Izložba koja prikazuje jedan dio presjeka stvaralaštva likovnog umjetnika Đanina Božića otvorena je nedavno u Muzeju suvremene umjetnosti Istre u Puli, a može se posjetiti svakim radnim danom osim ponedjeljka do 21. prosinca. Godine 2005. zagrebački je Muzej suvremene umjetnosti donio također jedan velik presjek rada Đanina Božića.

  HDLU Istre i Medit objavili su, 2012. godine, bogatu i vrlo lijepu monografiju, kroz koju se može steći detaljan uvid u stvaralaštvo ovoga, kako ga obično ocrtavaju »samozatajnog« umjetnika, koji živi i stvara u Novigradu u Istri. Vrlo pomno, minuciozno odrađen teorijski dio monografije potpisuje likovni kritičar Ivica Župan, a knjiga, osim same bogate slikovne prezentacije zavidno širokih likovnih registara i jezika kojima se ovaj autor vrlo uvjerljivo i autonomno služi, donosi i jedan kuriozitet – sjajno, osvježavajuće literarno oblikovan, od strane samog Božića, uvid u vlastitu autobiografiju, nazvan »Iz dnevnika O ja«, u kojemu umjetnik od godine svojega rođenja, pa do godine objave monografije, sumira najznačajnije, lijepe i one manje lijepe događaje, koji su obilježili svaku godinu njegova života.

  Izložba u Puli pokazuje i potvrđuje samosvojnost stvaralačkog svijeta Đanina Božića, koji je diskretan i neupadljiv, ali nudi toliko puno mogućnosti doživljaja, ostavljajući trag vjerodostojnosti, gdje je autorski jezik jasno, čvrsto definiran i uvijek otvoren za nove radosti stvaranja. Poticaj je to publici, uz mali razgovor kojega smo tom prigodom vodili, da dodatno obrati pažnju na stvaralaštvo tihog majstora iz Novigrada, koji puno radi, izlaže, djeluje, i na domaćoj, i na međunarodnoj likovnoj sceni.

  Kažete da ste ove godine bili dosta zaposleni. Je li to bio kreativan rad, u ateljeu, ili negdje drugdje?

  – Bio sam dosta okolo, dosta sam putovao, skoro svaki mjesec sam bio negdje drugdje. U travnju sam radio na nekim velikim mozaicima, pa sam tri tjedna bio u Francuskoj, na jednom slikarskom simpoziju, pa kasnije u Sloveniji, na jednom drugom simpoziju. Cijeli srpanj bio sam u Vojvodini, u Kikindi, na simpoziju terakote velikog formata. U međuvremenu su bile i razne izložbe, pa u Mađarskoj, jedna grupna izložba kiparstva… Samostalnu izložbu sam otvorio u jednoj privatnoj galeriji u Linzu i bit će otvorena do kraja godine, i sada me je ova izložba u Puli na koncu dokrajčila, u smislu da bi sada trebalo biti dosta za ovu godinu.

Uživanje u materijalu

Na tim simpozijima također radite?

  – Da. Recimo niz keramika koje sam izložio na izložbi u Puli, ove terakote, to sam napravio prošle godine na jednom simpoziju, a ove godine sam od istog materijala napravio na simpoziju u Kikindi dva velika izloška od po dva metra visine, u jednom komadu, baš je bila lijepa prilika za tako nešto napraviti. Uz put, kako je tehnološki jako zahtjevno da se tako nešto napravi, jer se to jako sporo radi, napravio sam i jednu cijelu produkciju, otprilike četrdesetak komada malih formata, tako da bi sljedeća izložba mogla biti samo u terakoti. To su kao maleni svjetovi, mali reljefi, pejzaži, koji se mogu rukom dodirivati…

  Vaš rad traži aktivno sudjelovanje tijela…

  – Uvijek sam uživao u tom materijalnom oblikovanju, tako i moje slikarstvo, koje se manifestira kroz višeboj, kromatski, tu sam isto manje koristio boju, a više materijal. Materijal je bio taj koji je bio nositelj boje. Kroz sve radove prisutno je ukidanje boje iz tube, u korist korištenja materijala. Radi se o tom uživanju u materijalnom. Recimo, tijekom devedesetih godina sam stvarno eksperimentirao sa raznim materijalima, od gume, stakla, što god mi je došlo pod ruku bilo mi je dobro. Kasnije sam neke materijale počeo ukidati, jer nisu trajni, pa sam bio ljut – toliko truda, a onda ništa od toga jer materijal propadne – tako da sam se vratio na neke klasične stvari. Ovo zadnje iskustvo, s terakotom, mi je jako blisko, jer je to kao jedna skica koja se poslije ispeče nema lijevanja, sve nekako ide iz prve, i kao materijal me je jako veselio u zadnje vrijeme.

  Studirali ste u Rijeci, neke od prvih radova ste izlagali u Rijeci, riječki likovni kritičar Berislav Valušek je dosta pratio vaš rad u jednom periodu… Rijeka je bila sredina koja je za vas bila važna u nekom životnom momentu?

  – U studentskom periodu sigurno da, jer to je bio prvi veći grad s kojim sam došao u doticaj; živio sam u malome selu Labinci kod Poreča do tada. Imao sam sreću da sam došao u takvu generaciju – bili su jako dobri profesori tako da mi se dosta toga otvorilo. Bile su to godine 1985., ’86., a ta je sredina u to vrijeme baš bila poticajna. Bilo je dobro društvo, tako da sam bio više okolo nego studirao.

  U Rijeci je tada postojalo Bijenale mladih, tu su dolazili dobri umjetnici i kritičari iz cijele bivše Jugoslavije, tako da je to sve imalo smisla. Još kao student, sa nekoliko kolega, prvi put smo izlagali u Modernoj galeriji u Rijeci (današnji Muzej moderne i suvremene umjetnosti), što je za nas onda bilo nevjerojatno. Deset godina kasnije, 1996., imao sam ponovno, ali samostalnu izložbu u Modernoj galeriji Rijeka, i tada je to isto nešto značilo.

  – Ono u čemu se nalazim najviše, što je za mene najbolje, to je skulptura, iako sam više u oblikovanjima… Teško je definirati moj rad, to su više objekti, ali skulpture, tu se najviše nalazim. Baš taj fizički moment, rad s rukama, zato jer iz svakog rada proizlazi nešto drugo. Sam je proces rada jako važan, jer ruke rade jedno, a mozak opet odlazi na drugu stranu, pa nekako maksimum izlazi iz toga. Teško mi je to objasniti, ali kada se nešto radi s nekom lakoćom, to se vidi u radu, da nema opterećenosti.

  Ja sam zapravo završio kiparstvo, ali spletom okolnosti nekih desetak godina sam više slikao nego li radio kiparstvo. Ja nemam tu evoluciju, za čitati moj rad, jer on nije klasično linearan, već su to više neki skokovi, malo lijevo, pa desno, pa se opet vratim… Često radim na više stvari odjednom, pa puštam jedno kada mi dojadi i prelazim na drugo; poslije se vraćam i tako…

Umjetnost uživo

Postoje li neka mjesta gdje se vaši kipovi mogu vidjeti, u nekim gradovima, prostorima, muzejima?

  – Jedan je, prošle godine, to je najveći kojega sam napravio, postavljen baš u Novigradu. To je jedna kamena skulptura napravljena od suhozida, pet elemenata od po pet metara, to je stalna, fiksna skulptura. Imam jednu veliku kamenu skulpturu koja je postavljena u Vukovaru, a koju sam radio na kiparskom simpoziju u Labinu. To je skulptura naziva »Veliki arhiv«. Jedna moja skulptura je u zgradi »Croatia osiguranja« u Puli, na ulazu je jedan Murićev reljef, a moj je rad, mislim, na drugom katu. U porečkom učilištu je jedna moja skulptura, a ostale skulpture su manjeg formata i nalaze se u mom ateljeu – ja ih zapravo zovem makete, a kada bih slučajno radio veće, ne znam gdje bih ih držao. Tako i na ovoj izložbi sada uglavnom su radovi manjeg formata, 30 x 30, i to su sve makete za veće formate. Jer ti fizički uvjeti su dosta važni, ja bih često puta volio raditi veće formate, ali ne znam gdje bih ih držao, kako transportirao, pa iz tog razloga radim manje formate.

  Bilo bi dobro kada bi gradovi naručivali skulpture malo češće, vi biste, pretpostavljam kao i drugi kipari, to rado radili.

  – Da, rado bih to radio, to je izazov, i stimulativno je, ali toga je jako malo, recimo ako se jednom u pet godina dogodi tako nešto, onda je to jako dobro…

  Za vas se ističe da je racionalno konstruktivistički segment nešto što je dominanta u vašem radu. Po vama, što je takvom usmjerenju presudilo, da li vaš senzibilitet, karakter, ili su to više neki utjecaji, radovi, umjetnici kojima se divite?

  – Po prirodi jesam racionalan, a isto tako imao sam prilike nekoliko godina za redom družiti se s umjetnicima koji pripadaju tom usmjerenju, konstruktivističkom. Često je naš gost bio Ivan Picelj, pa Getulio Alviani, bilo je tu puno starijih umjetnika, i znali su tu biti ljeti i po nekoliko tjedana, tako da je sigurno prisutan i taj utjecaj. U pročišćavanju stvari, pa i u stavu prema umjetnosti.

  Preko njih sam bolje upoznao i mnoge druge umjetnike, imao sam priliku uživo vidjeti neke stvari, i valjda sam i u tim radovima prepoznao nešto što je već bilo u meni, samo mi je to sve pomoglo da to iznesem van. Isto tako sam uz njihovu pomoć doznao neke istine koje se ne mogu saznati iz knjiga. Jednako kao što mi je bilo sasvim drugo iskustvo upoznati Julija Knifera ili Ivana Kožarića, od onoga što sam o njihovom radu ranije saznao iz knjiga.

  Dosta ste putovali po svijetu. Otvorenost za razna iskustva, svjetove, filozofije življenja, umjetničke jezike… osjeća se u vašem radu, a opet ste dosta povezani i sa lokalnom sredinom i umjetnicima u Istri. Kako vi sebe kao stvaraoca vidite na toj mapi, kako se iščitavate?

  – Po prirodi sam radoznao i putovanja su često vezana uz moj posao. Ako idem u neki veći grad svakako posjetim izložbe, ili namjenski idem vidjeti izložbu. Danas nije tako nemoguće doći do Pariza ili Londona, naročito su iz Pule dobre ljetne veze, i neke stvari mogu se vidjeti i bez puno novaca. Uvijek je bolje vidjeti neke stvari uživo nego putem televizije ili iz knjiga. Netko je rekao – umjesto da kupujete kataloge, radije uložite novac u kartu za put pa otiđite vidjeti uživo.

  A opet, lokalna sredina – meni je dobro svugdje, imam dobra iskustva gdje god da se nađem, tako je i sa Istrom. U Istri znam mnogo umjetnika, i amaterskih, i idem na sve izložbe, zanima me što kolega radi, uvijek se nešto da naučiti, makar i kako ne treba raditi.

Biti informiran

U Istri ima puno umjetnika koji djeluju na području likovnosti.

  – Da, ima, brojnost je prisutna, ali kvaliteta je upitna. Ima stvarno puno izložbi, ali ima svega. Po meni, puno se pažnje posvećuje amaterizmu, mislim prije svega na velike manifestacije tih »ex temporea«, kojih je jedna inflacija. Apsurdno je, po meni, da se dijele velike novčane nagrade za rad koji je napravljen u par dana. Ne razumijem odakle to dolazi – meni treba mjesec ili više dana za neki rad, a ne pada mi na pamet postaviti takvu cijenu za njega. Recimo, to mi smeta. Naravno da sam za to da amateri rade i izlažu, ali mislim da to nije dobra stimulacija, mislim da se tu događa nešto što nije zdravo, krive vrijednosti se postavljaju. Smeta me što to neke institucije još podržavaju, i onda takve stvari postaju veliki događaji.

  Vi osobno niste zaposleni, imate status samostalnog umjetnika…

  – Da, ja od devedesete godine evo imam taj status i nekako uspijevam živjeti od svog rada. Kako to uspijevam, to ne znam, ali svake godine kada napravim obračun na nekoj sam pozitivnoj nuli. Uglavnom, sada više niti ne paničarim, prije sam paničario, sada nešto manje.

  Dosta ste putovali u zemlje Istoka, Indija, Kina, Bali… Jesu li te kulture i svjetonazori ostavili nekog traga u vašoj osobnoj percepciji?

  – U nekakvom stavu prema svijetu, ljudima, svakako da. To su bila neka putovanja u vlastitom aranžmanu, jeftine varijante, kroz koja su me se prvenstveno dojmili ljudi na Istoku, više od pejzaža i spomenika. Ti su ljudi otvoreni, žive u velikom siromaštvu, u teškim životnim uvjetima, a opet imaju smirenost, blagost, i uvijek se dobro osjećam na takvim mjestima. To su lica sasvim drugačijih izraza od onih koja se uglavnom vide ovdje kod nas.

  Čini se da ste vi dosta dobro upoznati, možda na neki način i povezani, s umjetničkim strujanjima u svijetu. Možda je to krivi dojam?

  – Volim gledati izložbe, volim znati šta se događa sada, u ovom trenutku, tako da konzumiram puno toga, fotografiju, video umjetnost, film, otvoren sam za sve. Ne radim te stvari, ali volim znati što se događa oko mene. Ne moraš se uspoređivati, ali tako možeš vidjeti i kako sam dišeš. Na koncu, i granice su ukinute, nije bitno jesam li u provinciji ili u velikom gradu, kada su informacije jednako lako dostupne. Istovremeno ono što dozna onaj u Frankfurtu ili New Yorku mogu doznati i ja, samo je stvar u tome koju ću informaciju uzeti i što me zanima.

  Koliko ste zadovoljni recepcijom vašeg rada na nacionalnoj razini, u Zagrebu konkretno? MSU je radio jednu vašu retrospektivu.

  – Moj rad poznaje jako mali krug ljudi, uglavnom oni koji se bave tim poslom, povjesničari ili ljubitelji. Nisam toliko prisutan, ne družim se toliko jer živim tu gdje jesam, a očito kod nas, a tako je i drugdje, treba biti stalno prisutan u nekom javnom životu, stalno se pojavljivati. Nisam sklon tome. Ali oni koji se bave tim poslom znaju što radim.

  Da bi moglo biti bolje, moglo bi, ali dobro, ne mogu imati sve. Trebam se zadovoljiti s time. Ili sam trebao biti u nekom velikom gradu, promijeniti način života, ali onda bi i moj rad bio drugačiji, i ne znam da li bih bio zadovoljan.

  U vašem se radu osjeća da umjetničku stvarnost pretpostavljate društveno političkoj razini, povijesnim mijenama. Kako se rat u Hrvatskoj odrazio na vaš rad, je li bilo nekih ciklusa u kojima se može prepoznati utjecaj tih zbivanja?

  – Može se iščitati, sada kada je prošlo neko vrijeme vidim da je tako, nikada nije bilo doslovno, ali kada vidim neki rad iz devedesetih, ja vidim da je iz tog vremena, a mislim da i drugi, tko je malo senzibilniji, može to osjetiti. Bili su također i neki mlađi radovi iz sredine osamdesetih godina, niz malih drvenih skulptura obloženih s malo lima, i to su bile nekakve generalske kuće, bombe, tako da se može reći da je bilo i anticipacije. Pa neke serije s početka devedesetih, crvene monokromne, s komadima metala – ta se serija zvala »Patetična«, tu također ima toga.

  Vaši noviji ciklusi zavu se »Nasljedstva« i »Hektari«, tu se može čitati nekakva kritika trenutnog duhovnog i mentalnog stanja u Istri, ili griješim?

  – Da, tu se radi o tome, o dijeljenju imovine, prodaji zemlje, ali to je bio povod da uđem u tu geometrijsku priču. Uvijek je neka priča u pozadini i nije naglašena, ali meni je važno da imam neku priču.

  Trenutno nešto radite, pripremate?

  – Radim na nekim slikama koje trebam završiti. Vidjeti ću što će biti poslije, na proljeće ću imati samostalnu izložbu u Crnoj Gori, pa ću nju pripremati. Vrijeme mi brzo prolazi, ne znam kako drugima, ali meni leti.