OSVRT

Čitali smo knjigu Mirte Maslać: Pripitomljavanje “čudovišta” pisanjem

Marinko Krmpotić

Priča o junaku i (ili) čudovištu počinje izvatkom službenog zapisa iz psihologijskog testiranja nad protagonisticom priče, što ona kasnije razrađuje s vlastita stajališta, iznoseći nam ono što je pratilo njenu košmarnu borbu za ozdravljenje



Jedan od načina na koji je moguće krenuti putem psihičkog ozdravljenja je i – napisati knjigu o svojim psihičkim problemima. Upravo to učinila je mlada Zagrepčanka Mirta Maslać (1993.), koja je knjigom »Junak ili čudovište« dojmljivo opisala dio vlastitih iskustava, dodavši svemu, naravno, elemente literarnih okvira. Zahvaljujući toj njenoj hrabrosti i iskrenosti domaća je publika ove godine u vrlo kratkom vremenskom razdoblju dobila dva romana koji u fokus stavljaju život žene u psihijatrijskoj ustanovi, ali je za razliku od vrlo dobre »Akustike tišine« Tajane Obradović, kod Mirte Maslać riječ o u znatnoj mjeri autobiografskim zapisima, što njenu djelu daje poseban značaj.


Liječenje


Priča o junaku i (ili) čudovištu počinje izvatkom službenog zapisa iz psihologijskog testiranja nad protagonisticom priče izvršenog 6. prosinca 2013. godine. Tu šumu stručnih pojmova i izraza potom će na narednih 230 stranica glavna junakinja razrađivati s vlastita stajališta, iznoseći nam kroz kronološki razlomljenu liniju pripovijedanja mnogo toga što je pratilo njenu košmarnu borbu za ozdravljenje. Saznajemo tako da je riječ o anemičnoj i pothranjenoj (44 kilograma) djevojci sklonoj samoozljeđivanju i korištenju opijata, pri čemu zna otklizati prema pretjeranim dozama.


Motivi i uzroci takvog ponašanja predočeni su kroz njena razmišljanja o svijetu koji je okružuje i smislu života, ali i kroz pojedinosti o njenu odnosu s roditeljima. Naravno, vrlo bitan dio romana vezan je uz opis bolničkog liječenja i boravka u psihijatrijskoj ustanovi, pri čemu su vrlo dobro opisani likovi nekolicine pacijenata, kao i liječnika te ostalog medicinskog osoblja. Autorica uspijeva uočiti i dobre i loše strane tog sustava pa tako, primjerice, svjedočimo birokratskoj tuposti i uskogrudnosti kad je jedna ustanova ne želi primiti, jer »nije s njenog područja«, ali i suprotnim primjerima vezanim uz ponašanje liječnika i medicinskog osoblja koje nadilazi čisto profesionalne oblike ponašanja i pretvara se u iskrenu ljudsku želju za pružanjem pomoći i razumijevanjem.




No nije ovo samo roman o društvu i njegovu sustavu, već o demonima koje junakinja, na svu sreću, uspijeva nadvladati i potisnuti u drugi plan zahvaljujući, između ostalog, i činjenici da nakon samoubojstva jednog prijatelja i jedne vlastite prometne nesreće počinje o životu razmišljati drugačije te odlučuje, budući da želi preživjeti, »ubiti« onu staru junakinju ili čudovište te stvoriti novu.


Efektno i duhovito


Način na koji Mirta Maslać pripovijeda svoju priču pokazuje ne samo njene literarne sposobnosti (vrlo dobri opisi, odlični dijalozi, za koje je šteta što ih nema više, sposobnost ulaženja u svijet psihe…), već i bogatu informiranost vezanu uz književnost, film i rock glazbu. Citati i poveznice sa svijetom spomenutih umjetnosti su brojni, pri čemu u vlastitu priču ubacuje citate književnih i rock klasika, što najčešće djeluje efektno i duhovito. Tako, primjerice, završavajući odlomak o premještanju s jednog na drugi psihijatrijski odjel parafrazira čuveni završetak Camusovog »Stranca« i piše: »Primih tu vijest radosno i poželjeh da bar ovaj put na dan moga premještanja bude mnogo ljudi i da me dočekaju povicima mržnje«.


Još je efektiniji i duhovitiji primjer kada pri telefonskom razgovoru s iznerviranom majkom na svako njeno pitanje duhoviro odgovara citiranjem stihova Queen hita »Bohemian Rhapsody«. Uz to uspješno poigravanje situacijama i književnim, filmskim te rock nasljeđem Mirta Maslać zna i sama »ubosti« originalnim izrazom pa jednu od svojih supatnica s odjela, zbog pretjerane sklonosti te nesretnice religiji, naziva – katolibanka Marija.


No baš taj crni humor i općenito vrckavi pristup i najtežim situacijama, dojam je, među najzaslužnijima su za izgrađivanje staze bijega od potpunog psihičkog sloma i pretjerane ovisnosti o lijekovima. Iznimno mnogo u tome je nedvojbeno pripomogla baš ova knjiga, za koju autor pogovora Luka Bekavac kaže: »Ovaj je roman baš zato knjiga o osebujnom ‘pripitomljavanju čudovišta’: mukotrpnom postupku diskurzivnoga dovođenja na svijet nečega što je do tada djelovalo samo kao neopisiv, nemisliv kvantitet, generator traume, čista opasnost. To je pripitomljavanje koje se izvodi pisanjem«.