Rekordni komad

»La Flor« – Mario Llinas i njegova četiri cvijeta: Ekstraordinarne priče

Dragan Rubeša

Llinasov komad mogao bi se nazvati »antologijskim« jer traje punih 14 sati, što je zadalo velike probleme festivalskim programerima, koji su svaku od njegovih šest »epizoda« prikazivali kao zasebnu cjelinu, svaki dan po jednu. Tako je to bilo prošlog ljeta u Locarnu gdje mu se dogodila svjetska premijera, a čiju je strategiju prikazivanja preuzeo i zagrebački Festival filmova o ljudskim pravima. No problem je da »Cvijet« nije jedna od onih TV serija s autorskim pečatom koje su se već udomaćile na sličnim priredbama, jer svaka njena epizoda ima različitu minutažu. Ona treća najduža traje – 342 minute



Što je u stvari »La Flor«? Njegova geneza započinje 2005. kad je sumanuti argentinski sineast Mario Llinas ušao u jedan off teatar u kojem se izvodila predstava »Neblina« (»Magla«) u produkciji kazališne družine Piel de Lava. Njene glumice – Elisa Carricajo, Valeria Correa, Pilar Gamboa i Laura Peredes – toliko su ga oduševile, da je odlučio filmski adaptirati njihov komad. Ali njegova inicijalna ideja meandrirala je u posve drukčijem neočekivanom smjeru, jer su mu se nametnule neke nove ideje i storije.


»Shema nije vizija«, kaže song Leonarda Cohena. U Llinasovu slučaju, shema je bila vizija. Dotična shema sublimirana je u skici koju će u uvodnoj sekvenci svog filma autor išarati na komadu papira, pored imena njegovih glumica. Skica obuhvaća četiri strelice kao četiri početka. Krug iz kojeg se one granaju simbolizira jednu kompletnu priču. A strelica zaokrenuta prema dolje je kraj priče. Llinasov komad mogao bi se nazvati »antologijskim« jer traje punih 14 sati, što je zadalo velike probleme festivalskim programerima, koji su svaku od njegovih šest »epizoda« prikazivali kao zasebnu cjelinu, svaki dan po jednu.


Tako je to bilo prošlog ljeta u Locarnu gdje mu se dogodila svjetska premijera, a čiju je strategiju prikazivanja preuzeo i zagrebački Festival filmova o ljudskim pravima. No problem je da »Cvijet« nije jedna od onih TV serija s autorskim pečatom koje su se već udomaćile na sličnim priredbama, jer svaka njena epizoda ima različitu minutažu. Ona treća najduža traje – 342 minute. U interludijima se ukazuje i autor filma sa svojim kraćim komentarom, informirajući nas recimo da je do kraja filma preostalo još 4 sata, 13 minuta i poneka sekunda. A odjavna špica traje punih 40 minuta i valjda je najduža u povijesti filma. Slični projekti nisu nikakva anomalija. Prisjetimo se filma »Out 1« Jacquesa Rivettea iz 1971. koji traje skoro 13 sati ili »Satantanga« Bele Tarra u trajanju od preko 7 sati. Tu su i autori poput Andyja Warhola (»Sleep«, 5 sati i 20 minuta) i Lava Diaza (»Malancholia«, 7 i pol sati).


Mumije i trublje




No Llinas zazire od dugih i sporih kadrova i njegovo se filmsko vrijeme ne podudara s onim realnim. Zato je njegov film bliži Gomesovoj trilogiji »Tisuću i jedna noć«. Svaka njegova epizoda igra na različite žanrovske registre i individualne naracije, u rasponu od B-horora do špijunskog filma i remakea starog francuskog filma. U svakoj od njih pojavljuju se iste četiri glumice, ali u različitim ulogama. Imamo dakle četiri početka, jednu »kompletnu« priču kao cover verziju nedovršenog filma i jedan završetak bez početka. Prva epizoda je horor koji priziva B-duhove Vala Lewtona. Ambijenirana je na izoliranoj arheološkoj lokaciji na kojoj arheologinje terorizira netom iskopana oživjela mumija. Druga epizoda fokusirana je na pjevačicu Victoriju koja se zatekla u profesionalnom limbu nakon prekida veze s partnerom s kojim je nastupala u duetu Siempreverde, nakon čega kreće u potragu za škorpionskim otrovom koji će joj podariti vječnu mladost.


Treća i najduža hladnoratovska epizoda odvija se na relaciji između Londona, Pariza, Berlina, Bugarske i drugih manje poznatih destinacija. Ona četvrta, utopijska, osmišljena kao spoj burleske i hibrida, započinje s premisom da je gledatelja već počeo obuzimati stanoviti osjećaj zamora, kad živci počinju popuštati, naročito ako je sve dosadašnje epizode gledao u jednom dahu s eventualnim piš-pauzama. Tada postaje evidentno da su autorove dame svedene na njegove zatočenice, dok ih on odvodi na set filma nazvanog »Pauk«. Ali snimanje biva odgođeno na neodređeno vrijeme, pa fotografska ekipa kreće u potragu za najljepšim stablom tabebuie i njegovim ružičastim trubljama, kad nam se glumice ukazuju kao Casanovine priležnice, »vještice« i pripadnice kanadskih planinskih jedinica.


Narativni anarhizam


No kako epizode odmiču, tako one sve više bivaju svedene na brojke, da bi naposljetku postale čiste apstrakcije. U petoj epizodi osmišljenoj kao remake Renoirova »Izleta« (»Partie de campagne«), argentinska provincija zamjenjuje francusko selo, s kicošima u odjeći gaučosa kao zamjenom za Renoirove veslače. U šestoj »primitivnoj« epizodi inspiriranoj memoarima stanovite Engleskinje koju su oteli Indijanci, nanovo ćemo ugledati Llinasove »cvjetiće« kako se brčkaju u planinskom potoku.


Llinas će ubrzo okrenuti svijet naglavce, dok nas autorova camera obscura vraća u prethistoriju filma. Kraj putovanja ujedno je i njegov početak. Zato »La Flor« tek ostaje uvrnuti traktat o pričanju priče, njenoj linearnosti i svrsishodnosti. Jer izuzev autorova velikog finala koje ima tradicionalnu završnicu, sve ostale priče su skraćene ili ih autor napušta u određenom trenutku. Zato Llinasov komad nije pokušaj ponovnog iscrtavanja granica pripovijedanja, već pulsirajući eksperiment preispitivanja prirode pripovijedanja i njenih narativnih devijacija u suvremenom diskursu.


Zato je »La Flor« u isti mah film koji testira naše strpljenje, metodološka i didaktička studija i totalni narativni anarhizam, koji ne mari za gramatičke discipline. Film u kojem se multipliciraju narativni tragovi. Jer, kako Llinasov film odmiče, postaje evidentno da je glavni autorov cilj pokazati kako priče mogu biti strukturirane, a ne »kako će se one okončati«. Zato je »La Flor« i konstantna refleksija o vremenu. Ne samo o njegovih 14 sati trajanja, već i o njegovoj produkciji koja je trajala punih 10 godina.


Distanca između onog prije i onog kasnije kulminirat će u zadnjoj epizodi, u kojoj ćemo neke od autorovih heroina ugledati u naprednoj trudnoći. Zato postajemo definitivni ovisnici o Lllinasovim naracijama. Jer kad bismo parafrazirali autorov prethodni komad (šifra: »Historias extraordinarias«), njegove su filmske priče doista ekstraordinarne.