Vrativši se iz Londona, gdje je godinama živio i djelovao, saksofonist, skladatelj i aranžer Mak Murtić oko sebe je okupio grupu istomišljenika i inicirao jedan sasvim novi pokret u našoj glazbi. No, gotovo u svim projektima koje je ovdje realizirao vuku se repovi iz Londona, pa tako i na novom. Naime, CD »Divinities of the Earth and the Waters« njegovog Mimika orkestra snimio je u Londonu i Zagrebu i to s, uglavnom, londonskim suradnicima.

Murtić se sjajno uklopio u stari-novi glazbeni milje. »Zagreb trenutno ima setove raznih scena koje doživljavaju svojevrsnu renesansu« rekao je u razgovoru koji smo vodili u povodu objavljivanja albuma. »Budan je, socijalno i glazbeno aktivan, umjetnički iznimno zanimljiv! Ponosan sam na naš grad i sve mlade i starije koji aktivno rade na svojim pristupima stvaralaštvu. Zanimljivo je da se u Zagrebu ljudi poznaju i izvan stilskih, pa čak i glazbenih struja, što otvara prostor za mnoge zanimljive zamisli i suradnje.

Trenutno u Zagrebu ponajviše pratim jazz i alternativnu scenu; da navedem sve bendove i projekte Luke Čapete, Nenada Kovačića, Pavla Jovanovića, Porto Morto, NLV, Para Lele, sve zvukove koje proizvode Leo Beslač i Hrvoje Nikšić, a nedavno nam se pojavio i organizator Petar Milić.«

Mračni napjevi

Kao i na prethodnim izdanjima u osmišljavanju ovog projekta najvažnija je zamisao. Naime, skladbe je pisao 2015. i 2016. potaknut tragičnom smrti suradnika, bubnjara Oberona Kinga, ali i engleskim izglasavanjem Brexita i jačanjem nacionalizama u Europi. Počevši kao asocijacija na pogrebnu procesiju, glazba je poprimila i druga simbolična obilježja. »Ideja je bila filmskog, tj. narativnog karaktera, pa se pogrebna procesija odnosi i na vlastiti život i smrt, s referencama na Oberonove priče i razgovore, te na upravo tu sociopolitičku situaciju i nestanak modernizma, tj. regresiju prema tzv. tradicijskim vrijednostima«, rekao je Murtić.

Prigodom osmišljavanja skladbi istraživao je slavenske i druge mitove i ceremonije, te glazbu nadahnutu slavenskim folklorom, posebice djela Stravinskog, Bartoka, Rimski-Korsakova, Slavenskog i Huberta Lawsa, ali i sam folklor, primjerice bugarsku, hrvatsku, srpsku, makedonsku, rusku i tursku glazbu. Osim toga bavi se afričkim ritmovima i drugim glazbenim okružjima s kojima se upoznao u Londonu.

»Procesom transkripcije, u nekim slučajevima i mikrotonalnih napjeva i instrumentalnih pjesama te zvuka plesova, želio sam dobiti efekt predabrahamske ceremonije« rekao je Murtić. »Na našim prostorima bi to bila ona »istinska« vrijednost, naravno s dozom ironije, jer prokopamo li dublje u vrijeme… Našu glazbu do tada nisam dovoljno poznavao i tek učeći o drugim kulturama shvatio sam da u našim kulturnim zonama leži veliko glazbeno bogatstavo.

Proces proučavanja i preučavanja, tj. otvaranja uma prema lokalnim vrijednostima, a da se ne radi o jeftinim fuzijama, svodio se na sve, od upoznavanja s lokalnim glazbenicima, preko učenja tradicijskih glazbala – dude, sopile, zurne – i transkribiranja starih stručnih snimki – nekih čak i od Bartoka – do raznih točnih i netočnih pjesmarica koje sam kupovao u Zagrebu, Beogradu i Londonu. Proučavao sam glazbu koju sviraju Slaveni ali čiji su utjecaji međunarodni, bili oni mediteranski, orijentalni, istočnoeuropski ili srednjeeuropski.

Zanimljivo mi je bilo kako se naši jezici zapravo prelamaju u neparnim ritmovima, pa se tako i u tradicijskoj glazbi pojavljuju razni ritmovi netipični na zapadu. Nadahnjivale su me pripovijetke i narativi, često mračni napjevi s dubokom socijalnom tematikom prisutni na raznim područjima, koji podsjećaju na afroameričke tugatljive work songove. Tu se vidjelo gdje su se kroz povijest Slaveni našli i kako su kroz pjesmu zadržani tragovi svakojakih povijesnih događaja.

Naravno uz te narativne i pripovijedačke, ima tu i iznimno veselih pjesama, vrckavih i prostih. U svim tim pjesmama želio sam naći razne načine glazbene komunikacije, te ih povezati s onime što sam učio, posebice s jazzom, i onime što me dalje zanima: popularna glazba, avangarda raznih stilova, suvremena klasika… da bih prezentirao spomenute emotivne i socijalne tematike.

Tijekom učenje pjesama osvijestio sam podsvjesne memorije na te glazbene jezike koje su vjerojatno otvorile nostalgične momente u životu. U tom procesu, koji je zapravo jednim dijelom išao neovisno od pisanja posvete Oberonu, shvatio sam da pravi rekvijem ne leži u prezentaciji nečega drugoga, već vlastitog doživljaja ceremonije, koja na osobnoj razimi otvara lijepe, ali i traumatične uspomene.«

Mentalni prostor

Murtić je glazbenik bogate imaginacije, sposoban svoje zamisli na zanimljiv način prenijeti u glazbu, stvoriti osebujan zvuk i prilagoditi svojem Mimika orkestru. Skladbe su uglavnom dužih formi, zanimljivo izmaštane i aranžirane, u primjerenom spoju arhaičnog i suvremenog. »Proces je za svaku skladbu drugačiji, koliko god bih volio da imam dobar provjeren sistem da mogu lijepo izraziti sve što želim«, rekao je. »Naime, skladanje mi je svojevrsno istraživanje, pa tako i nove skladbe za druge sastave i novi projekt za Mimika orkestar imaju drugačiji prizvuk i koncept. Tijekom osmišljavanja ovog albuma mijenjao sam ono što sam znao, pa tako i sisteme orkestracije. Želio sam pojednostaviti harmonijski jezik, da ne zvuči previše »jazzy«, a zadržati elemente duhovnog, što se pojavljuje u jazzu, klasici, folklornoj glazbi, rocku, suvremenoj elektronici…

Naravno to ne znači pojednostavljivanje zvuka, već pristup drukčiji od onog koji mi je bio poznat. Konačno, orkestar dobiva svoje dionice koje su dijelom kolektivno improvizirane korištenjem posebnih signala, a dijelom striktne. Doduše, solisti uvijek daju svoj narativ koji je u procesu pisanja bio iskomuniciran, pa čak i kad je improvizirano, da se uklopi u kontekst albuma. Neki solisti su morali učiti određene ljestvice i moduse karakteristične za ove krajeve, a svi su se morali upoznati s neparnim ritmovima.

Note su, dakle, s jedne strane definirane i određeni momenti zahtjevaju takvo uzemljenje, ali s druge strane moja suradnja s glazbenicima i moje iskustvo jazza i suvremene glazbe omogučilo je da mnogi elementi budu otvoreni za osobne interpretacije.«

Uz neke nastupe Mimika orkestra, na kojima se izvodi glazba s ovog albuma, prikazuju se video projekcije što izravno upućuju na utjecaje koji su Murtića vodili u osmišljavanju glazbe. »To radimo na većim nastupima, koji su glazbeno scenske, a ne koncertne prirode«, rekao je. »Volim surađivati sa vizualnim umjetnicima, osjetiti kakav je njihov doživljaj glazbe. Sam sam prošao dio studija arhitekture i smatram da su sva osjetila uvijek prisutna pa je nekad lijepo, ali ne za svakoga nužno, iskorištavati i taj mentalni prostor. Volim osjećaj potpunog »iskustva« koje vizualni elementi mogu pojačati ili čak otvoriti vrata u neki drugi prostor.«

Intelektualni poticaj

Na taj način Murtić nudi vlastiti pogled na umjetnost, ne samo glazbenu. »Smatram da je umjetnost vrsta komunikacije koja ima svoje mjesto i vrijeme, makar ona eventualno postala bezvremenska«, rekao je. »Umjetnost je također svojevrsno istraživanje i pokušaj pronalaženja istinskih neverbalnih osjećaja, makar ona može itekako imati verbalni karakter, ali nije samo opis nego emotivni i intelektualni poticaj.

Važno mi je biti na mjestu i u vremenu u kojem komuniciram, tj. biti dio tog fluksa koji se događa, makar i sa svojim, tj. možda upravo sa svojim jezikom. Želim imati individualni spektar, koji se naravno može ili ne mora nadograđivati na postojeće, ali da nikad nije direktna kopija postojećeg. Važnije mi je biti u trenutku nego u povijesti, i jako mi je važno imati ljude bliske kolektivu i raditi za kolektiv.«

Kroz ovaj projekt, što je objavljen na CD, ali i dvostrukom LP izdanju koje sadrži jednu skladbu više, Murtić je u potpunosti razotkrio svoj glazbeni ukus, a on je eklektičan. Osim što ga je formirao na tradiciji jazz glazbe, obogatio ga je proučavanjima raznih stilova i kultura, te tradiciji vlastitog podneblja. »Volim stari big band jazz i bebop, ali ne vidim da bih radio u tom stilu, izuzev u nekim posebnim situacijama, volim eksperimentalnu glazbu, te folklor«, rekao je. »Često se vraćam na stvaralaštvo Dukea Ellingtona, Davida Bowiea i Johna Coltranea«.

Svaki od njih mi je karakterno jako zanimljiv i radio je neovisno o žanrovima. U međuvremenu su se pojavili mnogi drugi zanimljivi autori i autorice: Laura Jurd, Kneebody, Ben Hayes, Bitch’n’Monk, Tom Challenger, Shabaka Hutchings, Tigran Hamasyan, koji mi konstantno šire ukus, tako da on nije određen. Također, volim biti dio svog lokaliteta, tj. pratiti što se dogada na sceni u lokalnom prostoru.

Prije je to bio London, a danas je Zagreb. Osim lokalne scene jako mi je bitan kontekst svega u vremenu i prostoru, pa i svojevrsna iskrenost u tome, tako da me privlači razna glazba koja je na svoj način neobična, ili iskrena. Bitan mi je istinski osjećaj u glazbi, možda čak i primarni, a to može biti barokna estetika, neoklasicizam, ili pak punk. Zanima me dekonstrukcija postojećeg, kao i doza psihodelije u svemu, pa tako i u svakodnevnom. Trenutno – estetika trulećeg lista agave.«