Ibsen u Hrvatskoj

Pokajnik umjesto buntovnika: Nataša Govedić o premijeri “Peer Gynta” u HNK-u Zagreb

Nataša Govedić

Foto: HNK Zagreb

Foto: HNK Zagreb

Zanimljivo je da je ovo druga premijera ovogodišnje sezone zagrebačkog HNK-a, nakon Kicine režije »Kralja Leara«, koja originalni tekst buntovništva ili prevratničkog ludila pretvara u dramu monotonog, gorkog i moralistički intoniranog lamentiranja o zloći svijeta



U norveškoj tradiciji igranja »Peer Gynta« prisutna su dva glavna redateljska pristupa. Jedan »turistički«, s mnogo fjordova i zelenih proplanaka, narodnih nošnji i Griegovih glazbenih napjeva (spektakularna scenografija obično reklamira norveške prirodne ljepote), a drugi »egzistencijalistički«, začet režijom Tormoda Skagestada iz 1962. godine, u kojemu je »Peer Gynt« varijanta srednjovjekovnog »Svatkovića« ili drame o samosagledavanju vlastite krivnje pred kršćanskim posljednjim sudom. I suvremeni redatelj Erik Ulfsby u zagrebačkom se HNK-u priklanja srednjovjekovnoj tradiciji pomicanja Ibsenova teksta unatrag, prema dramaturgiji pokajanja i srednjovjekovnog »Svetkovića« (dramaturški surađujući s Carlom Morthenom Amundsenom), gdje se Peer pokušava obraniti pred onostranim sucem vlastita života ili Ljevačem pucadi (Alma Prica).


Skršeni Peer


Peer je podijeljen na mnogo glumaca, pri čemu svaki igra jednu etapu junakova života. Tako Peera/Sanjara igra Silvio Vovk, Peera/Izgrednika Nikša Kušelj, Peera/Brodolomca Slavko Juraga, Peera/Trola Ivan Colarić, Peera/Odgonetača Luka Dragić, Peera/Zavodnika Filip Vidović te ostarjelog ili »krunskog« Peera Siniša Popović. Na samom kraju, nema utjehe koju u originalnom tekstu protagonistu pruža vjerna ženska ljubav, oblikovana vrlo slično Goetheovu »Faustu« i Margareti, koja u posljednji tren iskupljuje Faustovu krivnju, nego tek gorka svijest o tome da kad se oljušte svi slojevi luka ili sve faze Peerove osobnosti, duša koja preostaje ipak neće biti ničim spašena, pa ni ženskom ljubavlju.


Skršeni Peer u ovoj je inscenaciji stalno iznova prozivan, jer se »nedovoljno« kaje, pri čemu je naglašena kršćanska retorika i potreba ispovjednog pokajanja, kao i stav da je živjeti vjerno sebi i svim svojim konfliktnim željama ravno sebičnom, promašenom životu. Izvorni Ibsenov tekst bitno je kompleksnija studija Peerova životnog ludovanja oko odbijanja da sam sebe ili da ga netko drugi »konačno definira«. Ibesnov Peer donosi na pozornicu »princip igre«, utkan gotovo u sve prizore komada.




Peer stalno preskače granice realnog prostora i uživa u fantazijama, igra se od malih nogu sa svojom majkom tako da kormilari pripovijestima o svojoj grandioznoj svemoći, sanjari ili laže (kako hoćete), ali kroz te se fikcije oslobađa različitih ograničenja svijeta. Postaviti ovu dramu kao gorki prijekor na račun ljudskog sljepila i duboke sebičnosti prilično je uskogrudno. Otprilike kao da kažete da je Mačak u čizmama jako problematična literarna osoba jer laže kako bi se dokopao slasnog zalogaja.


Hoću reći da je »Peer Gynt« dramska poema koja se oslanja na dugu tradiciju skandinavskih bajki (najnoviji prijevod stihova Ibsenova spjeva na hrvatski jezik potpisuje Mišo Grundler, pomno čuvajući melodioznost i apelativnost originalnog teksta), a ne kršćanski moralitet o sedam smrtnih grijeha. Dakako, čak se i Mačka u čizmama može preoblikovati u ozbiljnog kršćanskog grešnika – samo ako se malo potrudimo oko inkvizicijske optužnice.


Brisanje bajkovitosti


No Ibsenov Peer definitivno nije melankolični heroj koji silaskom s planine u svijet otkriva u sebi i drugima samo zlo, obmanu i izdaju. Peer zadržava svoju neobičnu sposobnost da gleda na stvari sa samih vrhunaca mašte, kao da nikada nije sišao sa svoje čarobne gore, slično Nietzscheovu »Zarathustri«.


Nažalost, ni Siniši Popoviću u naslovnoj ulozi, ni plejadi glumaca koji igraju različite aspekte Peerove ličnosti i dobi, nije dopušteno upustiti se u čisti užitak scenske igre, toliko nezaboravno utjelovljen u izvedbi glumca Ozrena Grabarića tijekom Gavelline inscenacije »Peer Gynta« 2012. godine u režiji Aleksandra Popovskog. Tamo gdje su glumci HNK-a svečani i tragični ili agresivni i samoživi (izvedba stalno varira između ovih polova), Grabarić je naprosto bio živahna čigra, u stalnom okretanju oko svoje osi i oko glumačkih mogućnosti koje donosi neobuzdana imaginacija. Grabarićev Peer Gynt nikada nije sišao s planine da bi postao trgovac ili kralj luđaka – samo se igrao navedenih društvenih obrazina.


Zanimljivo je da je ovo druga premijera ovogodišnje sezone zagrebačkog HNK-a, nakon Kicine režije »Kralja Leara«, koja originalni tekst buntovništva ili prevratničkog ludila pretvara u dramu monotonog, gorkog i moralistički intoniranog lamentiranja o zloći svijeta. Neka doza slobode zadržana je u ženskim ulogama, posebno u grotesknom kostimu i izvedbi Nine Violić kao trolske princeze ili Zelene žene, zatim u glumi Lane Barić kao kraljice Trolova te izvedbi Vanje Matujec kao mahnitog Begriffenfelta. Ove glumice čuju i scenski slijede implicitnu bajkovitost predloška.


Alma Prica kao Ljevač pucadi igra svoju rolu s istim ironičnim osmijehom tijekom gotovo trosatne predstave, premalo istražujući mogućnosti svog dijaboličnog lika. Tu je niz rola postavljenih u klasičnoj psihološkoj motivaciji, podosta stranih Ibsenovu radnom modernizmu: Ksenija Marinković kao Peerova majka Ase, Luca Anić kao Solveig, Ivana Boban kao Gospođa Eberkoff, Svijač i Ingrid.


Prostor projekcija


Scenografija Arnea Nøsta koristi se projekcijama norveških pejzaža i apstraktnih krajobraza na pomičnim paravanima i pokretnim mostovima, često naglašavajući dvojničku strukturu slike »Peera Gynta« ili istovremenost njegovih brojnih maski, u stalnom pojavljivanju i nestajanju. Dinamika slika tijekom predstave veoma je velika i atraktivna. Glazba Mitje Vrhovnika Smrekara također donosi pred publiku rokerski organiziranu dinamiku unutarnjih napetosti naslovnog lika. S druge strane, upravo digitalizirana scenografija udaljava publiku od glumaca. Kako ulazimo sve dublje u 21. stoljeće, sve se više pokazuje neprikladnost HNK-ove pozornice kao nezgrapne kazališne kutije koja teško može postići glumački »krupni plan«, a opet nije ni tehnologijski opremljena za megaspektakle.


Tijekom čitava uprizorenja glumci su ozvučeni mikrofonima, što nas također odmiče od osobite vibracije tehnologijski neposredovanog ljudskog glasa. Čitava je izvedba stoga bliže filmskoj logici montaže zvuka i slike, negoli kazališnom imaginariju i iskustvu. Za ljubitelje filma to je možda i preporuka, ali za poklonike kazališnog povjerenja u slojevitost ljudskog lica i ljudskog tijela na sceni, oslonac na vizualne i akustične efekte uzima preveliki danak.


Posljednja scena Peerovih izuvenih čizama koje ostaju pred spuštenim HNK-ovim zastorom podsjeca na Büchnerova »Woyzecka«, dakle opet dramu ljudskog kraha i dehumanizacije, toliko udaljenu od Ibsenova istraživanja »Peera Gynta« kao protagonista koji se stalno uspijeva izmigoljiti Ljevaču pucadi. Tome nasuprot, »Peer Gynt« u najnovijoj režiji Erika Ulfsbyja prestao je biti politička jegulja, podjednako inspirativna i za Bertolta Brechta i za Roberta Wilsona, kao i za mnoge druge emancipatorske tumače ovog komada. Postao je tek žrtva vlastite grandomanije. Da je tome stvarno tako, sumnjam da bi se održao na svjetskim pozornicama.