Foto S. Drechsler
Na kraju proputovanja na kojem sam pokušala Jugoslaviju metafizički rekonstruirati kroz umjetničku djelo, shvatila sam da ta zemlja uistinu više ne postoji. Bilo je to moje opraštanje od ideje da mi uopće treba neki nacionalni identitet
Dragana Jurišić fotografirati je počela nakon požara koji je 91. potpuno uništio stan njezine obitelji u ratnom Slavonskom Brodu, a s njime i sve fotografije koje je godinama snimao njezin otac, fotograf amater. Tada je, tvrdi, prvi put shvatila moć koju fotografija ima nad sjećanjem, a pogled kroz leću kamere postao je njezin način da pokuša uspostaviti bar privid kontrole nad nepredvidljivim svijetom.
Požar i rat nisu izbrisali samo sjećanja uhvaćena kamerom prije devedesetih, već i kolektivni identitet multietničke zemlje u kojoj je tinejdžerica Dragana dotad odrastala. Kada godinama kasnije bude karijeru diplomiranog psihologa zamijenila pomalo neizvjesnom karijerom umjetničkog fotografa, potraga za identitetom, bilo nacionalnim, bilo krajnje osobnim ostat će jedna od glavnih inspiracija njezinih projekata, s kojima ova hrvatska umjetnica s irskom adresom posljednjih godina gostuje u izložbenim prostorima diljem svijeta, od Pariza, preko Nepala do SAD-a. Dragana je u međuvremenu doktorirala na Europskom Centru za fotografsko istraživanje, a njezini su radovi ušli u Državnu kolekciju Irske, Sveučilišta Michigan i mnoge privatne kolekcije, donijevši joj više od dvadesetak različitih nagrada i priznanja.
U skladu sa svojim osobnim imperativom da umjetnost nije umjetnost ako nema namjeru, svojim dosad vjerojatno najkompleksnijim projektom »Moje nepoznato« Dragana propituje koliko uistinu znamo sami sebe ili ljude u bliskom okruženju, a s dosadašnjim »rezultatima« svog najnovijeg umjetničkog eksperimenta po prvi se put ovih dana predstavlja i hrvatskoj publici u riječkom Malom salonu Muzeja moderne i suvremene umjetnosti, te uskoro i u SPOT galeriji u Zagrebu.
Misteriozna teta
– Ono što me zanima je zašto se ljudi tako rijetko pitaju tko su zapravo. I koliko uopće znamo bilo koga – mamu, tatu, muža, ženu? Ne znam da li je moguće ikad se u potpunosti upoznati, no važno je da se pitaš tko si i zašto reagiraš na određene situacije na način na koji reagiraš, reći će Dragana koja se na tragu te ideje u prvom poglavlju projekta »Moje nepoznato« bavi svojom misterioznom tetom koja je iz Jugoslavije u Pariz pobjegla 1954. godine i navodno tamo radila kao špijun. Fascinirana činjenicom da je svatko tko ju je imalo poznavao dao potpuno drugu priču o toj osobi, Dragana je počela sastavljati fikcionalnu biografiju temeljnu na rijetkim podacima i zaostalim fotografijama i vlastitim interpretacijama njenog neobičnog života. Tajanstvena sudbina podloga je i drugog poglavlja, ovog puta inspiriranog kultnim likom iz 19. stoljeća, Nepoznatom iz Siene, djevojkom čije je tijelo pronađeno u Sieni, nakon što si je, pretpostavlja se, sama prekratila život.
Ljepota njezine posmrtne maske koju je izradio patolog prilikom obdukcije inspirirala je kasnije mnoge umjetnike i pisce, uključujući Mana Raya, Anais Nin i Alberta Camusa.
– To me je posebno zaintrigiralo jer kako nitko nije znao tko je uistinu bila, svi ti umjetnici su mogli od nje isprojektirati bilo kakvu osobnost. Cijela priča me onda dalje ponukala na razmišljanje o ženskim muzama u zapadnoj umjetnosti, odnosno njihovoj nezahvalnoj ulozi. Umjetnici su tu u neku ruku kao vampiri koji iz njih sišu inspiraciju, a one su zapravo nitko i ništa. Veliki broj slavnih muza u 20. stoljeću imao je, štoviše, tragične sudbine. Zanimalo me i zašto je većinom taj odnos uvijek bio isti – muškarac umjetnik i žena muza. Zašto su, što je jedan od najvećih klišeja zapadne umjetnosti, muze najčešće gole? One su obično na nekom kauču, zagledane u daljinu, poput neke voće, gotovo pa mrtva priroda. Zapitala sam se kako bi žene gledale na žene u istoj situaciji i poželjela sam promijeniti dinamiku tog umjetnik-muza odnosa, pojašnjava Dragana koja je u te svrhe putem jednostavnog oglasa u novinama pozvala punoljetne žene da dođu u njezin studio i fotografiraju se gole. U studiju je bila stara stolica i bijeli veo, još jedan od klišeja, kojim im je ujedno dala i mogućnost da se bar djelomično sakriju. Za razliku od uobičajenog koncepta u kojem fotograf bira konačnu fotografiju, Dragana je svojim muzama dala kontrolu dopuštajućim im da same izaberu pozu, a onda u konačnici i fotografiju koja će ih predstavljati. Njezin jedini uvjet bio je da gledaju u kameru kako ne bi postale objekti.
Vlasništvo nad tijelom
Htjela sam im dati vlasništvo nad njihovim tijelom i htjela sam da one preuzmu odgovornost, naglašava Dragana. Postavljen kao njena omiljena umjetnička forma – eksperiment, projekt je ubrzo nadišao sva očekivanja.
– Šokiralo me koliko se žena svih generacija javilo na oglas. Činilo mi se da ljudi u Irskoj imaju puno kompliciraniji odnos sa svojim tijelom. Tamo su svi uvijek zakopčani, katoličanstvo je uništilo puno od njihove seksualnosti. No na kraju sam morala odbiti šezdesetak žena jer ih se javilo previše. Cijeli projekt je bio vrlo osnažujući i za mene i za njih. Mislim da je ženama bilo interesantno ili oslobađajuće što su gole pred ženom, a ne pred muškarcem. Dosta se puta dogodilo da bi osoba počela plesati za vrijeme sessiona, sama od sebe, bez muzike. Jedna mi je rekla kako je ovo prvi put da je gola bez nekog seksualnog konteksta ili da nije kod ginekologa. Kao da ih je to vratilo u djetinjstvo, u vrijeme bezbrižnosti oko vlastitog tijela kada te nitko ne prosuđuje. I u stvari je sve bilo jako afirmirajuće, zato jer se većina nas nikad ne vidi golim na fotografiji. Danas je javna golotinja photoshopirana, izmanipulirana i zgrozilo me koliko su žene posljedično užasne prema sebi i svojem tijelu o kojem pričaju isključivo na negativan način, zaključit će umjetnica prisjećajući se kako bi se neke od muza u početku tresle od straha, polako se oslobađajući kroz foto session. Da bi ih opustila, Dragana bi u početku snimila polaroid na kojem se ne vidi lice i u sjećanju joj je posebno ostala žena u četrdesetim godinama, izrazito negativnog stava prema vlastitom tijelu koja je nakon cijelog sessiona s divljenjem gledala jedan od polaroida, ne shvaćajući isprva da gleda – samu sebe.
Jedna od najfascinantnijih stvari, prisjeća se dalje, bile su međutim nerijetke situacije u kojima su žene, »fizički« ogoljene počele pričati o vlastitim traumama. Sessioni bi trajali po dva sata, pri čemu je tek 20 minuta otpadalo na fotografitranje. Bio je to suza i histeričnog smijeha i s jedne i s druge strane. Većina žena u konačnici je, tvrdi Dragana, došla na otvaranje i iako se nisu poznavale, na licu mjesta su se povezale u pravo malo, istim iskustvom motivirano pleme.
Za nju osobno projekt je takvim razvojem događaja dobio još snažniju »žensku« konotaciju, jer je postalo jasno da sva tri poglavlja svjedoče o represiji društva nad ženama, bez obzira da li se radi o tetki koja pokušava pronaći slobodu u Parizu, mladoj djevojci za koju se nagađa da se ubila jer je bila prisiljena raditi stvari koje nije htjela ili modernim ženama koje se stide vlastitog tijela i vlastitih trauma.
– Jedna starija žena mi je rekla: »Znaš zašto nema puno vagina u umjetnosti? Zašto jer ih se boje«. Prije kad bi mi neka studentica znala reći da nije feminist, smatrala sam da je to jednostavno glupo jer znači da ona kao žena ne želi biti ravnopravna. No sad kad malo razmislim, i kad me na intervjuima pitaju da li sam feminist, mogla bi i ja reći da nisam, odnosno mogla bih reći da ne vjerujem u jednakost. Vjerujem, naime, da su žene bolje, zaključit će Dragana.
Hit projekt
A iako je s »Mojim nepoznatim« posljednjih pola godine u različitim formama izložbe gostovala već u nizu zemalja, Draganin apsolutni »hit« projekt – ako sudimo po broju nagrada, izložaba diljem svijeta i recenzijama u najznačajnijim svjetskim medijima poput The Gurdiana ili New York Timesa , onaj je koji hrvatska publika možda nikad neće vidjeti. Dragana naime misli da ga se hrvatske institucije ili ne bi usudile prikazati ili za njega ne bi dobile budžet. Tema je, naime, njezina brutalno iskrena potraga za vlastitim nacionalnim identitetom, a naslov sam po sebi dovoljan da izazove bijes mnogobrojnih čuvara »hrvatstva«: »YU: Izgubljena zemlja«.
– Bio mi je zanimljiv moj odnos prema nacionalnom identitetu jer sam ja rođena kao Jugoslaven. Majka mi je Srpkinja, tata Hrvat. Što sam ja onda? Pogotovo je to pitanje bilo zbunjujuće za vrijeme rata jer sam živjela u Slavonskom Brodu koji je bio na prvoj liniji tijekom svih godina. Prije nekoliko godina poželjala sam shvatiti da li ta Jugoslavija, barem u nekom metafizičkom smislu i dalje postoji.
U realizaciju projekta krenula je prateći itinerer Rebecce West, irske spistaljice koja je tridesetih godina 20. stoljeća putovala ovim krajevima i svoje dojmove zabilježila kroz knjigu »Crno janje, sivi sokol«. Dragana je njezino putovanje nastojala oživiti što preciznije, krenuvši na put iz Zagreba točno 75 godina nakon Rebecce West, a njezine sugestivne foto zabilješke ocrtale su potom tmurnu, nimalo laskavu sliku prostora koji gotovo tri desetljeća nakon rata i sam »traga« za identitetom.
– Projekt se u zapravo bavi sjećanjem o toj nekoj zemlji koja je izbrisana s mape i o tome kako su nas ovdje sve izdresirali na prisilnu amneziju. Preko noći su se promijenila imena ulica, nestala je pop kultura koja je dotad postojala. Baš kao poznati stih iz pjesme – »Mi smo jedna hipnotisana gomila«. Čak i danas kada u nekim ovdašnjim lijevim umjetničkim krugovima pričam o ovom projektu, česta je rekacija nešto tipa »što se više tuli po toj Jugoslaviji«. Pojam jugonostalgičar, što ja recimo nisam, danas zvuči poput psovke. Ali to je, htjeli mi to priznati ili ne, bitan dio naše povijesti. Ne možeš samo izbrisati jedan dio svog i kolektivnog identiteta. Meni se čini da se puno stvari samo sakriva pod tepih i iz toga proizlazi veliki broj problema u društvu. Ni Hrvati, ni Srbi ni Bosanci se ne nose s odgovornošću o tome što se događalo za vrijeme rata, a mržnja se nastavlja kroz mlade generacije koje ništa od toga nisu ni doživjele, smatra Dragana u koju mržnju, međutim, nije mogla usaditi ni činjenica da je u ratu izgubila dom i nemali broj prijatelja i svjedočila bullyingu koji je njezina majka morala prolaziti zbog svoje nacionalnosti.
– Na kraju tog proputovanja na kojem sam pokušala Jugoslaviju metafizički rekonstruirati kroz umjetničku djelo, shvatila sam da ta zemlja uistinu više ne postoji. Bilo je to moje opraštanje od ideje da mi uopće treba neki nacionalni identitet. I bio je to jako oslobađajući osjećaj.
