, iako toga nismo potpuno svjesni. Ja sam nemam osjećaj da je prošlo dvadeset godina. Mi svi dijelimo i pokazujemo istu ranjivost. Kad smo bili mladi bili smo bezbrižni razmišljajući o budućnosti. Kao što i Renton kaže u filmu: »Kada si mlad nije te briga za vrijeme, a kada postaneš stariji shvatiš da vrijeme nije briga za tebe i da ga nije puno ostalo«.

Stariti je okrutno i to je užasna lekcija, to se ne može izbjeći pa to stoga treba prihvatiti na najbolji mogući način. No starenje je tvoje putovanje kroz život. Mislim da su naše stvarne godine najbolji specijalni efekt u ovom filmu. Neprocjenjivi specijalni efekt koji se ne bi bolje izveo ni najboljom CGI tehnikom.

Druge oči

Jeste li nakon prvog filma vas četvorica ostali u kontaktu?

– Naravno. Mi svi imamo puno poštovanja i osjećamo istinsku ljubav jedan za drugoga. Zaista smo sretni da smo opet mogli provesti vrijeme zajedno snimajući ovaj nastavak, ne samo zato što smo se nadali da bi film mogao biti uspješan i da ljudi misle da je cool, već nam je to, da opet možemo biti zajedno svaki dan za vrijeme snimanja bio dragocjen poklon. U svijetu u kojem mi kružimo, nikada nisi na jednom mjestu.

To je kao cirkus. Imaš tu fantastičnu obitelj na okupu nekoliko mjeseci, gdje svi zajedno radite vrlo naparno, rano ujutro skupa dolazite na set, kasno navečer odlazite i vaši životi su povezani cijeli dan. To je naporan grupni posao, jer ja se ne želim vidjeti na filmskom platnu da sam propustio šansu i da scena nije bila dobra i da nisam bio potpora glumcu s kojim radim.

Ali kada završimo snimanje cirkus odlazi iz grada, obitelj se rasprši na sve strane svijeta. I ne radi se samo o glumcima, već o cijeloj glumačkoj ekipi. Sretnete toliko različitih ljudi tijekom godine, na neki način se povežete s njima i onda se sve raspadne. Ne želim vas deprimirati ovom pričom, samo svi koji misle da mi koji radimo na filmu imamo super cool život, to i nije tako.

Kada se prvi »Trainspotting« pojavio devedesetih godina govorio je mnogo o tadašnjoj omladini, što nam ovaj film govori o životu u 2010-ima?

– Mislim da dio tog odgovora ovisi o tome tko smo mi bili u devedesetima. Mi mislimo da smo i sada te iste osobe, ali ako gledamo unatrag na to vrijeme, toliko stvari sada gledamo drugim očima i osjećamo drugačije. Mnogo toga se promijenilo, mnogo ljudi koje smo voljeli izgubili smo, sve je to na nama ostavilo tragove, a to se i naglasilo u ovom filmu. Tjera te da shvatiš da nisi mlada osoba za koju misliš da jesi. Mene se u ovom filmu vidi u nekoliko kratkih flashbackova iz originalnog filma i kada vidim te kadrove za mene to izgleda tragično.

Društvo se također promijenilo. Prije dvadeset godina, kada je napravljen prvi film, u mojem dijelu svijeta izlazili smo iz veoma konzervativnog desničarskog perioda. To je bilo vrijeme nade, novih ideja, osjećaja da je sve moguće. Slavilo se prosvjetljenje, napredak, jednakost, a istovremeno se desila eksplozija u kulturi, glazbi, filmu, umjetnosti.

Mi smo u Velikoj Britaniji imali taj pokret koji se zgodno zvao britpop. Ali sada, dvadeset godina kasnije, izgleda kao da se krećemo prema drugoj strani mjeseca, vraćamo se prema vrlo konzervativnoj fazi, gdje su naši ideali i naše nade na neki način stavljene po strani. Vrlo je interesantna činjenica da se sve ponavlja u ciklusima umjesto da ide naprijed pravocrtnom linijom.