Predstava Bobe Jelčića

“Na kraju tjedna”: Sveta nemoć i njezini “anđeli”

Nataša Govedić

»Na kraju tjedna« je predstava otvorenog negodovanja zato što nas stalno guraju u preuske i pretijesne ladice. ... Jelčićev dramski svijet u HNK-u je zaradio topli i dugotrajni aplauz, s velikim brojem opetovanih glumačkih izlazaka pred publiku



Kako se boriti s prazninom koja nam je zadana i u javnim medijima i na profesionalnim pozornicima, a često i u najprivatnijem zakutku vlastita doma i prijateljskih okupljanja? Redatelj Bobo Jelčić od samih početaka svog djelovanja dokumentira tijelo kao diskretno pobunjenog zatvorenika tromosti duha.


Primjerice, ako nam teško ide odluka oko toga što bismo željeli napravili sa sobom, to ne znači da možemo i svoje tijelo ostaviti »na čekanju«. Jer tijelo ne može samo ležati na kauču i tonuti pa ponovno izranjati iz gomile površnih sadržaja koji ga vremenom sve više čine umornim, starim, zanemarenim i nerijetko napuštenim.


Jedna od najvećih tragikomedija zrelog doba jest da mnogi ljudi trajno ostaju »neispisane ploče« i nezapočeti projekti istinske posvećenosti, izgubljeni između onoga o čemu su potiho sanjarili i onoga na što su u međuvremenu glasno pristali radi preživljavanja.


Jelčić vremenom više postaje kazališni zaštitnik tih »nerealiziranih« subjekata, istovremeno djelujući i kao ironični komentator pop-želje da postanemo slavne nule ili Big Brother eksponati globalnog robovskog tržišta.  U predstavi »Na kraju tjedna«, glumci postavljaju i ruše nestabilne kulise, trgaju anđelčiće iz neobarokne štokature HNK-ovih loža, opetovano padaju s gotovo raspadnutog namještaja. U vidljivom su i trajnom sukobu s mjestom veličanstvene pozlate. Kako Bobo Jelčić priznaje u intervjuu iz programske knjižice uz predstavu, HNK je scenska kuća koja svojom prevelikom povijesnom definiranošću ozbiljno sputava umjetnike, već i praznim prostorom djelujući kao poziv na ukočenost i muzeizaciju, a ne istraživanje.

HNK kao glamurozni otpad




Mnogo je razloga zašto bi trebalo preurediti HNK-ovo  gledalište i uopće ideologiju teatra kao bombonijere, ali uvijek postoji neka garnitura uprave koja uživa baš u kazalištu kao torti iz bečke slastičarnice, sa svim sponzorskim privilegijama koje sa sobom donose prepleti balske dvorane, političke osmatračnice i slastičarnice (obratite pozornost da nigdje nisam spomenula riječ »umjetnost«).


Glumci Jelčićeve predstave pokazuju veliko i opravdano negodovanje prema navedenoj monumentalnosti HNK-ove ispraznosti.


Već od prvog prizora signaliziraju da izaći pred publiku s tamburicom u ruci i zatim žestoko rokerski trgati žice sitnog i etnografski romantiziranog instrumenta ima uglavnom humorni potencijal, pogotovo kad pokraj nesuđenog tamburaša (Bojan Navojec) naglašeno rezignirano stoji još i zaprepašteni harmonikaš (Livio Badurina), toliko osupnut koleginom izvedbom da ni ne započinje svirku, umjesto toga bježeći s pozornice spuštene glave. Jelčić se pita što je uopće obraćanje čovjeka čovjeku; što znači izaći pred ljude i nešto im »izvoditi«.


I zašto se u tom procesu glumljenja jednih za druge i jednih pred drugima ne čujemo, zašto si upadamo u riječ, zašto prešućujemo ono što stvarno mislimo, zašto se pravimo suosjećajniji nego što jesmo.


Kad govore u grupi, glumce predstave »Na kraju tjedna« namjerno je nemoguće razabrati: njihova istovremenost stvara bijeli šum zborske samoće. Pojedinačni su, pak, govori opsesivne mantre na račun vlastitih ambicija ili potreba (»Genijalno mi je, nikad nisam bila bolje«), često izvedene tako da nas boja glasa i ironična intonacija glumaca uvjeravaju u dijametralno suprotno značenje od onoga što se deklarativno tvrdi. Nitko, dakle, nije tamo gdje bi htio biti i nitko ne radi ono što bi želio raditi.


Dramaturški gledano, pred nama je čehovljanski postupak ironičnog dokumentarizma, ali bez Čehovljeve dosljedne vjere u kapacitiranost ljudskog duha. Sudimo li po predstavi »Na kraju tjedna«, dopao nas je život u doba posvemašnjeg amaterizma i neukosti, tako da se pred nama ne raspadaju samo okviri HNK-ovih kulisa, nego i povjerenje da smo išta u stanju naučiti.


Kratko puštena Azrina pjesme »Kurvini sinovi« nagoviještava da bi predstava mogla dobiti i jači brethijanski obol, ali Jelčić ne želi nastaviti u smjeru optužnice. Mnogo ga više zanimaju konkretni tragovi života »bez trunke ideje«, kako pjeva Štulić, nego politički krivci za bezidejnost.  


Glumačka majstorstva  


Izvrsno odabrana i jednako toliko vješto vođena glumačka družina Jelčićeve predstave pristaje i na igru i na njezine posljedice, a one su uvijek vezane za radikalno razotkrivanje. Ana Begić Tahiri svoj nijemi krik završava stavljanjem ruža na groteskno »razjapljene« usnice.


Ona je izabrala biti najdotjeranija lutka ove izvedbe, kao i osoba koja se od bijesa doslovce zabija u nutrinu kauča, iz koje joj naposlijetku vire samo noge u elegantnim crnim cipelama. Goran Grgić vježba govor na kojem svaki put iznova zapinje na istom mjestu jer su mu »puna usta« praznih ideologijskih frazetina. Ivan Jončić s urarskom točnošću skida gard samozadovoljnih, samodopadno hladnih ljudi u odijelima, dok Vanja Matujec drži poetski potresno sročen i precizno ritmiziran intiman monolog o trpanju u sebe kava, čajeva i drugih dnevnih rutina, dok se njezino tijelo sve više napuhava, prijeteći rasprskavanjem.


Još nikada nismo vidjeli ovu glumicu u tako otvorenoj i slojevitoj autorskoj gesti, što govori o potrebi da pojedini glumci HNK-ova ansambla počnu raditi samostalne projekte, umjesto da čekaju stalno nove i malokad adekvatne podjele u tuđim predstavama.


To vrijedi i za Damira Markovinu koji na sceni sitnim zvukovima plačnog razočaranja trogodišnjeg djeteta proučava kolutove vlastita trbuha i za Jadranku Đokić iz koje isijavaju munje kondenziranog bijesa i/ili vapajnog zapomaganja. Dojmljivi su i Livio Badurina i Bojan Navojec, svaki u svojoj trzajnoj partituri istraživanja drugačije vrste socijalnog licemjerja.


Umjetnost nije bolest


Govoreći o glumačkoj moći ove predstave, šteta je jedino što Željka Matijašević u programskoj knjižici uz predstavu tumači Jelčićeve likove kao patologiju »čiste neuroze« i dodatno ih »dijagnosticira« terminologijom psihoanalitičkog kanona.


Tako Matijašević na sceni vidi »histeriju« likova ili njihove tobožnje »granične strukture osobnosti«, premda su pred nama ljudi koji se nadasve zaigrano i glumački lucidno (rekla bih: zdravo, s iscjeliteljskom ironijom) bave svojim životnim frustracijama, savršeno vladajući i svojim burnim energetskim izbojima i njihovim naglim obustavama. Kazalište, naime, ne pruža medicini uzorke ljudskih »poremećaja«, nego istražuje nepostojanost i otvorenost bilo kakvih socijalnih definicija i samodefinicija.


Primjerice, Sofoklov Edip nipošto nije samo frojdijanski junak, nego i kompleksno lice veoma različitih umjetničkih interpretacija, mišljenih i igranih davno prije i dugo nakon psihoanalitičke fikcije. Tako i glumci predstave »Na kraju tjedna« nisu nikakvi »histeričari«, već akrobati tamne humoreske izazivanja i ismijavanja otuđenih običaja ponašanja.


U teatru, nemoć može postati osobita vrsta prosvjetljenja. Kako veli Vanja Matujec: »Koliko sam samo vremena potrošila jer sam se nepotrebno brinula.« Pozornica tome donosi lijek mimo medicine, a dodatna je prednost zajedničkog promatranja predstave u tome što glumcima svako lice iz publike poklanja drugačiju hrabrost međusobnog suočenja. Stoga bih voljela da prestanemo miješati umjetnost i bolest. »Na kraju tjedna« je predstava otvorenog negodovanja zato što nas stalno guraju u preuske i pretijesne ladice.


Srećom, iz njih ispadaju ne samo dijagnoze, nego i pokoje čarape, golemi HNK-ovi zastori, glazba, kao i nepredvidljivi dijapazoni glumačkog stvaralaštva. Jelčićev dramski svijet svakako je u HNK zaradio topli i dugotrajni aplauz, s velikim brojem opetovanih glumačkih izlazaka pred publiku. Što samo govori o tome koliko nam je svima potrebno priznanje o kolapsu sustava. Jer jedino na toj točki može početi obnova.