Granice izazivaju osjećaj nezaštićenosti i nestabilnosti, međutim istovremeno svi trebamo granice zbog sigurnosti i privatnosti. I kazalište je jedno lijepo mjesto u kojem možeš biti zaštićen. Granica je barijera, ali može biti i most prema različitim mogućnostima. I tijelo ima svoje granice, kao i naš ego
U režiji nizozemske redateljice i glumice Karine Holla, Talijanska drama HNK Ivana pl. Zajca priprema predstavu »Kafka Project: Frontiere/Granice/Meje /Grens/Borders«. Praizvedba je 13. srpnja u prostoru »Hartere«, u sklopu Riječkih ljetnih noći. Ovaj autorski projekt Karine Holla pozvan je i na ovogodišnji Mittelfest u Cividaleu. Prije nekoliko godina Karina Holla predstavila se u Zagrebu i Rijeci u okviru Tjedna suvremenog plesa, a zahvaljujući suradnji s plesačem i koreografom Žakom Valentom sada je uspostavljen kontakt s Talijanskom dramom i njenom ravnateljicom Laurom Marchig.
Tijekom svoje karijere Karina Holla posvetila se fizičkom eksperimentalnom kazalištu. Od 1969. do 1975. polazila je Akademiju za izvedbene umjetnosti u Amsterdamu, na kojoj sada predaje. U svojim produkcijama režira, glumi ili kombinira oboje. U svojim ranijim predstavama nalazila je inspiraciju u iznimnim povijesnim ličnostima i osobnostima vizualnih umjetnosti, filma i literature. Njena prva predstava bila je »Valeska« (1983), dok se primjerice solo »Precious Liquids« iz 1997. temelji na stvaralaštvu Louise Bourgeois. Jedna od njenih predstava inspirirana je Busterom Keatonom, a druga američkom pjesnikinjom Anne Sexton.
U vašem novom autorskom projektu inspiraciju ste pronašli u književniku Franzu Kafki. Je li vam on posebno blizak autor? – Kafka mi je zanimljiv kao osoba koja problematizira granice tijela i vremena, svjesnog i nesvjesnog. Prvi put susrela sam se s njim u srednjoj školi kada sam pročitala »Preobrazbu«. Kafka je na mene ostavio izuzetan dojam i ta fascinacija nije prestala sve do danas. Kad sam se počela baviti fizičkim teatrom, i dalje sam bila opčinjena »Preobrazbom«. U razgovoru s Laurom Marchig oko toga što bih mogla raditi u Talijanskoj drami, učinilo mi se da je Kafka idealan izbor. Pomislila sam da je on autor koji je blizak riječkoj publici.
Tekst, režiju i scenski pokret potpisuje Karina Holla. Koautor i asistent redateljice je Henk Van Riemsdijk, scenograf je Anton T. Plešić, kostimografkinja Manuela Paladin, autor glazbe Stanko Juzbašić, a oblikovatelj svjetla Predrag Potočnjak. U predstavi sudjeluju Elena Brumini, Rosanna Bubola, Ivna Bruk, Tomas Kutinjac, Miriam Monica, Giuseppe Nicodemo, Mirko Soldano i Andrea Tich.
Preobrazba i Proces
Zašto su u podnaslovu predstave »granice« na nekoliko jezika? – Granice otvaraju nekoliko značenja. One govore o osjećaju nesigurnosti vezano uz to gdje pripadamo i gdje je zaista naš dom. Ima i generacija koje godinama žive na istom mjestu i to im daje stabilnost. S druge strane, ima i ljudi koji stalno negdje dolaze i iznova odlaze, pa na njihovom primjeru možemo vidjeti što čine granice, papiri, putovnice…
Granice izazivaju osjećaj nezaštićenosti i nestabilnosti, međutim istovremeno svi trebamo granice zbog sigurnosti i privatnosti. I kazalište je jedno lijepo mjesto u kojem možeš biti zaštićen. Granica je barijera, ali može biti i most prema različitim mogućnostima. I tijelo ima svoje granice, kao i naš ego.
Možete li nam nešto reći o procesu rada i o konceptu same predstave? – Riječ je o predstavi koja se temelji na fizičkom teatru. Ona govori o razvoju ljudskog bića, o nadi, o osjećaju za ljepotu i ljubav, ali i o trenutku kada sve to gubimo i onda iznova nalazimo nadu, ljepotu i ljubav. Predstava se temelji na »Preobrazbi« i »Procesu«, a koristimo i elemente »Umjetnika u gladovanju«. Sve se to odvija poput neke noćne more. Počinjemo u Kafkinom vremenu, a onda polako dolazimo do našeg vremena i ponovnog otkrivanja nade.
Kafka je znao reći da ponekad ima dojam kako kroz njegovo tijelo prolaze granice. Nije veliki praški genij jedini koji se osjećao sputano jer smo i mi sami zarobljeni u političke, ekonomske, vjerske strukture koje nas razdjeljuju i čine nas nesretnima, lišavaju nas slobode kretanja i izražavanja i otimaju nam dostojanstvo. Kafka nam stiže u pomoć kako bi nam omogućio da postanemo svjesni problema našeg doba. Radi se o predstavi koja želi odati počast ulasku Hrvatske u Europsku uniju, što u osnovi potiče na razmišljanje o značenju granica, o stvarnim ili imaginarnim barijerama, o vezi između pojedinca i državnosti, pojedinca i zakona i o odnosu između vlasti i običnog čovjeka. Granice o kojima govori predstava su ujedno i one tajne i najintimnije koje premošćuju misli i oslobađaju naša djelovanja. Pokret na sceni će imati prednost nad govorom.
Koja je razlika između Kafkina i današnjeg vremena? – Kafka je živio u vrijeme koje je bilo zarobljeno hijerarhijom i sustavom pravila. U strogom patrijarhalnom društvu ženi je bilo mjesto u kuhinji i brinule su o djeci. No, u to doba bilo je i više vremena za ljepotu, mističnost i poeziju. Tada je bilo i manje ljudi, a među njima je bilo i iznimnih pojedinaca. Današnji svijet prepun je buke i izgubio je auru mističnosti. Ljudi o svima sve znaju jer živimo u potpuno otvorenim društvima. Danas ljudi u kućama imaju kamere kako bi se mogli snimati dok se odijevaju i tuširaju. Živimo i u vrijeme kad žene imaju šansu da se razvijaju i imaju više moći da mijenjaju stvari.
Fizički teatar
Ima li u predstavi teksta? – Tekst je na talijanskom jeziku i nema ga mnogo. Naglasak je na fizičkom teatru i slikama. Mislim da su glumci jako dobro prihvatili način rada i osjećaju slobodu. Uživam u njihovoj strasti za kazalište, ljubavi prema životu, humoru i toplini. Ovo kazališno istraživanje shvatili su kao zajedničko putovanje. Drago mi je što iskustvo koje sam godinama sticala sada mogu podijeliti s njima.
Praizvedba će biti u napuštenoj Tvornici papira. Što mislite o toj ideji? – Mislim da je to izvrsna ideja. Riječ je o lokaciji koja je manje tradicionalna i povezana je s vrstom rada kojom se bavim. Nadam se da će na predstavu doći dosta mladih ljudi.
Franz Kafka (1883 – 1924) rođen je u Pragu, u doba Austro-Ugarske Monarhije. Potječe iz imućne židovske obitelji u kojoj je dominirao radišni, no često tiranski i samovoljni otac. Studirao je pravo i radio neko vrijeme kao činovnik, no većim je dijelom Kafka proveo život materijalno opskrbljen očevim imutkom. Umro je od tuberkuloze, prethodno naredivši svomu prijatelju Maxu Brodu da spali većinu njegovih rukopisa – posljednja volja koju ovaj, nasreću, nije ispunio. Brod je posthumno izdao velik broj Kafkinih djela, često uz teško prihvatljive intervencije u tekstu. Većina je Kafkine uže obitelji (sestre, očeva i majčina rodbina) stradala u nacističkom genocidu Židova.
Već ste neko vrijeme u Rijeci. Kako ste doživjeli grad i njegovo kazalište? – U Rijeci mi je divno. Uopće ne osjećam nostalgiju za Nizozemskom. Osim toga, ovdje je kazalište više cijenjeno nego u mojoj zemlji. U ovom trenutku situacija u Nizozemskoj za kazalište nije baš dobra. Smanjena su sredstva, ali to je tema o kojoj ne želim govoriti. Veseli me kad vidim da u Rijeci i djeca odlaze u kazalište, dok su ljudi koji rade u teatru vrlo posvećeni svom poslu. Počašćena sam što imam mogućnost raditi u riječkom kazalištu, s ovim divnim ljudima. Uživam raditi u Rijeci i nedostajat će mi.
Pripremate li neki novi projekt u Nizozemskoj? – Radit ću solo, prema Bertoltu Brechtu. To je priča o ženi koja je uslijed ratnih okolnosti uzela posao vozača dizalice. Međutim, nije riječ o spolnoj jednakosti, nego je žena to učinila iz ekonomske nužnosti. Radujem se tom projektu jer pruža mogućnost za preobrazbu. Ima i dosta teksta, a socijalni realizam je za mene nešto novo. S tom predstavom dosta ću gostovati izvan Nizozemske, jer mi je važno širenje krila prema van.
