Uz knjigu

‘SKICA U LEDU’ JOSIPA MLAKIĆA: Majstorski složen literarni mozaik

Marinko Krmpotić

Foto arhiva NL

Foto arhiva NL

Impresivan je način na koji Mlakić gradi ovaj veliki roman. Sa svakom novom stranicom sve uočljivije postaje kako Mlakić majstorski tka svoj literarni sag

ZAGREB – Sve što vrsni bosanskohercegovački pisac Josip Mlakić u književnosti voli, našlo se u njegovom novom, do sada najopsežnijem romanu, knjizi »Skica u ledu«. To pak znači da novi, četrnaesti po redu Mlakićev roman, istodobno nudi i triler, i ratni roman i znanstveno-fantastične dijelove. Iako, barem na prvi pogled, kombinacija spomenutog djeluje malo moguća, Mlakiću uspijeva da na 544 stranice stvori zanimljivo, pitko i čitko štivo koje, kako je kod njega već običaj, s jedne strane pažnju plijeni zanimljivom i neizvjesnom radnjom, a s druge uspješno oslikava brojne društvene negativnosti i mane te još jednom sjajno svjedoči o besmislu i gluposti svakog rata, posebno onog koji je početkom devedesetih divljao Balkanom.Serijski ubojica

Okvire trilera Mlakić ovoga puta veže uz niz ubojstava koje osamdesetih godina prošlog stoljeća tijekom održavanja velikih rock koncerata (Whitesnake, Bruce Springsteen, Rolling Stones, Queen, U2) u raznim europskim gradovima izvršava nepoznati počinitelj. Budući da je prvo ubojstvo izvršeno u Kölnu, desetogodišnju istragu predvodi njemački policajac Thomas Schweiner koji mukotrpnim istraživanjima uspijeva doći tek do nadimka ubojice (Jazija) koji policiji bježi, tren prije no što su otkrili njegov identitet, u Bosnu odakle je u Njemačku i došao početkom osamdesetih. Jazija, pravim imenom Marko, u domovinu se vraća jer je tamo počeo rat, a uporni Schweiner, djelomično i stoga što je smrtno obolio od raka, na svoju ruku kreće u potragu za suludim serijskim ubojicom kojeg namjerava ubiti bez ikakvog suda.


Otkriće završetka te priče prepuštamo čitatelju, a logično je da Jazijin povratak u Bosnu roman iz okvira trilera vodi u žanrovske odrednice ratnog romana pri čemu je glavni lik tog dijela slikar Darko čiji život pratimo od mučnih dana u muslimanskom logoru, preko bijega i ratnih akcija pa do teškog života invalida po završetku rata, točnije do smrti koja je na jedan način bila svojevrsno samoubojstvo. Iz tih okvira dolazi i glavni lik trećeg dijela knjige, Jazijin brat Boris, vrhunski matematičar koji nam u tom završnom dijela romana donosi i izmaštanu distopijsku priču o mračnom i mučnom društvenom uređenju budućnosti.


Tragedija rata


Put od trilera preko antiratnog romana i SF okvira Mlakić je savladao suvereno i znalački ne dopustivši čitatelju, usprkos obimnoj količini štiva, bilo kakav trenutak dosade. Tako u prvoj knjizi, nazvanoj po albumu sastava The Band »The Last Waltz«, pratimo uzbudljivu igru detekcije kojom detektiv Thomas Schweiner na temelju oskudnih tragova nastoji povezati činjenice koje bi ga uputile tko je osoba koja velika okupljanja rock plemena koristi da bi sadistički ubijao mlade žene. Druga knjiga pod naslovom »Otok« donosi nam svu tragediju rata u državi u kojoj su prije rata uglavnom mirno i složno živjele tri nacije i vjere.


Uz grozote i stupidnosti rata, Mlakić pri opisu likova tog dijela knjige zahvaća i u njihovo djetinjstvo zahvaljujući čemu priča dobiva na emocionalnosti i uvjerljivosti, a za konačan izniman dojam svakako je zaslužan i dio vezan uz potpunu besperpektivnost poslijeratnog obogaljenog i traumatitziranog bosanskog društva. Treća knjiga, ujedno i dio po kojemu je cijeli roman dobio naslov, slika je života onih koji su iz te krvave Bosne pobjegli i nastoje živjeti po europskim pravilima, a furistički dio tog dijela romana kroz priču iz budućnosti govori, u stvari, o prošlosti i sadašnjosti naglašavajući pritom više no uočljivo kako je korijen svog zla i mržnje u tragičnoj ljudskoj nesposobnosti da prihvati i razumije one koji su od njega drugačiji.

Mlakić je odličan u građenju svojih likova pa tako jednako uvjerljivo oslikava lik bezdušnog psihopata Jazije, kao i njegova normalnog i iznimno inteligentnog brata Borisa koji čak nastoji i kroz matematiku doći do rješenja svog zla koje se događa u Bosni i Hercegovini. Posebno je dojmljiv lik intelektualca i umjetnika Darka koji je po mnogočemu simbol nekadašnje Bosne i Hercegovine, predobar i premiran da bi opstao u kolopletu mržnje, nasilja i egoizma. Sjajni su i ostali likovi i priče vezane uz njih, pri čemu su najdojmljiviji »otočani« – skupina ljudi koja Darku pomaže sagraditi brvnaru na malom otočiću na rijeci, a baš njihova ranjivosti i drugačijost Mlakiću idealno služe da bi progovorio o nehumamnosti današnjeg (ne samo bosanskog) društva.


Veliki roman


Impresivan je način na koji Mlakić gradi ovaj veliki roman. Osim distopijskog futurističkog dijela koji se prostire na pedesetak stranica, sve su drugo kratke epizode od svega nekoliko stranica koje romanu osiguravaju privlačan rock ritam, čak i kad radnja nije vezana uz rock glazbu što je slučaj u prvoj knjizi. U te epizode likovi »ulaze i izlaze« na prvi pogled kaotično i bez reda, ali sa svakom novom pročitanom stranicom ukupna slika postaje bogatija i ljepša pa sve uočljivije postaje kako Mlakić majstorski tka svoj literarni sag, odnosno slaže mozaik od kojeg su stvorene ponajbolje literarne freske.


Biografija


Josip Mlakić suvremeni je bosanskohercegovački pisac. Rođen je 1964. u Bugojnu. Diplomirao je na Strojarskom fakultetu u Sarajevu. Živi u Gornjem Vakufu te se bavi književnošću i pisanjem scenarija.


Objavio je romane »Kad magle stanu« (2002.), »Živi i mrtvi« (2002.), »Ponoćno sivo« (2004.), »Psi i klaunovi«, »Čuvari mostova« (2007.), »Ljudi koji su sadili drveće« (2010.), »Planet Friedman« (2012.), »Božji gnjev« (2014.), »Svježe obojeno« (2015.), »Majstorović i Margarita« (2016.), “Bezdan” (2016.), “Crni gavran i bijele vrane” (2018.), „Skica u ledu“ (2018.), te zbirke priča “Puževa kućica” (1997.), “Odraz u vodi” (2002.), “Obiteljska slika” (2002.), “Ponoćno sivo” (2004.) i zbirku poezije “Oči androida” (2004.).