ZAGREB – Knjiga »Soba 909« Frane Herende na neki je način hrvatska verzija čuvenog svjetskog erotskog hita »Pedeset nijansi sive« i sigurno će privući znatan broj čitatelja, posebno onih sklonih erotskoj literaturi. Herenda je priču zamislio na dvjema razinama života svog neimenovanog lika. Prva je vezana uz njegov posao menadžera za marketing u nekoj velikoj korporativnoj firmi, a druga, njemu puno bitnija, uz seksualnu, pa polako i emocionalnu ovisnost o nepoznatoj riđokosoj djevojci s kojom je uz pomoć zajedničke prijateljice dogovorio seks u sobi 909 jednog hotela.

Temeljni uvjet tog na neviđeno dogovorenog tjelesnog uživanja bio je da će ona stalno na očima imati povez kako je on ne bi prepoznao, odnosno kako ga ona ne bi vidjela. Uz to, ona je zahtijevala i da ne bude nikakve govorne komunikacije, ali se to pravilo brzo krši i njih dvoje počinju razgovarati pri čemu je glavna tema, naravno, seks.

U okvirima pristojnosti

Konkretnije, kroz niz njihovih susreta on joj polako razvija svoju teoriju o zavođenju osobe suprotnog spola, pri čemu temi prilazi ponajprije sa strane muškaraca, a u cjelokupnu je priču itekako uključio i marketinšku struku jer cijela teorija leži na prezentaciji, uvjeravanju u »kupnju«, odnosno u sposobnosti »prodaje« toga što se nudi. Drugim riječima, moraš uvjeriti partnericu da si baš ti pravo rješenje za nju. Uz razvijanje te teorije, velika je pažnja posvećena njihovim erotskim aktivnostima pri svakom susretu pa svjedočimo eksplicitnim opisima tjelesnih »akcija« u sobi 909.

Problem se javlja onog trenutka kad se on, i dalje ne znajući tko je ta djevojka, počne u nju zaljubljivati, a to znači da joj pokušava ugoditi na načine za koje pretpostavlja da bi je mogli dodatno usrećiti. No, ona to opravdano shvaća kao gubljenje vlastite kontrole nad cijelom pričom pa ga ostavlja. Nažalost, nije njen odlazak jedino što ga muči. Naime, u vrijeme tih intenzivnih dva-tri mjeseca dugih druženja s njom, u njegovoj firmi dolazi do promjene rukovodstva, a nova ekipa šefova želi, kako to obično u tim trenucima biva, promijeniti – bar izvana – mnogo toga.

Njemu kao iskusnom djelatniku to sve više smeta, a kako je uz to mislima više uz nepoznatu riđokosu nego uz posao, rasplet se neminovno kreće prema kraju njegove karijere marketinškog menadžera, pri čemu jedino uspijeva isposlovati dobru otpremninu te na kraju priče – smještene na prve stranice romana – odlazi na neki otok kako bi bio daleko od svega, ponajprije od samoga sebe. Herenda je priču ispripovijedao pitkim i razumljivim jezikom s puno odličnih i vrlo životnih dijaloga, a jedina odstupanja od tog stila su »popovanja« kojima glavni lik izlaže svoju teoriju.

No, budući i da je takav način obrazlaganja teorije zavođenja direktno vezan uz njegovu profesiju, onda je i taj »marketinški pristup« za svaku pohvalu jer, u osnovi, pridonosi i karakterizaciji lika. Kad je o erotskim opisima riječ, valja reći da je, usprkos krajnjoj konkretnosti, Herenda ostao koliko je to moguće u ovoj vrsti opisa u okvirima pristojnosti, mada će mnogima – posebno onim osjetljivijima i konzervativnijima – i takav pristup biti pornografski i sablažnjiv. Uz priče s posla i iz kreveta, Herenda u nekoliko navrata, odnosno poglavlja, nudi vlastita promišljaja i zaključke o svijetu suvremenih hrvatskih korporacija.

Roman o dehumanizaciji

Roman će zanimanje pobuditi kod onih koje zanima štivo o seksu, kao i kod onih koji žele konkretniji uvid u svijet suvremenog marketinga (Herenda je dugo godina radio u marketingu i prodaji farmaceutskih i kozmetičkih tvrtki). Pišući o seksu, Herenda nudi i teoriju o zavođenju s kojom se čitatelj može i ne mora složiti, ali je nedvojbeno da kroz nju lako uočavamo osnovne karakteristike suvremenog društva te položaja žene i muškarca u tom društvu, pri čemu vrlo brzo postaje jasno kako je i seks, bez obzira na svu količnu prirodne potrebe za njim, također postao roba.

Kad je pak riječ o svijetu marketinga u velikim korporacijama, nedvojbeno je da je slika tog dijela poslovanja negativna i mučna, puna nezdravih pritisaka, agresivnosti i odnosa nedostojnih normalne ljudske komunikacije.

»Da se u korporacijama trećina vremena provedena u podmetanjima i dogovaranjima provede uistinu radeći… Nešto slično uvijek govorimo za državne tvrtke, ali u privatnima zbog redovitog straha što će s poslom biti sutra, radi se grčevito, a podmeće opakije«, konstatira Herendin neimenovani lik. Upravo neimenovanje likova jedna je od uspješnih poruka ovog romana o dehumanizaciji.

Osjećaj praznine

U svom pripovijedanju glavni je lik samokritičan, sarkastičan i ironičan.

Roman nudi i podosta duhovitih trenutaka, ponajprije vezanih uz prikaz blaziranog marketinškog svijeta u kojem je sve prepuno engleskih izraza i stupidnih fraza o napretku firme i timskom radu, a sve skupa idealno se uklapa u čitatelju dobro prenesenu sliku suvremenog svijeta u kojem, bez obzira na strašan ritam, bezbrojne aktivnosti, puno alkohola i seksa, ljudi nakon svega najčešće osjećaju – prazninu.