Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
6. prosinca 2019.
Samozatajna i hrabra

Dnevnik Diane Budisavljević: Priča o najboljim ljudima u najgorim vremenima

Foto:  V. SPINDLER
Foto: V. SPINDLER
Autor:
Objavljeno: 11. srpanj 2019. u 14:17 2019-07-11T14:17:24+02:00

Komunisti jesu neke stvari prešutjeli, u smislu da su sebi pripisali sve zasluge za otpor fašizmu i nacizmu, ali oko NDH nema dvojbe - to je bila zla tvorevina 

PULA - O Diani Budisavljević, samozatajnoj, hrabroj ženi koja je od sigurne smrti u ustaškim logorima spasila više od deset tisuća pravoslavne djece, ništa nismo znali do igrano-dokumentarnog filma Dane Budisavljević »Dnevnik Diane Budisavljević«.

Priča je to o zaboravljenoj heroini iz Drugog svjetskog rata, Austrijanki koja je udajom za liječnika Julija Budisavljevića došla u Zagreb. Početkom rata imala je 50 godina, postala baka i živjela u središtu grada. Kada saznaje što se događa u ustaškim logorima, koristeći svoje austrijsko podrijetlo, apelira na vlast, Crkvu i Crveni križ da spase barem djecu i s prijateljima pokreće veliku akciju.

Dianin »Dnevnik«

Ova »istinita priča o najboljim ljudima u najgorim vremenima« premijerno će biti prikazana 18. srpnja na Pulskom filmskom festivalu u Areni. Nakon toga odlazi na Motovunski filmski festival i na Splitsko ljeto, dok se u Zagrebu očekuje ove jeseni.

Dianu glumi Alma Prica, a u filmu među ostalim glume Igor Samobor, Ermin Bravo, Biserka Ipša, Areta Ćurković, Mirjana Karanović, Vilim Matula, Krešimir Mikić i Livio Badurina. Direktor fotografije je Jasenko Rasol, a scenarij je uz redateljicu radila Jelena Paljan. Producent filma je Hulahop iz Hrvatske, a koproducenti slovenski December film i srpski This and That productions. Uoči pulske premijere razgovarali smo s redateljicom Danom Budisavljević.

Redateljica Dana Budisavljević rođena je 1975. u Zagrebu. Diplomirala je na Odsjeku za filmsku i TV montažu Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu. Radila je kao montažerka, asistentica produkcije i organizatorica filmskih festivala. Debitirala je kao redateljica dokumentarnim filmom »Sve 5!« (Factum, 2004.), a širu popularnost stekla obiteljskim filmom »Nije ti život pjesma Havaja« (Hulahop, 2012.).

Tada su mediji forsirali pogrešnu sliku tog filma isključivo kao dokumentarca o priznavanju autoričine homoseksualne orijentacije, iako je to topao, iskren, nepretenciozan, diskretan i suptilan autoportret jedne obitelji u kojoj ima preduge šutnje o najosjetljivijim stvarima, nesporazuma, okrivljavanja, samookrivljavanja, patnje, ljubavi.

Sljepilo pobjednika i novostečene moći

Dana Budisavljević kritična je u filmu prema oba režima, ustaškom i komunističkom. Naime, kako prikazuje u filmu, komunističke vlasti su odmah po kraju rata 28. svibnja 1945. (»prisilno dobrovoljno«), oduzeli Dianinu kartoteku s popisom djece. Nalog za oduzimanjem potpisala je tadašnja načelnica odjela pri Ministarstvu socijalne politike Tatjana Marinić, načinivši ogromnu, ponovnu štetu i bol žrtvama, djeci.

Koji je, po vašem mišljenju, bio motiv te žene da otme kartoteku koja je kasnije nestala, a time i mogućnost otkrivanja identiteta spašene djece, danas starijih ljudi koji ne znaju otkud su i tko su im roditelji?

– To je jako zanimljivo i možda bi moglo biti dobar sinopsis za neki budući film o Diani. Kao često puta u povijesti, velike stvari »padnu« na osobnom animozitetu. I ratovi su se znali pokretati zbog ljubomore ili osobne osvete. Tatjana Marinić bila je komunistička aktivistica od mladenačke dobi, kao takva bila je i zatvarana i mučena još i prije početka Drugog svjetskog rata. Za nju je bilo nedopustivo da jedna Austrijanka i pripadnica građanske klase, dakle pripadnica neprijateljskog naroda i krive klase, bude heroina rata u kojem su upravo njeni odnijeli veliku pobjedu. To je sljepilo pobjednika i novostečene moći.

Diana nije bila nikakva prijetnja i, kako je sama zapisala u »Dnevniku«, oduvijek je planirala predati kartoteku nekoj instituciji, ali je bila strašno ogorčena da su joj kartoteku uzeli na taj način, praktički je oteli, i da nisu željeli uzeti nju ili bilo koga od njenih suradnika da ih uputi u rad s kartotekom. Obezvrijedili su njen rad i konačni cilj cijele akcije da se spašena djeca nakon rata spoje sa svojim roditeljima. Diani su na vrata i dalje dolazili ljudi koji su tražili svoju djecu, ali ona im više nije smjela pomoći, morala ih je uputiti na novo Ministarstvo socijalne skrbi, iako im tamo nisu znali pronaći podatke jer se nisu znali služiti kartotekom. Koja je to morala biti bol.

Kao producentica potpisuje gledan dokumentarni serijal »Betonski spavači« Saše Bana, filmove »Lijepo mi je s tobom znaš« Eve Kraljević, »Onda vidim Tanju« Juraja Lerotića i druge. »Dnevnik Diane Budisavljević« njen je prvi autorski dugometražni film.

Zašto je desetljećima prešućivano Dianino velebno djelo, koje višestruko nadmašuje Schindlerovu listu od spašenih 1.200 Židova?

– To je potpuno neobjašnjivo. Odnosno, objašnjivo je našim realitetom – Diana kao Austrijanka i pripadnica građanske klase nije bila po mjeri komunističkog režima; njezina unuka pronašla je »Dnevnik« osamdesetih godina, dok se prevodio i pripremao za objavu došao je novi rat što je obustavilo izdavanje. Nakon Domovinskog rata nikoga nije zanimalo spašavanje Srba iz Drugog svjetskog rata... i tako. Evo nas sada, skoro 80 godina nakon događaja i 40 godina nakon Dianine smrti (umrla je 1978.), priča postaje široko poznata.

Kako ste došli na ideju da radite ovaj film?

– Film je na neki način našao mene. Između imena Diana i Dana samo je jedno slovo razlike, a prezime je isto. Pri mom posjetu Jasenovcu, tadašnja ravnateljica dala mi je knjigu »Dnevnik Diane Budisavljević 1941. - 1945.« i pitala jesmo li u rodu, znam li nešto više o njoj. Ja nikada prije nisam čula za Dianu, a kasnije se ispostavilo da sam u daljnjem rodu s njezinim suprugom Julijem Budisavljevićem i da se moja baka družila s njima. Međutim, i moja baka je već bila pokojna te 2010. godine kad sam pročitala Dianin dnevnik. Bilo mi je toliko žao da smo zakasnili. Nakon pročitane knjige bila sam potpuno fascinirana Dianom, njezinim suradnicima i svime što su učinili. Toliko bih voljela da sam ih mogla upoznati.

Otvorena srca i uma

Ovaj vaš prvi dugometražni film uistinu je šamarčina i neoboriv (prije svega arhivski) argument svim aktualnim ustaškim revizionistima i ustašofilima koji se već 30 godina trude relativizirati ili negirati zločinački karakter NDH-a. Koliko vama teško pada to što se već 30 godina ustrajno relativizira, umanjuje ili otvoreno brani i promiče NDH i ustaše kao domoljube i borce za samostalnu Hrvatsku, dok se partizani etiketiraju kao zločinci?

- Kad krećem u neki film, nikad ne idem s definiranom tezom ili unaprijed pripremljenim zaključkom. Ušla sam u istraživanje zaista otvorena srca i uma, prije svega slijedeći Dianine tragove i ono što je ona zapisala. Svoja uvjerenja ostavila sam po strani i zbog činjenice da je doba NDH za vrijeme komunizma bio veliki tabu o kojem se malo i jednostrano učilo. Ono što sam zaključila kroz višegodišnje istraživanje i rad na filmu jest da komunisti jesu neke stvari prešutjeli, u smislu da su sebi pripisali sve zasluge za otpor fašizmu i nacizmu, ali oko NDH nema dvojbe. To je bila zla tvorevina koja je ideju o samostalnosti i slobodi hrvatskog naroda iskoristila za masovno ubijanje drugih naroda (Srba, Židova i Roma) s kojima povijesno dijelimo teritorije i živimo zajedno u gradovima i selima. Osim toga, da imate i najplemenitiju ideju, ako je date u ruke lošim ljudima, od toga ne može ispasti ništa dobro. Treba uzeti u obzir da su kroz sela prolazile razne vojske i da su mladići često odlazili s prvom koja im je mogla dati cipele ili hranu i da tu ne možemo govoriti o velikoj ideologiji. Poznate su priče o obiteljima koje su, ukoliko su imali više djece, svako poslali na jednu stranu - u partizane, domobrane, ustaše pa čak i u četnike. Ljudi su pragmatični, treba preživjeti u svakom sistemu, ali društvo mora jasno razlikovati i osuditi zločinačke politike i vođe.

U filmu njemački oficir u razgovoru s Dianom u hotelu Esplanade kaže da se ubila majka Eugena Dide Kvaternika koja je bila Židovka. Zašto ste taj, široj javnosti nepoznat podatak, stavili u film? Koliko to otkriva i slojevitost motiva zločinaca?

– Stavila sam taj podatak u film zato jer je točan i jer govori koliko je sve to bilo monstruozno. Majka jednog od glavnih ustaša bila je Židovka i toliko je bila ogorčena time u što su se uključili njen sin i suprug da si je oduzela život. Ostavila sam taj podatak za one koji žele znati više, koje zanima povijest. Puno je takvih »malih« povijesnih podataka u filmu koji možda nisu uočljivi na prvo gledanje jer filmom ipak dominira Dianina priča i emocije preživjelih.

Alma Prica zrači na sceni

Kako vam je kao redateljici bilo prvi put raditi s profesionalnim glumcima, i to redom sve etabliranim glumicama i glumcima, poput Alme Price, Mirjane Karanović, ljubljanskog prvaka drame Igora Samobora, Vilima Matule...?

– Almu sam kontaktirala još 2013. godine, ona je tada bila točno u dobi u kojoj je Diana bila kad je pokrenula svoju akciju. Od početka sam znala da želim nju za Dianu zato jer posjeduje veliku samozatajnost i disciplinu i gotovo nikada je nećete naći u medijima, a kad stane na scenu zrači tolikom snagom. Takva je na neki način bila i Diana iz onoga što znamo o njoj, samozatajna žena nevjerojatne snage koju je ispoljila u najtežim vremenima. Alma i ja smo dugo prije snimanja (jesen 2017.) radile zajedno, pripremale Dianu, razgovarale o filmu. Izgradile smo odnos velikog povjerenja prije samog snimanja, što je puno pomoglo i ostalim glumcima da se dobro osjećaju na setu i da mi vjeruju iako se nismo prije susretali i radili zajedno. Također, za sve glumce koje sam angažirala trudila sam se da i u stvarnom životu budu ljudi jasnih humanističkih i antifašističkih stavova.

Mimo zločinačke prirode ustaškog režima, u filmu navodite da je 2.000 zagrebačkih obitelji udomilo djecu. Istina nije jednoznačna?

– Snaga da izguram ovaj projekt do kraja izlazila je ne iz zla ustaškog režima, već iz dobra – prvenstveno Dianinog, ali i tisuća hrvatskih obitelji koje su udomljavale djecu iz logora. U nekoj drugoj zemlji ta bi nam priča bila na ponos kako smo i u najstrašnijim vremenima ostali ljudi, kako se nismo dali zavesti od zla, učila bi je djeca u školi i u sklopu nastave povijesti i u sklopu građanskog odgoja. Diana je na neki način rodonačelnica onoga što danas nazivamo građanski otpor i građanska akcija. To je način mirnog i upornog inzistiranja da su neke stvari u društvu nedopustive, ma kakve bile okolnosti.

Anonimni mrzitelji na društvenim mrežama reći će: »Evo Srpkinje koja nam uvaljuje kolektivnu krivnju, a »oni« su nas napali«..., pa će udariti po partizanima i komunističkim zločinima. Jedno pomalo indiskretno pitanje: kad smo kod etničkog podrijetla, bi li ovaj film imao još i veću težinu da ga je režirao etnički Hrvat/Hrvatica? U smislu važnosti da se pripadnici većinskog naroda (bilo gdje, pa i kod nas) suoče sa zločinima koje su pripadnici većine počinili u »ime našeg naroda«.

– Ne osjećam se kao Srpkinja jer »srpsko« prezime koje nosim je obitelj koja stoljećima živi na teritoriju Hrvatske. To je kao da petoj generaciji Iraca u Americi kažete da su Irci. To je samo diskreditacija i strah da film govori istinu. Ne zanimaju me takvi napadi. Osim toga, Budisavljevića ima i katolika i pravoslavaca, ali vam sad neću reći iz koje grane su moji Budisavljevići jer biti Srbinom ili pravoslavcem ne smije biti uvreda. Za budale ću ionako biti ono što oni žele od mene napraviti. Dodala bih da mi je mama stopostotna Dalmatinka s otoka. Dakle, osim u periodu NDH, kad je Pavelić otoke dao Talijanima, moji preci su na hrvatskom tlu puno duže od svih današnjih domoljuba kad se zbroje zajedno.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.