Pod dirigentskim vodstvom maestra Srboljuba Dinića, a u režiji Lorenza Marianija, na sceni zagrebačkog HNK-a, u pjevačkoj podjeli Puccinijeve opere »Tosca« našli su se u subotu Riječani – Kristina Kolar (u naslovnoj ulozi), Giorgio Surian (kao Barun Scarpia) i Siniša Štork (Angelotti). Iako je predstava imala premijeru 7. ožujka, gledalište je bilo popunjeno gotovo do posljednjeg mjesta, a bila je to jedna od najuzbudljivijih izvedbi koju sam gledala u zagrebačkom HNK-u uopće. Zasluga je to izvrsnog glazbenog vodstva i zaista odlične pjevačke podjele, koja je održala napetost pažnje publike od početka do kraja.

   Redatelj Lorenzo Mariani – želeći prikazati »Toscu« kao svevremensku dramu – odao se bespotrebnom pretjerivanju u eksplicitnostima. Tako je Barun Scarpia na kraju prvog čina gotovo zagušen navalom žena iz procesije; Drugi čin, umjesto večerom, započinje masažom na radnom stolu, nakon čega se Scarpia oblači na sceni – samo pjevač Surianova iskustva mogao je pritom dostojno muzički izvesti svoj part – a Tosca, nakon skoka s tvrđave Sant’Angelo, »pada« do mrtvog Cavaradossija. S terase tvrđave u tom se trenutku vidi Coloseum…(?!?) Scenografiju potpisuje Maurizio Balo, kostime Silvia Aymonino – o oba segmenta bi se dalo nadugo i naširoko pisati – a najtočniji vizualni posao učinio je Deni Šesnić, još jedan riječki umjetnik u predstavi, koji potpisuje oblikovanje svjetla.

Čežnja u glasu

   Ipak, sve nelogičnosti i pretjerivanja režije, nadoknadila je glazbena izvedba, koja ansambl zagrebačke Opere HNK-a prikazuje u najboljem svjetlu.

   Osim na genijalnoj Puccinijevoj glazbi, uzbudljivost ove opere počiva na proživljenoj interpretaciji tumača triju likova – slikara Cavaradossija, razapetog između ljubavi i političke borbe, ljubomorne i zaljubljene, odane Cavaradossiju Florije Tosce te okrutnog šefa policije Baruna Scarpije.

   Cavaradossija je vrlo izražajno tumačio Stjepan Franetović. Tenor lijepa glasa sa sigurnim visokim registrom, nagrađen je aplauzom na otvorenoj sceni već u prvom činu (Recondita armonia), a dugi, dugi aplauz dobio je nakon popularne arije »E lucevan le stelle«, koju je otpjevao bolno, s tugom i čežnjom u glasu!

   Kristina Kolar bila je Floria Tosca kakvu se samo može poželjeti! Prelaskom u sopranski fah, ona je upravo u ovoj ulozi našla svoj predestinirani lik. Scenski uvjerljivo donijeti zaljubljenu, ljubomornu, impulsivnu, a istovremeno nježnu, ponosnu ženu koja je spremna ubiti kako bi spasila voljenog čovjeka, gradirati sva ta raspoloženja, a nikad ne ugroziti (i te kako) zahtjevnu muzičku stranu uloge, ne može mnogo pjevačica. A Kristina Kolar prvi put je pjevala Toscu prije nekoliko dana, upravo u zagrebačkoj produkciji!

   Sve dramske sposobnosti ove pjevačice došle su do izražaja u srazu s glumačko-pjevačkom osobnošću Giorgija Suriana.

Gospodar života i smrti

Prvi put sam ga vidjela kao Scarpiju 2007. godine, u koncertnoj izvedbi »Tosce«, pod ravnanjem Vjekoslava Šuteja. Nakon mnogih prostački nasilnih Scarpia koje sam gledala kroz godine, Surianov je bio – ono što jedan prefekt policije, pred kojim se »trese čitav Rim«, mora biti: nepopustljiv, okrutan, beskrupulozan, ali čovjek s manirima – Barun. Vidjelo se to i bez scene, i bez kostima, sve je bilo u glasu i izrazu, iako je Giorgio Surian doslovce uskočio u tu koncertnu izvedbu, zamijenivši najavljenog Ruggera Raimondija, koji je otkazao nastup na sam dan izvedbe.

   Kao Barun Scarpia u najnovijoj zagrebačkoj izvedbi »Tosce«, od prvog ulaska na scenu bio je – gospodar života i smrti. Impresivan je bio Te Deum Giorgija Suriana na kraju prvog čina, ali je sukob s Toscom u Palači Farnese bio vrhunac predstave. I Kristina Kolar i Giorgio Surian nisu se štedjeli, jednostavno izazivajući jedan drugog na još žešći angažman. Trebalo je u tom kolopletu emocija smiriti pjevačko biće na čudesan način kako je to učinila Kristina Kolar i otpjevati »Vissi d’arte«, savršeno, sa suzom u grlu…

Balans

Upečatljivim nastupom, u ulozi Cesare Angelottija, predstavio se riječki bas Siniša Štork. Pjevač sonorna glasa, dramskim je intenzitetom postavio lik koji ostaje lebdjeti u predstavi do samoga finala.

   Kao rijetko u kojoj predstavi, orkestar zagrebačkog HNK-a muzicirao je dinamički iznijansirano, tvoreći kompaktni zvuk velikog ansambla, koji svoju moć iskazuje upravo u gradaciji dramatike. Maestro Srboljub Dinić, odnedavno šef dirigent u Palacio de Bellas Artes u Mexico Cityju (nakon što je 12 godina bio stalni dirigent opere u Bernu) vodio je predstavu održavajući pravi balans između orkestra i scenskih zbivanja, pomno pazeći na svaki detalj. Na taj je način omogućio interpretima punu glumačku slobodu i razigranost, ali i stvorio uvjete da ključna mjesta svojih rola izvedu sugestivno, s mirom i sigurnošću.