Predstavljanje

Nova knjiga Zorana Žmirića “Kaleidoskop”: Mikropriče o slučajnim susretima

Davor Mandić

Foto: Marko Gracin

Foto: Marko Gracin

Enver Krivac je istaknuo da su priče doista minijaturne, nesvojstvene Žmiriću po formi, ali ne i po sadržaju



RIJEKA – Što se tiče predstavljanja knjiga Zorana Žmirića, više nema nikakve sumnje – ona su događanja naroda. Bilo je tako i sinoć u prepunom riječkom Ex librisu, i to potpuno izvan tokova 12. Vriska. Žmirićevo predstavljanje nove knjige, zbirke vrlo kratkih priča “Kaleidoskop”, u izdanju Hena coma, preklapalo se s događanjima na Vrisku, no vjerna je publika došla Žmiriću na proštenje. I na potpis, koji je on rado dao.


Nadajmo se time ujedno da je Žmirić, nakon iznimna uspjeha njegove prethodne knjige, romana “Pacijent iz sobe 19”, također u izdanju Hena coma, konačno i na nacionalnoj razini zaslužio epitet pisca, a ne “riječkog pisca”, kako se obično “tepa” onima koje se smatra provincijalnima. No nije o tome bilo riječi tijekom ugodne večeri druženja uz uvijek raspoloženog Envera Krivca, koji sa Žmirićem gradi zanimljiv odnos provokacije i podržavanja (nije, naime, prvi put vodio predstavljanja Žmirićeve knjige), pri čemu Žmirić odlično sekundira.


Pa smo tako svjedočili i pravom stand-up ping-pongu kad je Žmirić ispričao prispodobu iz života, u kojoj je kao školarac zajedno s prijateljima izmislio bend i uvjerio cijelu školu ne samo da postoje, nego i da su odlični.


– Imali smo čak i naljepnice, a zanimljivo je da sam ih donedavno viđao na autobusima. Dok Autotrolej nije kupio nove, plinske – rekao je Žmirić.– Da, sad su te naljepnice izgorjele – dometnuo je Krivac.

Govoreći o knjizi, Krivac je istaknuo da su priče doista minijaturne, nesvojstvene Žmiriću po formi, ali ne i po sadržaju. Naime Žmirić piše o ljudima koje inače ne poznaje, ali s njima dijeli život u slučajnim, ili ne tako slučajnim susretima.


Priče iz “Kaleidoskopa” događale su se još za Žmirićeva života u Rijeci, prije odlaska u Irsku, prije ili poslije posla, rutinski uvijek u isto vrijeme. Tada je počeo primjećivati neke podudarnosti, ljude u naznakama situacija koje bi kasnije domislio ili osmislio. Pritom smatrajući da pravih stranaca zapravo nema.


– Ne postoje stranci, nego samo ljudi koje još nismo upoznali. A možda su nam baš super i zato što ih ne znamo. Strancu ćemo, tako, kad nas pita kamo da ide da bi došao na mjesto koje želi, pokloniti vrijeme i objasniti mu put, dok, recimo, za naše obitelji nećemo imati vremena – rekao je Žmrić. Što se tiče kratkoće napisa, Žmirić je rekao da se ona sama nametnula. Naime riječ je o zbirci kratkih susreta, pa im dulja forma i ne bi odgovarala. Jednako tako, čitateljima je ostavljen prostor koji mogu sami ispuniti.


Prvi put otkako je otišao u Irsku, Žmirić je javno progovorio o svom životu u zemlji u koju Hrvati tako masovno iseljavaju. No ne osobito ekstenzivno, rekavši tek da mu je tamo dobro i da je drugačje posložio prioritete, ostavivši si vremena za pisanje.