Ne treba se pritom bojati ni bogobojati, ne treba se ni skanjivati pred igrom, tek imati pred očima činjenicu da riječ, kako napisana tako i izgovorena, urađa posljedicama, makar se ponekad činilo da propada zauvijek u bezdan
Pjesnik, romanopisac i putopisac, Dinko Telećan iz Zagreba, do sada je objavio četiri zbirke pjesama (»Kreševa«, »Vrtovi & Crvena mijena«, »Iza«, »Plast igala«), roman »Dezerter«, filozofski dnevnik »Sloboda i vrijeme« i knjigu putopisa »Lotos, prah i mrak«. Nedavno objavljena »Azijska suita« (Sandorf, Zagreb, 2015.) književni je putopis Azijom, koji seže preko Nepala sve do Kine.
Ovom knjigom Telećan se potvrđuje kao lucidan, otvoren, duhovit i britak, nadaren putopisni literat, koji putujući novim predjelima polemizira sa zgotovljenim istinama, uvriježenim predodžbama, književnim i drugim veličinama, a još ponajviše sam sa sobom. Njegov rukopis, koji je i svojevrsno učenje o skrivenim istinama i promišljanje iskonskih znanja, obećava još kvalitetnih radova na ovome, u nas slabo razvijenom književnom polju.
U knjizi na jednom mjestu kritizirate Miroslava Krležu, njegove poglede i pisanje koji su, na jedan način, zakinuti za širu, duhovnu, ili metafizičku perspektivu, zbog čega on, na jedan način, ostaje vezan uz provincijalni prostor na kojega se svojim pisanjem »obrušava«. Za razliku od njega, takve su pespektive uvažavali, uzimali u obzir autori poput Andrića, Selimovića, Kiša… Smatrate li da je tako?– Uh, odgovor na to pitanje zahtijevao bi cijeli jedan obiman esej. Ali tko mi je kriv kad nisam imao na umu posljedice napisanog… Ne bih rekao da je posrijedi bilo baš kritiziranje, više jedan pomalo nervozan osvrt, naoko ničim izazvan usred tropskih širina, koji vjerojatno zvuči paušalno kao i ovo što ću sad reći: koliko god ga poštovao na raznoraznim razinama, kod Krleže mi je uvijek smetala neka uskost, borniranost, svođenje svijeta na ljepljivu srednjoevropsku maglu, podvaljivanje dijela pod cjelinu, provincije pod univerzum. S jedne strane zapanjujuća širina i bujnost, s druge ograničena prizemljenost. Zvučat će grubo, ali Krleža je bio metafizički i filozofijski nepismen. Koliko god volio Na rubu pameti, pa i čudesne Balade, toliko mi je, recimo, njegov esej o Rilkeu – koji je, nažalost, prvo što sam pročitao od njega, i to baš u osjetljivoj dobi dok sam pred Rilkeovim stihovima padao u proskinezu – plitka, proizvoljna i promašena papazjanija. S Fritzom su se, znamo, u nas mnogi imali potrebu obračunavati, ali, koliko sam vidio, nijedan od tih obračuna nije pogodio onaj bitni manjak. Ako smognem sape, posvetit ću se tom manjku jednom u nekom elaboriranijem radu. I pored svega toga, od Krleže u književnosti – izuzimam poeziju – većeg i važnijeg nemamo. Ali to možda više govori o »nama« nego o njemu.
U vašoj novoj knjizi putopisa iz azijskog svijeta čitatelj se suočava s osobnim iskustvima putovanja u kojima se egzotičnost dalekih svjetova sudara s približavanjem ljudskih naravi, nesporazuma, problema, ili radosti koje one proizvode. Osobitost vašeg pristupa u prikazivanju dalekih svjetova jest da ne želite pisati uljepšano, već, kako i sami kažete, »ogoliti« i tu, naoko novu, privlačnu, drugačiju stvarnost…– Pa da, naime ne pišem bedekere, ne pišem da bih išta reklamirao i prodavao, eventualno da bih preporučivao put kao takav, dakle valja mi ogoljivati, drugim riječima dopirati do srži kako znam i umijem. A početna bezuvjetna i nekritična fascinacija tim dalekim i drugačijim ipak je već dosta davno iza mene. Uostalom, Delnice mogu biti egzotičnije od Delhija…
Riba-škorpion
Kao jednog od svojih uzora u putopisanju spominjete Švicarca Nicolasa Bouviera, pisca knjige »Riba škorpion«, koju nazivate najdojmljivijom putopisnom prozom koju poznajete. Za njegovu prozu kažete da je nemilosrdna, da ne štedi na vanjskim, niti na unutarnjim reflektorima…
– Ta je Bouvierova knjižica, za razliku od njegovog ranijeg djela koje joj služi kao mladenački putopisni prolog, Upotrebe svijeta, doista čudesna, a dobrim me dijelom i nagovorila da odem na Šri Lanku. To zapravo i nije striktno putopis, jer pripovjedač stoji na mjestu, u neimenovanom gradiću za koji sam tek po povratku sa Šri Lanke saznao da je Galle, divno mjesto na jugozapadu divnog otoka. Uglavnom, Bouvier opisuje to mjesto iznutra i izvana, sebe s njim i u njemu, ne štedi i ne propušta ništa, ni čaroliju ni gnusobu, ni draži ni opačine tog prostora i tih ljudi; traži sebe i gubi se pa se opet nalazi, kopa se i otkopava, i ispunjava onaj zahtjev Danila Kiša po kojemu čovjek ima pravo pisati o nekom gradu tek pošto je u njemu proboravio barem šest mjeseci. Sve u svemu, to je naprosto sjajna književnost: piščev noćni razgovor s ocem Alvarom, čiji je ontološki status prilično nesiguran, ali je to sasvim sporedno, spada među najbolje prozne stranice koje sam pročitao. Riba-škorpion usto mi je otvorila oči za naličje tropskog raja, za jedan njegov demonski, mračni aspekt koji stoji u strahovitom kontrastu spram zanosnog blještavila s kojim se čovjek tamo prvotno suoči.
Čini se da je ono što vas zanima u procesu putovanja promatranje i analiza rastakanja vlastitog identiteta, okvira koji čovjeku pružaju osjećaj sigurnosti i površinske snage, a zapravo su lažna utočišta koja zaklanjaju dublje uvide. Je li azijski svijet, osobito i s obzirom na tamošnja religijska poimanja, spremniji na tu vrst osviještenosti? U knjizi primjećujete dobre utjecaje budizma na ljude Šri Lanke…– Analiza vlastitog identiteta, odnosno njegovog privida, moguća je uvijek i svugdje, zbog toga ne treba nikamo putovati. Ali korisno je izložiti se, sučeliti se sa svojom bezimenom ništavnošću u odmaku fizičke daljine, u posve stranom mnoštvu, iskusiti tu samoću i onda uvidjeti da i samoća nije ništa drugo nego privid. Nisam siguran da je azijski svijet spremniji na to što pitate, pogotovo danas. To je svijet velikih previranja, svijet koji od Zapada lakomo i u sve golemijim količinama uzima ono najgore, i drevni slojevi tamošnje duhovnosti često se svode na karikaturu. Za razliku, recimo, od današnje naspram antičke Grčke, mnogo od te baštine u Aziji nije izlizani spomenik i slovo na papiru, nego doista jest živo i konkretno prisutno, u svakodnevici nekih ljudi, ali je barem jednako mnogo toga i izvitopereno. Budizam na Šri Lanci donio je mnogo dobra, ali kao okoštala državna religija i mnogo lošeg. Mnogo se toga miješa, kao i svugdje, uzvišene ideje spuste se u živu masu pa postanu lakrdija i umrtvljujuća ideologija, budistički redovnici hvataju se oružja, budizam se klerikalizira i politizira; o indijskom, odnosno hinduskom duhovnom kukolju i prodavanju šarene magle da i ne govorim…
Prije nekoliko godina dodijeljena vam je nagrada »Krunoslav Sukić«, za vaš roman »Dezerter«. To je nagrada koja u nas možda nije šire dovoljno poznata, a kojom se promiču mirotvorstvo, nenasilje, ljudska prava… Što za vas znači ta nagrada, tko je bio Krunoslav Sukić?
– Krunoslav Sukić bio je čovjek koji je u ružnim vremenima dizao glas protiv bezumlja. Uz ostalo, ranih devedesetih godina u Osijeku je osnovao Centar za mir, nenasilje i ljudska prava. Dobivanje nagrade koja nosi njegovo ime bilo mi je koliko iznenađenje, toliko i velika čast.
Sprega klera i politike
Za razliku od dojmova sa Šri Lanke, prema ljudima, svijetu u Indiji, često ste i dosta kritični…– To bi spadalo pod onaj izostanak uljepšavanja, zar ne? Tko hoće idealiziranu i idoliziranu Indiju bez mrlje, neka čita Vesnu Krmpotić. Koliko god mi počesto išla na živce, meni je Indija i bez idealizacije i dalje fascinantna.
Možete li usporediti današnju religioznost Indijaca s religioznosti Hrvata, naravno, ako promatrate one kodove i načine »primjene« religije koji dominiraju u masi? Postoje li neke sličnosti?
– Postoje sličnosti, itekako. Univerzalni obrasci. Zanimljivo je, kad se malo udubite u to, i koliko su slične sprege klera i politike, iako su tradicije izvana gledano toliko različite, a povijesti jedva usporedive. Imate s jedne strane uzvišene, duboke, vrtoglave Upanišade, a »na terenu« počesto najprimitivnije oblike najpraznovjernijeg folklora. Koji turistima doduše bude šaren, zanimljiv i fotogeničan. No u jednoj Indiji taj se raskorak još možda i može objasniti neopismenjenošću masa, a čime da se objasni raskorak između novozavjetnih poruka i dominantnog klerikalnog diskursa i prakse u zemlji Hrvatskoj? Kad smo kod religioznosti u nas, jedan moj dragi kolega nedavno je govorio o »demonskoj opsjednutosti hrvatstvom«. E pa, tamo gdje je takva opsjednutost na djelu, ne može biti religije, nego eventualno magije. I to crne.
Može li se, po vama, središte, za koje pišete da ste ga dotaknuli na rubu pustinje, dotaknuti i da se ne odlazi na putovanja u daleke zemlje, moguće i da se ne izlazi iz takozvanog »svakidašnjeg«, užurbanog i zaposlenog života?– Može se, svakako. Samo je uglavnom teže. Mudraci ionako preporučuju da se središte traži unutra. Odnosno u vertikalnom, a ne horizontalnom. Daleke zemlje u svakom slučaju nisu potrebne, ali barem povremeni izlazak iz vreve, onoga što Böhme naziva turba, čini mi se nužan. A osamiti se radi nasušnog sabiranja i osporavanja možeš i u svojoj sobi, ili na najbližem proplanku ili obali.
Vrijednost putopisa
Koje biste još knjige putopisa istaknuli kao vrijedne čitanja? Imate li neke putopisce koje cijenite, a da su iz ovdašnjih jezika i predjela?– Ako je »sve samo putovanje«, kao što veli jedan pokojni mislilac iz ovih krajeva, onda je i sva prava književnost na neki način putopisna, jer opisuje neku potragu, traganje za izgubljenom cjelinom, traganje duše za samom sobom i tako dalje, i ako ćemo pravo, ono najbolje u književnosti mahom su nekovrsni putopisi, od Odiseje nadalje. No u užem smislu tu su, recimo, ako već govorimo o izvještajima s Istoka, Henri Michaux i njegov Barbarin u Aziji, a zanimljiv mi je i Kenneth White i njegov takozvani geopoetički projekt. Od ovdašnjih pisaca nezaobilazan je Matko Peić, a na teorijskoj ravni toplo preporučujem relativno frišku Kulturu putovanja – uvod u književnu iterologiju Deana Dude. Najnoviji su nam putopisci uglavnom neobrazovani, pa su zato u najboljem slučaju tek zabavni; lijepa iznimka su, recimo, nedavno objavljeni Prolazi i pukotine Dorte Jagić.
Vrlo ste aktivan prevoditelj s engleskog jezika, bili ste član Upravnog odbora Društva hrvatskih književnih prevoditelja. Što biste kazali o toj, teško vidljivoj djelatnosti danas u Hrvatskoj, koliko je vrednovana, može li jedan književni prevoditelj ovdje i danas živjeti od svoga rada?– U stvari, proteklih godina aktivniji sam kao prevoditelj sa španjolskog, tako se slučilo. Ponavljat ću opća mjesta kažem li da je književno prevođenje podcijenjeno i potplaćeno. O vidljivosti prevoditelja ne bih, ta on se ionako odlučio biti »nevidljivi čovik«. Može li se živjeti od toga? Može, ali prilično teško, pogotovo kad se ima u vidu u kakvom nam je stanju književno izdavaštvo. Ja nekako uspijevam, što podrazumijeva gotovo neprestan rad – otuda ta velika aktivnost, s obzirom na to da mi je književno prevođenje glavni izvor prihoda, a to je, razumljivo, inače dosta rijedak slučaj. K tomu ipak imam sreće da povremeno mogu birati što ću prevoditi.
Na jednom mjestu u knjizi »Azijska suita« navodite misao »sve što izgovoriš i zapišeš oživjet će (ako nisi izgovorio ili zapisao već dogođeno)«. Može li se dovoljno paziti na ono što se izgovori i zapiše? Ta misao poziva na odgovornost, ali usađuje i svojevrstan strah, bogobojaznost… Ljudi često ne misle ozbiljno kada nešto govore, pa niti kada nešto pišu, ponekad je u pitanju igra…– Spomenuta misao čisto je intuitivna i zasnovana na pojedinim prilično teško priopćivim, možda i nevjerojatnim iskustvima. Da, ono napisano i izgovoreno uvijek te nekako, negdje sustigne. I nije loše povremeno se sjetiti stare upute: progovaraj samo ako time popravljaš stvari u odnosu na šutnju. Ne treba se pritom bojati ni bogobojati, ne treba se ni skanjivati pred igrom, tek imati pred očima činjenicu da riječ, kako napisana tako i izgovorena, urađa posljedicama, makar se ponekad činilo da propada zauvijek u bezdan.
